-Obnovitelji novinarske organizacije, kako primjećujemo nisu preuzeli i povijesno ime Hrvatsko novinarsko društvo. Kao razlog je navedena kompromitacija tog naziva za vrijeme NDH, iako je stvarni razlog bio izbjegavanje hrvatskog imena  zbog, kako je rečeno, složenih međunacionalnih odnosa tijekom Drugog svjetskog rata u novoj državi, zapisat će Božidar Novak u tekstu „U Drugom poraću“, objavljenom u monografiji HND prvo stoljeće.  

Sankcije za predsjednike

Kako iznosi Novak ipak taj ustroj nije bio određen samo odnosima snaga na domaćoj političkoj pozornici nego im dogovorom vođa četiriju velikih sila, pobjednica nad fašizmom. Time su uvjeti u kojima je moglo djelovati hrvatsko novinstvo postavljeni izvan novinstva. - Pa iako  je temeljem odluka u Jalti u poslijeratnoj Jugoslaviji trebao biti uspostavljen ograničeni politički pluralizam i višestranačje, što bi značilo i postojanje stranačkih neovisnih novina, Tito je samo privremeno prihvatio te odluke da bi kasnije, čim je njegova vlada dobila međunarodno priznanje, takav politički pluralizam ugušio. Naravno, odrazilo se to i na poslijeratno jugoslavensko i hrvatsko novinarstvo, zapisao je Božidar Novak.  

Podaci o djelovanju novog Društva u prvim mjesecima ne postoje, ali zabilježeno je u knjizi „Srebrni jubilej SNJ 1945.-1970.“, da su na sjednici Društva održanoj u listopadu 1945., određeni delegati za osnivačku skupštinu Saveza novinara Jugoslavije.  U Upravni odbor  Saveza iz Hrvatske birani su Branko Sokolić i Bogoljub Rapajić, a za predsjednika Saveza izabran je Pjer Križanić, karikaturista iz Zagreba na radu u Beogradu. 

Božidar Novak navodi da su se aktivnosti društva u tim prvim godinama mogle pratiti samo kroz vijesti iz hrvatskog dnevnog tiska. Tako je u Vjesniku od 26. listopada 1945., objavljena sljedeća vijesti: „Sud časti na sjednici u Novinarskom domu, osudio novinare fašiste, intelektualne začetnike i poticatelji ratnih zločina“. Ukupno je 17 novinara tom prilikom isključeno iz novinarske organizacije „za sva vremena i s trajnom zabranom rada novinarskog djelovanja“. 

Prvi poslijeratni predsjednik Društva novinara Hrvatske postao je Nikola Rubčić. Na drugoj poslijeratnoj skupštini Društva u svom referatu znakovita naziva „O uspjesima i zadacima štampe“  podsjeća da se skupština održava u potpuno oslobođenoj zemlji, pa se sada novinari trebaju založiti za učvršćenje tekovina NOB-a, obranu integriteta i suvereniteta zemlje naglašavajući da je osnovni zadatak Društva briga o novinarskim kadrovima. Društvo novinara Hrvatske  odmah poslije rata izdaje svoj časopis Novinar, koji će u raznim varijantama izlaziti u idućih nekoliko desetljeća.

Neki novinari osjetili su i čari Golog otoka 

Rubčić je bio rođen 1912. u gradu Summitu u SAD-u, ali se obitelj vratila u Hrvatsku gdje se školovao prvo u Gospiću, a potom Senju i na koncu u Zagrebu gdje studira na Pravnom fakultetu. Tijekom rata urednik je ratnog Vjesnika i pročelnik Propagandnog odjela ZAVNOH-a. Rubčić, koji je robijao i prije rata u kazamatima Kraljevine Jugoslavije, nakon sukoba Tito Staljin završava na Golom otoku. Nakon odslužene kazne radio je u leksikografskom zavodu. Sudbinu Rubčića idućih godina i desetljeća dijelit će brojni novinari koji su se „izlanuli“ i rekli nešto krivo. Uklanjalo ih se iz redakcija, osuđivani su, zabranjivan im je rad i tavorili su kao lektori ili redaktori po raznim redakcijama.

