Prijava Tee Radović (Centar za mirovne studije) protiv Mara Marušića zbog teksta „Eurosong i sumrak europske civilizacije“ objavljenog 13. 5. 2024. na portalu Index.hr.
Zaključak
Novinarsko vijeće časti je s pet glasova za i jednim suzdržanim (glasali Hrvoje Šimičević, Jerko Bakotin, Mašenjka Bačić, Goran Šimac, Jurica Pavičić i Jordanka Grubač) zaključilo da su tekstom povrijeđena univerzalna novinarska etička načela.
Obrazloženje: Novinar Maro Marušić objavio je u povodu završne večeri Eurosonga komentar u kojem analizira povijest vidljivosti LGBT-osoba na tom glazbenom natjecanju. Pritom uspoređuje situaciju 1998. i 2024. Godine 1998. – piše – na Eurosongu je pobijedila nebinarna osoba iz Izraela, što je izazvalo šok i ljutnju. Prema autoru, taj šok je bio produktivan jer su u tom trenutku LGBT-osobe bile lišene prava, a „Eurosong je u to vrijeme jedino slobodno mjesto Starog kontinenta gdje se duboko poštuju rodni identiteti i seksualnost osoba“. Također, autorovo je mišljenje da je te 1998. „bilo pohvalno“ „upozoravati na ključne probleme europske civilizacije“, a status LGBT-osoba je bio jedan od tih. „Bila je to velika i zaslužena pobjeda obespravljenih gay i transrodnih manjina, a Eurosong je odigrao kolosalnu ulogu.“
Autor to kontrastira s pobjedom švicarskog glazbenika Nema na Eurosongu 2024. To se događa u trenutku kad je Europa u posvemašnjoj krizi, kad je za razliku od 1998. nemoguće kupiti nekretninu, „socijalni programi država slabe, desnica sve više jača“, „države su razorene prekomjernim turizmom i low cost letovima“, a Europu nje preplavila imigracija. U tim okolnostima- tvrdi autor- „jedini kojima je po europskim gradovima dobro su gay i transrodne osobe“. U tim okolnostima autor smatra deplasiranim što je Eurosong i dalje središnje fokusiran afirmaciju LGBT. „Drugi problemi za organizatore Eurosonga ne postoje, ni ogromne cijene nekretnina nepriuštive europskim radnicima“, ni „korumpirani političari poput Ursule von der Leyen“, ni to što europskim ulicama „teku crnci, Indijci, Filipinci, Nepalci, Turci, palci...“ Stoga autor imaginira distopijsku 2048. u kojoj pobjednica Eurosonga pjeva u Burki, a “bijelaca ionako već odavno nema“ pošto su „voljeli izmišljati probleme pored onih stvarnih“.
Iz teksta je vidljivo kako novinar brani nekoliko tvrdnji koje su kontroverzne i pobuđuju opravdanu društvenu debatu.
Diskutabilno je da li u Europi 1998. doista nisu postojali socijalni problemi, problemi priuštivog stanovanja, prekomjernog turizma, nezaposlenosti i industrijalizacije. Štoviše, dala bi se braniti tvrdnja da su upravo u to doba ti problemi i niknuli.
Diskutabilna je tvrdnja da su „jedini kojima je po europskim gradovima dobro su gay i transrodne osobe“. Stoji činjenica da u mnogim zemljama- u Hrvatskoj pogotovo- postoji još uvijek snažna homofobija, izljevi homofobnog govora i nasilja.
Iz članka je također očito da novinar opisuje teoriju o „velikoj razmjeni“ po kojoj će europsko stanovništvo postupno potisnuti tzv. neidentitetski stanovnici iz Afrike i Azije. Njegova distopijska 2048., uostalom, uvelike podsjeća na neke slične, literarne (poput onih Michela Houllebecqa).
Novinarsko vijeće časti smatra međutim da autor ima pravo zagovarati takve tvrdnje, jer one spadaju u najšire shvaćenu komentatorsku slobodu.
Vijeće časti, međutim, također smatra da je prijaviteljica u pravu kad novinaru zamjera „pejorativni jezik“. Izrazima poput „pederikos“ ili „Nepalci, Turci, palci...“ novinar doista krši članak 13. Kodeksa hrvatskih novinara po kojem je „nedopustivo koristiti stereotipe, pejorativne izraze, ponižavajuće prikazivanje, kao i svaki drugi oblik izravnog ili neizravnog poticanja ili podržavanja diskriminacije.“ Iz članka se - držimo- ne da razabrati homofobija jer je prikaz postupne evolucije LGBT-prava prikazan afirmativno. Ali, iz jezika članka razaznaje se „ponižavajuće prikazivanje“ migranata i stranih radnika. Ono je pogotovo osjetljivo u vremenima kad svjedočimo porastu nasilja prema njima u Republici Hrvatskoj.