Zahtjev Siniše Posarića i Hrvatskog društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava za pokretanje postupka protiv novinara Ante Tomića, autora teksta „što se točno dogodilo u Hudoj jami…“, objavljenoga u Jutarnjem listu 29. listopada 2016. godine, a preneseno isti dan na portalu direktno.hr.
Ante Tomić je član HND-a.
Zaključak: Novinarsko vijeće časti većinom je glasova zaključilo (pet glasova za, dva protiv i dva suzdržana) da u navedenom tekstu novinar Ante Tomić nije prekršio načela Kodeksa časti hrvatskih novinara. Aleksej Gotthardi-Pavlovsky i Marinko Jurasić najavili su izdvojena mišljenja.
Obrazloženje: U prijavama se autora Antu Tomića optužuje za govor mržnje, rasizam i ponižavanje ratnih žrtava te za lažno ili nepotpuno iznošenje povijesnih činjenica. Vijeće časti nije pronašlo elemente koji bi ukazivali na govor mržnje i slične optužbe, a što se povijesnih činjenica tiče, nije na članovima Vijeća da ih tumače.
Ante Tomić je u tekstu „što se točno dogodilo u Hudoj jami…“ branio tezu da su zločini nad zarobljenicima u Drugom svjetskom ratu i oni u Domovinskom ratu jednako teški te je iznio stav o licemjerju društva koje jedne žrtve oplakuje, a druge ignorira. Prijaviteljima je posebno zasmetao pojam „gnjila trupla“ u dijelu teksta u kojemu je pisao o Hudoj jami. No, kao što je i Tomić naglasio u svom očitovanju Vijeću časti, „truplo je hrvatska riječ za mrtvo tijelo, a mrtvo tijelo je organska tvar koja gnjili“.
Ove prijave protiv Ante Tomića ideološke su naravi. Njegov prepoznatljiv satirični način pisanja prijavitelji su prepoznali kao namjernu provokaciju, zaključivši čak kako je tekst nastao da bi Tomić poboljšao prodaju svojih knjiga u Srbiji. Ante Tomić, prema mišljenju Vijeća časti, nije uvrijedio ratne žrtve niti se na bilo koji način ogriješio o Kodeks časti hrvatskih novinara.
Izdvojeno mišljenje Alekseja Gotthardi-Pavlovskog
U prijavljenom članku autora Ante Tomića problematičnu s aspekta Kodeksa časti nalazim (samo) rečenicu koja se odnosi na Ratka Cvetnića, autora knjige „Kratki izlet“: „Jedva stotinjak stranica rastresite proze jednoga precvalog književnog debitanta, inače činovnika u zagrebačkom Savezu sportova, aklamacijom je usvojeno kao najistinitija knjiga o netom minulom ratu“. Budući da je informacija kako je Cvetnić činovnik u zagrebačkom Savezu sportova potpuno irelevantna za kontekst unutar kojega se iznosi – a to je Cvetnićev pristup pojedinim događajima Domovinskog rata, pristup koji Tomić nalazi neprimjerenim – smatram da je u toj rečenici Tomićevog članka upotrijebljena isključivo s ciljem omalovažavanja i diskriminacije Ratka Cvetnića na temelju njegovog društvenog položaja (što potvrđuje i dio jedne od sljedećih rečenica: „Domobranske crtice koje je ovaj ćato bez reda sklepao, čekajući valjda rezultate županijskog natjecanja starijih juniorki…“), čime je prekršen 13. članak Kodeksa časti hrvatskih novinara.
Ostale dijelove Tomićevog članka ne nalazim problematičnima s aspekta Kodeksa časti.
Izdvojeno mišljenje Marinka Jurasića
U spornome tekstu nema govora mržnje i rasizma, ali pišući o masovnom zločinu u Hudoj jami član HND-a Ante Tomić nije obratio "posebnu pozornost, obazrivost i odgovornost" koju zahtijeva Kodeks časti hrvatskih novinara kad se piše o nesrećama, tragedijama i smrtnim slučajevima.
Tvrdnju da Hrvati ismijavaju zločine nad srpskim zarobljenicima, autor "potkrepljuje" insinuacijom o reakciji čitatelja na isječke iz književnog djela Ratka Cvetnića u kojima se opisuju likvidacije dvojice srpskih zarobljenika u Domovinskom ratu. Dakle, svoje uživljavanje u književni predložak i neumjereno poopćavanje pretpostavljene reakcije čitatelja, Ante Tomić predstavlja kao stvarne događaje temeljem kojih zaključuje o odnosu Hrvata prema zločinima nad srpskim zarobljenicima. Zatim takvu svoju konstrukciju uspoređuje sa stvarnim događajem, komemoracijom stotinama žrtava zločina iz 1945. u Hudoj jami, kojoj su nazočili i visoki predstavnici hrvatske države, pa donosi zaključak o različitom odnosu Hrvata prema žrtvama zločina. Neodgovorno je i posve neumjesno staviti znak jednakosti između opisa pojedinačnih zločina iz književnog djela i stvarnog masovnog zločina.
Tomićeva poruka jest da licemjerno hrvatsko društvo jedne žrtve oplakuje, a druge ignorira, odnosno da se ne odnosi jednako prema zločinima. Ali, upravo je Huda jama primjer ignoriranja žrtava jer je desetljećima to bila tabu tema u Hrvatskoj pa se i danas taj zločin relativizira, što na satiričan način čini i Ante Tomić. Sudjelovanje na komemoraciji u povodu konačno dostojnog pokapanja kostiju žrtava u organizaciji Slovenije, minimum je civiliziranog odnosa. Nikad nitko nije procesuiran zbog partizanskih ili komunističkih zločina, dok su brojni hrvatski vojnici, pa i generali, procesuirani, neki i kažnjeni, zbog zločina u Domovinskom ratu, te se ne može govoriti o ignoriranju tih zločina, osobito ne u usporedbi sa zločinima za i nakon Drugog svjetskog rata.
"Gnjila trupla" jest izraz koji može poslužiti kako bi se objasnile posljedice kemijskih procesa, ali Tomić se ne bavi time, a niti može jer su nakon 71 godine tamo samo kosti. U svakom slučaju tko ima minimum civiliziranog odnosa prema posmrtnim ostacima pokojnika, bez obzira o kome je riječ, taj izraz neće upotrijebiti u kontekstu komemoracije. Stoga je očito da je sporni izraz upotrijebljen isključivo radi omalovažavanja, a tako se odnositi prema bilo čijim posmrtnim ostacima anticivilizacijski je čin kojem bi novinarska etika trebala biti prepreka u javnoj komunikaciji. I taj izraz kao i cjelokupni pristup baziran na fikciji, neistinama i uvredljivom odnosu govore da u komentiranju osjetljive teme kao što je usporedba zločina, Tomić nije pokazao posebnu obazrivost i odgovornost kakva se očekuje od člana HND-a.