Čistke tijekom i nakon Hrvatskog proljeća

Nakon Rubčića na čelo društva dolazi Franjo Hartl iskusni novinar koji je radio u brojnim prijeratnim redakcijama. U idućem razdoblju predsjednici će se mijenjati kao na traci u mandatima od godinu do najviše četiri. 

Političke prilike određivale su i stanje u novinstvu od sukoba sa Staljinom, pokušaja liberalizacije, do uklanjanja Rankovića i Hrvatskog proljeća.  I Društvo je nažalost sudjelovalo u razračunavanju sa svojim „nepodobnim“ članovima, što je u Hrvatskoj naročito došlo do izražaja tijekom i nakon Hrvatskog proljeća. U knjizi Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću u poglavlju Dvadeseta skupština Društva novinara Hrvatske  Božidar Novak zapisuje kako se potpuni obračun u novinarskoj organizacija Hrvatske događa upravo na toj skupštini, održanoj 25. lipnja 1973. godine. Prije toga početkom 1972. dotadašnji predsjednik Društva i potpredsjednik novinarske organizacije Jugoslavije Krešimir Džeba  podnosi ostavku. Nakon toga na izvanrednoj skupštini Društva je razrađena platforma za progon nepoćudnih novinara.   – Do danas ne postoji cjelovit popis proganjanih novinara – sudionika u hrvatskom proljeću. No iz nepotpunih podataka vidljivo je da je oko 100 novinara ili čak 10 posto članova DNH-a došlo pod razne oblike represije. Za medijske delikte sudovi su izrekli oko 50 prvostupanjskih sudskih zatvorskih kazni, zapisao je Božidar Novak koji je i sam bio žrtva progona, jer ga je na prijedlog aktiva redakcije Vjesnika  Sud častio DNH-a trajno isključio iz Društva. Sličnu ili istu sudbinu doživjeli su i drugi novinari i urednici, a spominjemo samo neke: Ivo Bojanić, Radovan Vukovojac, Srećko Lipovčan, Ivo Horvat, Lucija Spajić. Frano Perić, Duško Car, Mladen Hanzlovsky s Radio Zagreba;  Nada Krmpotić, Krešimir Džeba, Srećko Frajndlih i Drago Kastratović-Tović iz Vjesnika u srijedu;  pored Novaka u Vjesniku su iz Društva privremeno bili isključeni Milovan Baletić i Zdravko Židovec.... Kasnije će iz Društva biti isključeni i Tomislav Đurić iz varaždinskih vijesti i Ernest Fišer iz Kajkavskog kalendara. No s time se nije završilo te će tijekom idućih godina brojni novinari dolaziti na razno, razne načine pod stegu i na udar režima. 

Veliki novinar i urednik Božidar Novak autor je i kapitalnog djela Hrvatsko novinarstvo u 20 stoljeću

Novinarski bard Božidar Novak rodio se u Hvaru 1925., a umro  2013., bio je predsjednik Društva novinara Hrvatske u mandatu od 1958. do 1962. godine.  Kao mladić 1942. godine otišao je u partizane. Nakon rata na Pravnom fakultetu u Zagrebu studirao je pravo. Novinarstvo je studirao u Salzburgu, a studijski se je usavršavao na studijskim putovanjima u Engleskoj, SAD-u, Austriji, Italiji, Čehoslovačkoj, SSSR-u i Japanu.

Prvo je glavni urednik bio u Slobodnoj Dalmaciji, a potom u Vjesniku. S Novakom na čelu Vjesnik je dosegao svoje zvjezdane trenutke. U ono je vrijeme postao jedna od deset najjačih medijskih kuća u Europi. Vjesnikova izdanja Arena, VUS, Studio, Svijet, Plavi vjesnik dosizali su rekordne naklade, a listovi su bili tiskani na naprednim strojevima po čemu su bili prvi u Europi, ispred zapadnjačkih medijskih kuća.

S režimom se prvi put oštrije doveo u probleme 1962. kad je iskao da se prekine s praksom po kojoj listovi u Jugoslaviji ne smiju međusobno polemizirati. 1970. opet se izložio udaru režima, kad zbog Berlinske špijunske afere, odbio smijeniti Milovana Baletića unatoč Titovu zahtjevu.

