Prijava Ivana Cingela protiv Tomislava Prusine i Bojana Divjaka zbog teksta "Za šefa Društva osječkih arhitekata proslava Oluje je proslava zločina" objavljenog 14. 8. 2021. u Glasu Slavonije.

Ante Pavić izuzeo se iz rasprave i glasanja.

Zaključak

Novinarsko vijeće časti je sa šest glasova za i jednim protiv (glasali su Drago Hedl, Ivana Radaljac Krušlin, Hrvoje šimičević, Jurica Pavičić, Mašenjka Bačić, Damir Pijaca i Slađana Bukovac) zaključilo da nisu prekršena univerzalna novinarska etička načela.

Obrazloženje: Novinar Tomislav Prusina dao je prostora Ivanu Cingelu da odgovori na optužujuće navode u tekstu, što je on i učinio. 

Izdvojeno mišljenje Hrvoja šimičevića: Suprotno većinskom stavu prema kojem nije prekršen Kodeks časti hrvatskih novinara, odnosno univerzalna novinarska etička načela, nisam takvog mišljenja. Za početak se, naime, slažem s autorom prijave Ivanom Cingelom u povodu novinarskog teksta u Glasu Slavonije vezano uz neke dijelove Kodeksa čast za koje drži da su prekršeni. Razumijem, u neku ruku, i odluku kolega koji su smatrali da Kodeks nije prekršen.

Na djelu je, naime, novinarski rad koji je napisan po tehničkim uzusima struke, u kontekstu novinarskog traženja izjave osobe čiji je stav na Facebooku bio povod za tekst. Smatram da problem nastaje u širem društvenom kontekstu koji ima utemeljenje i u Kodeksu časti. Dapače, u samim njegovim temeljima, odnosno općim načelima.

Tamo piše da su novinari u svom radu „dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora“. U povodu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti Cingel je na svom profilu napisao: „Čestit dan pobjede nad etničkim nečišćenjem svima koji slave zločin.“ Povod za obradu teme u osječkom listu bila je prijava neimenovanoga građanina ili građanke, koja je u izjavi za Glas Slavonije ustvrdila da joj je zasmetalo što takvo nešto piše profesor na Studiju građevinarstva i arhitekture u Osijeku te predsjednik Društva arhitekata grada Osijeka. Novinar je potom zatražio očitovanja spomenutih institucija i Cingela.

Tu dolazimo do konteksta zbog kojeg su, smatram, prekršena osnovna načela Kodeksa časti. Ovdje je, naime, riječ o huškačkom i nacionalističkom napisu maskiranom pod nepristrano novinarstvo. Maska je, doduše, tanašna; kroz cijeli tekst autor nimalo suptilno daje sugestije za dodatno pumpanje domoljubnih čuvstava čitatelja Glasa Slavonije. Činjenicu da su mu iz Društva arhitekata grada Osijeka poručili kako je riječ o mišljenju njihova člana o kojem nemaju vlastiti stav, novinar je cinično okarakterizirao „domobranskim ograđivanjem i izbjegavanjem stava“. Autor teksta ih potom usljeđujuće kudi pitanjem hoće li „u nekoj eventualnoj budućoj situaciji budu li na nišanu ovog ili nekog drugog predsjednika njihove udruge, recimo, neke manjinske društvene skupine, reagirati jednako nezainteresirano ili je pak, po njima, jedino nazivanje Oluje i svih njezinih sudionika zločincima nedostatno diskriminirajuće za neku aktivniju reakciju“. Na kraju još podsjeća da je tih dana „hrvatsku javnost uznemirila objava načelnika općine Borovo Zorana Baćanovića, koji je na dan obilježavanja Oluje na svom Facebook-profilu objavio fotografiju s prosvjeda u Srbiji na kojoj je istaknut transparent 'Oluja – zločin koji još traje', te da je 'protiv njega PU vukovarsko-srijemska podnijela optužni prijedlog pod sumnjom da je tom objavom ispunio elemente protupravnog ponašanja opisanog u članku 25. Zakona o suzbijanju diskriminacije i članku 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira'“.

Samo osobe koje ne obitavaju na ovim prostorima nisu upoznate s tim što znači gajiti stavove koji su suprotni od dominantnog narativa vezanog uz ovu vojnoredarstvenu operaciju. Malo je reći da izazivaju snažne emotivne reakcije. Odmjereno bi bilo kazati da svi disonantni tonovi gotovo u pravilu uzrokuju huškačke kampanje na društvenim mrežama, ponekad i neugodne susrete na ulici, a u profesionalnom smislu vidljivu ili nevidljivu penalizaciju za nositelje takvih stavova. To se i u ovom slučaju dogodilo po pitanju mrežne kampanje nakon objave teksta, što je u svojoj prijavi Cingel obilato dokumentirao.

