Prije dvije godine kolege novinari prvi su me put izabrali da budem član Vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva. To je Vijeće tijelo novinarske samoregulacije koje daje mišljenje jesu li se novinar ili medij ogriješili o strukovni kodeks. Vijeće kojem sam član reagira na pritužbe (najčešće) građana. Tih je pritužbi kudikamo više nego što biste pomislili: ima ih i na više desetaka mjesečno.
Posljednje dvije godine koje sam proveo u VČ-u bile su mi strašno poučne. Za početak, otvorile su mi oči na to što građane - kad su mediji posrijedi - uzrujava.

Uzrujava ih prikriveno reklamiranje. Nervira ih nativno oglašavanje, pogotovo ako nije transparentno. Mrze zavaravajuće i clickbite naslove. Skloni su prijavljivati uvredljiv tretman Drugih, bili ti drugi žene, manjine, druge rase, ili pak veterani i Katolička crkva. Naravno, među prijaviteljima ima i mnogo onih koje ljuti što se novinarstvo bavilo njima, a problem koji imaju s novinskim prilogom nerijetko se svodi na to što taj prilog uopće postoji.

No, osim što sam u dvije godine malo bolje shvatio našu novinarsku publiku, tijekom rada u VČ-u preda mnom se raskrilio još jedan fenomen o kojem sam dotad imao mutnu predodžbu. To je cijeli pejzaž malih, lokalnih portala. Zahvaljujući brojnim prijavama, prvi put sam otkrio cijelu jednu šikaru razizemlja novinarstva, nekad hrabrog i dičnog, a nekad bestidnog. Ta šikara golemoj je većini građana potpuno nevidljiva: obično konzumiraju samo "velike" medije ili lokalne medije svog kraja. Ta džungla je, međutim, puna neispričanih priča i - kako ispada - vrlo aljkavo regulirana.
U Hrvatskoj - ako je Upisniku vjerovati - postoji 476 portala, od kojih gotovo 400 djeluje izvan Zagreba. U brojnim sredinama - poglavito manjim općinama i županijama - ti su portali doslovno jedini lampaš javnosti. U situaciji kad su nacionalni mediji praktički ukinuli dopisničku mrežu zbog štednje, ti su portali najčešće jedino mjesto gdje će izaći afera o lokalnom šerifu, mjesnom poduzetničkom gazdi, lokalnom lopovluku, ekološkom ili prostornom skandalu. Novinari i osnivači tih portala nekad su bivši dopisnici velikih medija, novinari koji su dobili otkaz ili su otišli u mirovinu pa se nastavili baviti svojim poslom.

Oni od njih koji rade dobro i hrabro suočavaju se s problemima s kojima i novinari velikih medija, ali na višestruko klizavijem tlu. Maltretiraju ih lokalni moćnici. Vucaraju ih po sudu. Tvrtke im torpediraju SLAPP tužbama, a da pritom nemaju zaštitnu mrežu velike firme, advokatskih ureda i budžeta koji trpe novčanu kaznu. Radeći dobro taj posao, dovest ćete se samo u neprilike, a familija će na vas uvrijeđeno dignuti nos. Jedan moj pokojni kolega bio je tek osnovao lokalni medij, a prvog je tjedna morao objaviti članak o vlastitom rođaku koji je šutom onečistio potok.

Drugog kolegu - iz jedne općine na sjeveru - policija je u zoru digla iz kreveta i privela u sudnicu jer ga je zbog članka tužila žena koja je općinskom novcem punila vlastiti auto, a prikazivala trošak kao gorivo za kosilicu. Tijekom dvije godine VČ-a najednom sam otkrio na desetke takvih priča koje nerijetko nalikuju češkoj crnoj komediji, a u kojima statiraju lokalna lovačka društva, vatrogasci, davatelji krvi...

To je lice. No - nažalost, tu je i naličje. A to naličje su brojni lokalni portali koji su zapravo plaćena ekstenzija lokalnih šerifa. Vlasnici i osnivači tih portala od svog su medija napravili - rekli bi Englezi - "cottage industry" - malu manufakturu za mužnju javnog novca u mezalijansi s mjesnim politikama. Njihova se aktivnost praktički svodi na "dvorsku historiju": protokolarno prate mjesne vlasti, njihove pothvate i pregnuća, na web stavljaju njihov PR, a u gorim se slučajevima razračunavaju s mrskim mutikašama iz opozicije. Za to "novinarstvo" dobivaju novac iz nekog - u principu lokalnog - proračuna.

Kako izgleda ta ekonomika lokalnog dvorskog novinarstva dosad smo slutili intuitivno. Danas - nažalost - točno znamo. Znamo zahvaljujući novinarki Jutarnjeg lista Ivanki Tomi koja je po narudžbi Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava (DZNAP) sprovela opsežno istraživanje o hrvatskim novinskim portalima. Pokušala je - što se pokazao jako teško - doći do informacija o javnim izvorima financiranja portala. Poslala je anketni upitnik na adresu 275 hrvatskih portala te mjesec dana pratila sadržaj 20 portala iz isto toliko županija. Mnogo toga je saznala. Ali - indikativno je i ono što nije saznala - točnije, ono što joj nisu htjeli reći, kao i to tko joj nije htio reći.
Ispostavilo se - za početak - da osim rijetkih iznimki poput Opatije, Rijeke, Zagreba ili Zlatara - lokalne vlasti ne žele novinaru reći na što troše novac namijenjen novinarstvu. Toma - recimo - nije dobila odgovor na to pitanje niti od jedne dalmatinske županije, grada ili općine. Na upitnik o svom radu od 275 portala odgovorilo je samo njih dvadeset i kusur. Ispostavilo se da i u tima - dakle, onima koji smatraju da nemaju što kriti - situacija nije blistava. Najveći ih dio ima jednog zaposlenog, neki čak nijednog, neki koriste rad student-servisa. Zaposleni su plaćeni slabo. Prihod od oglašavanja u rijetkim (najboljim) slučajevima čini trećinu prihoda portala.