Kasnije je prisilno umirovljen uz vrlo diskreditirajuću kampanju. Vratio se na rodni Hvar i bavio ribarstvom. Ponovno se pojavio u javnom životu 1990. godine. Suosnivač je HHO-a, čijim je djelatnikom skoro dva desetljeća. Pisao je za Slobodnu Dalmaciju, Vjesnik, Danas, Novi list, Večernji list, Feral Tribune, Dalmatinske novine, Jutarnji list, Novinar, Medijska istraživanja i Hrvatsku reviju.

Nespremni na promjene 

Sedamdesete i osamdesete godine u novinarstvu su donijele neke nove vjetrove. Pojavljuje se omladinski tisak s novim idejama i slobodnijim pristupom. Pokreću se i nova Vjesnikova izdanja, a neki stari listovi dobivaju novu svježinu u skladu sa svjetskim trendovima. To će se posebno osjetiti tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća. No novinarska organizacija i nadalje čvrsto stoji na pozicijama daljnje izgradnje samoupravnog socijalizma. 

Zgrada Vjesnika na Slavonskoj aveniji, bila je sinonim za novinarstvo u Hrvatskoj 

Na čelu Društva novinara sedamdesetih godina nalazi se Dara Janeković , rođena 1924. U partizanima uređuje 1942. listove za djecu i mladež Pionir i Omladinski borac, a 1944. piše za ratni Vjesnik. Nakon rata načelnica je Odjela za zaštitu djece pri Ministarstvu socijalne zaštite Vlade NRH, novinarka Radio-Jugoslavije,  izvjestiteljica, komentatorica, fotoreporterka i urednica u Vjesniku i Vjesniku u srijedu. Usporedno stalna izvjestiteljica Vjesnikovih izdanja iz Pariza i Alžira te posebna izvjestiteljica iz afričkih, srednjoistočnih, bliskoistočnih i europskih zemalja, NR Kine, Sovjetskoga Saveza, Velike Britanije i Meksika. Od 1974. djeluje kao slobodna novinarka u Zagrebu. Putopise, reportaže, feljtone te razgovore s državnicima i političarima među kojima su i Zhou Enlai, Hua Guofeng, Deng Xiaoping, Hafez al-Asad, Moamar al-Gaddafi i drugi objavljuje u tisku, radijskim i televizijskim emisijama te knjigama.

Kraj osamdesetih kao i svi segmenti društva i novinarsko udruženje dočekuje nespremno i čelnici Društva u svojim istupima ostaju pri birokratskim frazama tog vremena, koje zagovaraju status qou premda se jasno vidi da se država raspada i da dolazi vrijeme pluralima, nažalost i rata.  Ida Čubelić Pilija u  svom radu kako preživljavati politiku, u kojem obrađujuće rad Društva od 1972. do 1980.. navodi da „unatoč sada već gotovo potpuno izvjesnoj promjeni društveno-političkim prilika novinarska organizacija i dalje ostaje vjerna marioneta političkog vrha te i dalje brani kvazidemokratski sustav, čije su barikade slobodnoj svijesti direktno udarale u same temeljne postavke profesije o slobodi govora“.

Posljednja skupština Društva prije povijesnih promjena održana je u lipnju 1989. godine. Na čelu Društva nalazio se televizijski novinar Drago Flego, a kako zapisuje u knjizi Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću Božidar Novak ova Skupština je znakovita po tome što je registrirala kaotično stanje koje je na novinstvo projicirala aktualna politika i političari na kormilu države. - Rješenja se ipak vide u poboljšanju starog sustava. Početak radikalnih promjena u zemljama Srednje Europe pod sovjetskom kontrolom još se ne sagledavaju u novinarskoj praksi u Hrvatskoj, smatra Novak.     

Uskoro će započeti velike društvene i političke promjene i sve će se dakako  promijeniti, a novinarska organizacija definitivno se vraća svojim korijenima. No slijede teške i tmurne godine koje su vukle nazad u ružniji dio naše prošlosti. Želje i nade da ćemo živjeti u demokratskom i pluralističkom svijetu i okruženju stavljene su nažalost na čekanje.