Unatoč nominalno profesionalno odrađenom poslu u tehničkom smislu, posljedice teksta bile su neminovne i zbog opisanog sadržaja te pripadajuće intonacije.

Tekst je opremljen i napisan tako da zaziva kratki komparativni izlet u historijat „patriotskog“ novinarstva u Hrvatskoj. Protagonisti takvog tipa novinarskog izričaja dobrim su se dijelom, iako površinski, pridržavali temeljnih zanatskih odredbi. Kad su u osvit hrvatske nezavisnosti Vjesnik, Slobodna Dalmacija, Globus ili Slobodni tjednik objavljivali citate javnih (i privatnih) osoba koji nisu bili u skladu s državotvornim načelima, gotovo u pravilu su ih tražili izjavu prije objave teksta. Iako novinarski poželjan i nužan, taj je potez nerijetko bio tek cinični refleks unaprijed poznatih i duboko zastrašujućih društvenih posljedica za te osobe. U nešto bližoj prošlosti lišenoj ratnog ambijenta, 2015. godine pokrenuta je hajka na kazališnog redatelja Olivera Frljića, koja je, uz prijetnje na društvenim mrežama, završila i konkretnim fizičkim nasiljem ispred riječkog HNK, gdje je on u povodu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti organizirao razgovor sa ženama, žrtvama rata različitih nacionalnosti. Sve je, naime, počelo naslovom u Slobodnog Dalmaciji: „Frljić i Pupovac u Rijeci organiziraju proslavu kontra-Oluje!“

Osim što je datumski kontekst identičan onome koji je doveo do teksta u Glasu Slavonije, nema prevelikog razilaženja ni u opremi teksta. Nadnaslov Glasa Slavonije glasi: „Nakon načelnika Borova novi Facebook napad na Dan pobjede“. Moglo bi se, štoviše, reći da je ovakav urednički opis još gori od Slobodne zato što se ovdje koristi riječ „napad“. Spustimo li se na usporedbu samih tekstova, tu je Slobodna u etičkom benefitu jer je ispod naslova na koji je reagirao i sam HND riječ o korektnoj najavi događaja. U slučaju Glasa Slavonije, međutim, citirani nadnaslov u potpunosti je, kao što smo vidjeli, u skladu s novinarskom obradom teme.

Dodatan i možda ponajveći problem ovog napisa nalazi se u činjenici što se njime zbog izraženog stava na Facebooku pokušava rasturiti profesionalni život prijavitelja Cingela. To je razvidno iz upita koje su slali na njegovo radno mjesto i na adresu udruge arhitekata. Kakve veze imaju politički stavovi građana s njihovim radnim mjestom? Živimo u državi u kojoj (barem zasad) nije zakonski zabranjeno nazivati Oluju kako želimo. Moguće je da Glas Slavonije žudi za represivnijim zakonskim rješenjima, što je u načelu njihovo novinarsko i uredničko pravo. No ovdje je riječ o konkretnom pojedincu kojeg nastoje optužiti za delikt mišljenja. Ako ga (zasad) nije moguće lišiti slobode govora o Oluji, onda je barem izvedivo usmjeriti žurnalistički gnjev na njegov profesionalni život. Kad im udruga kojom predsjeda nije odgovorila sukladno očekivanjima, novinar je i njima održao lekciju o patriotskom bontonu.

Sve navedeno pridonijelo je teškom gaženju općih načela Kodeksa časti hrvatskih novinara prema kojima su novinari „dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora“. Ovdje je, upravo suprotno, na djelu bilo tek čuvanje „dostojanstva“ Domovinskog rata, koje se u izvedbi i namjeri po malo čemu razlikuje od učestalih apela nabrijanijeg dijela braniteljskih organizacija. Kad je ovakva briga za domovinu maksima novinarskog posla, onda je neminovno i otklizavanje u nebrigu za etički pristup novinarskom poslu.

Počelo je prijavom zabrinutog i anonimnog građanina, a završilo, posve očekivano, psovkama i prijetnjama smrću jednako zabrinutih i anonimnih građana. Glas Slavonije u ovom je slučaju poslužio kao protočni bojler za kanaliziranje najsirovijeg nacionalizma.