Zato proračunski novac Jedinica lokalne samouprave čini od 40 do 80 posto prihoda. Dobro je što za raspodjelu tog novca JLS mora provesti javni natječaj. Loše je - međutim - što taj novac funkcionira kao kugla uz nogu za ikakvo ozbiljno lokalno novinarstvo. Tako su u Bjelovarskoj županiji priznali da se tijekom mandata prethodnog župana novac dodjeljivao prema kriterijima "koji su postojali samo u županovoj glavi". Drugi se vlasnik portala žali da na natječaju pobjeđuju samo portali koji su nekritični i idu niz dlaku mjesnoj vlasti. Jedan se vlasnik portala u anketi požalio da mu "obveze iz ugovora koji je sklopio s Gradom oduzimaju puno vremena na beznačajne vijesti koje ne zanimaju publiku", a za pišljivih 3350 kuna mjesečno.

Vlasnik portala iz grada P. požalio se kolegici Ivanki Tomi da je pristao na ugovor o potpori od Grada, "ali mislim da ću od njega odustati jer je krajnje nekorektno ‘složen‘. Npr., dužan sam objavljivati praktički sve što grad P. objavi, uključujući čestitke gradonačelnika ili ne-vijesti o asfaltiranju nekoliko kvadrata ceste u nekom selu. Zvuči kao karikiranje, ali zapravo nije." Postoji čak i portal koji je ovu praksu traženja PR-om podigao na nacionalnu razinu. Portal sklapa ugovore s gradonačelnicima diljem Hrvatske - od Novog Marofa do Lošinja ili Opuzena - a potom objavljuje promotivne PR uratke o velikim radnim uspjesima i epohalnim infrastrukturnim pothvatima. Ti članci nisu obilježeni kao plaćeni oglasi, iako to jesu.

Ovakvim sivim zonama posrednog oglašavanja skloni su - ne budimo licemjeri - i veliki nacionalni mediji. Ali, nacionalni mediji i mediji u velikim gradovima ne mogu prespavati krupnu aferu vlasti ili ozbiljan skandal. Ne mogu zato što će se to uočiti, ali i zato što imaju konkurenciju koja će im oteti čitanost i gledanost. U malim sredinama nije tako. Nakon što su u povijest otišle mreže dopisništava koje su veliki mediji nekoć imali diljem Hrvatske, mjesni je portal u maloj sredini postao jedina javnost, jedini mogući korektiv vlasti, jedina instanca koja može upaliti lampadinu i rasvijetliti nešto što bazdi u mraku. Istraživanje Ivanke Tome pokazuje da je ta lampadina u ruci upravo onih kojima je u interesu da se tamni zakutak ne osvijetli.

Ono što nakon istraživanja Ivanke Tome pouzdano znamo jest da golemi, lavovski dio stanovništva ove zemlje živi u sredinama koje su u potpunom medijskom mraku. Znamo i to da je pozicija lokalnog političkog gazde jedna od najsigurnijih zavjetrina i i najmračnijih duplji. Kad čovjek čita analizu kolegice Tome, shvati da je bivši ministar uprave Lovre Kuščević u životu napravio samo jednu, glupu i lakomislenu grešku: ta greška je što je uopće pristao biti ministar.

Činjenica da je postao ministar dovela ga je pod reflektor nacionalnih medija, koji su otkrili njegove nevjerojatne akrobacije s propalim firmama, građevinskim i negrađevinskim zemljištem, akrobacije u koje je upleo vlastitu rodbinu, stranačke drugare i poduzetničke gazde poput vlasnika Svpetrvs hotela Duzicha. Da nije napravio tu pogrešku, da je odbio biti ministar i ostao u svom malom, nevidljivom Nerežišću, Kuščević bi i danas bio načelnik, i danas bi orno premetao crvene i zelene pačetvorine na prostornom planu, i danas bi s Duzichem glođao kakvog janjčića na poslovnom ručku. Zašto? Zato što ne postoji lokalni medij koji bi se s nekim kao što je on bavio. A kad bi i postojao, taj bi medij od nekog "kuščevića" dobivao za kruh.

Istraživanje Ivanke Tome je - ako mene pitate - zvono koje zvoni na alarm. Ono pokazuje kako granice medijski rasvijetljene Hrvatske staju već u predgrađima velikih gradova. Iza te točke počinje Međuzemlje medijske tame u kojoj se kupaju lokalni šerifi bez straha da će itko čeprkati po onom što rade. A to više nije samo problem nas kao novinarske struke. To je prvorazredni politički problem koji ište i političko rješavanje. Ište politiku koja uočava da je to problem i kojoj ovakvo stanje nije poželjno. Ima li Hrvatska takvu politiku? Odgovor dajte sami.