Aktualno > Analize

110. GODINA HND-A (3): Godine konsolidiranja i gradnja Novinarskog doma

17.11.2020.

Piše: Ivica Buljan

Hrvatsko novinarsko društvo početkom dvadesetih funkcionira u novim okolnostima i pod novim nazivom Zagrebačka sekcija Jugoslavenskog novinarskog udruženja. Premda se je HND izgubio svoju samostalnost Zagrebačka sekcija najaktivnija je na saveznoj razini, a to pokazuje i činjenica da već 1923. na čelo JNU dolazi Krešimir Kovačić, a Sekcija preuzima i obaveze izlaženje mjesečnika Novinar, čiji je izdavač bilo Udruženje.

Kako navodi Ida Čubelić Pilija u narednom razdoblju djelovanje Društvo se odvija u dva pravca: kao dio JNU i kao Zagrebačka sekcija. Nakon izbora Kovačića na čelno mjesto Jugoslavenskog novinarskog udruženja, Zagrebačko sekciju preuzima Milivoj Dežman, a potpredsjednici su Antun Schlegel i Vladimir Turkalj, dok tajnik ostaje Ante Brozović, blagajnik je i nadalje Vilko Šafarek, a odbornici su: Romualdo Mandl, Marijo Matulić, Veljko Ribar, Milan Ćurčin i Miroslav Juh.

Godine 1924. godine osnovan je i Klub športskih izvjestitelja, kao posebna sekcija Društv, a Uprava je vrlo aktivna premda ne i bez unutarnjih previranja i sukoba. Unatoč tomu brojne su aktivnosti koje se poduzimaju , a jedna od njih je i Dežmanov prijedlog koji se uvode povjerenici Društva u redakcije i time se jača novinske centre. Tako povjerenici postaju sami odbornici: Drago Bišćan za Tipografiju, Vlado Turkalj za Jugoštampu, Ante Brozović za Novinski ured, Ivan Peršić za Hrvat, Zvonimir Vukelić za Prvaš, Vinko Kisić za Split i Rudolf Majer za Osijek. Istodobno je na Središnjoj sjednici JNU odlučeno je da Zagrebačka sekcija preuzme na sebe izlaženje Novinara. 

Odbijenica Krleži  

U tom period bilježi se da je Upravni odbor odbio molbu Miroslava Krleže da mu se prizna redovito članstvo, a u obrazloženju stoji: -obzirom da Krleža nije novinar, već literata, ne može mu se u smislu Pravila priznati redovito članstvo-. Na adresu Upravnog odbora dolazi i molba iz Borbe da zaštiti dva člana njihove redakcije Simu Miljuša i Kamila Horvatina, a traži se da se zauzmu i za Augusta Cesarca koji je u Mariboru suđen jer je iz Rusije došao bez putovnice. Ta molba se odbija pod obrazloženjem da je Cesarec bio u zakonskom prekršaju.

Trg bana Jelačića tridesetih godina

O stanju u novinarstvu i novinarskom udruživanju u novoj državi Ida Čubelić Pilija u svom radu “U prvom poraću”, objavljenom u monografiji HND  -Prvo stoljeće, zapisuje: - Prijedlog za osnivanje zajedničke profesionalne organizacije došao je prerano. U Zagrebu, Beogradu i Ljubljani osnivana su, doduše, novinarska društva još prije Prvog svjetskog rata, ali su uglavnom služila zajedničkoj prezentaciji tiska i donekle prosvjetnim i humanitarnim ciljevima, a vrlo malo razvoju same novinarske profesije. Novine su u ono vrijeme uglavnom osnivale političke stranke , popunjavajući ih političkim osobama kojima je novinarstvo bilo sporedan ili prolazan posao. Rijetka su bila novinska poduzeća s dohodovnom osnovom koja bi mogla osigurati uvjete za trajno i osigurano novinarsko djelovanje. Novinstvo je za obrazovanog čovjeka onog vremena bilo samo nesebična žrtva, prinos nacionalnoj i političkoj borbi, a novinar osoba izložena svim opasnostima tih procesa, bez ikakve pomoći društva, koje je u birokratskom duhu preziralo pisce kao ljude nestalne i nesolidne egzistencije. Novinarske su place jedva postojale, otkaznih rokova nije bilo, a bolesničke blagajne i društva privatnih namještenika posvećena bolesničkom osiguranju nisu htjela primate novinare-. Nadalje problem koji su opterećivali novinarski stalež u novonastaloj državi su višestruko složeni: - Posebno je tegobno bilo pitanje kolektivnog ugovora s čijim se donošenjem dugo čekalo, a kada je dotični konačno donesen, njegove odredbe su se odredbe, najblaže rečeno u širokom luku zaobilazile, navodi Čubelić Pilija i dodaje kako postojeće novinarske organizacije nisu bile pročišćene , a razni pisci i prosvjetni radnici, koji nisu bili članovi novinarskih društava , smatrali su se novinarima. Među onima koji su se smatrali novinarima bilo je i glumaca, učitelja, administrativnih radnika pa i apotekara. No da se shvaćala važnost novinarstva u društvo govori i činjenica da je prvi predsjednik zajedničkog Jugoslavenskog udruženja novinara postao jedan od tada najmoćnijih političara u Kraljevini SHS Stojan Protić, koji je bio i predsjednik prve Vlade u novoj državi. Međutim  zbog bolesti odstupa i na njegovo mjesto dolazi, kao što smo već naveli, Krešimir Kovačić.

Novinarski dom

Zagrebačku sekciju, dakle,  sada vodi Milivoj Dežaman, svestrana osoba koji je bio književni kritičar, pisac, novinar i liječnik, rođen 1873. u  Zagrebu, gdje je 1940 i umro. Kako se navodi u Hrvatskom biografskom leksikonu srednju školu završio je u Zagrebu, a medicinu je studirao u Beču i Pragu. Na početku se bavio svojim zvanjem kao a liječnik u zagrebačkoj bolnici Milosrdne braće, a kao specijalist za plućne bolesti jedan je od osnivača i upravitelj Brestovca, lječilišta za tuberkulozne bolesti na Sljemenu kraj Zagreba. Nakon Prvog svjetskog rata postaje odjelni predstojnik za socijalnu politiku u Pokrajinskoj vladi pa potom  načelnik Ministarstva socijalne politike,  član ravnateljstva, a u razdoblju 1926–34. ravnatelj je grafičko-nakladnog zavoda »Tipografija«. Kao urednik (1906–14) i dugogodišnji suradnik Obzora pridonio je visokoj profesionalnoj razini lista.

Kao jedan od začetnika kritike u razdoblju moderne objelodanio je mnoge književne i kazališne prikaze, ali i izvorne novele i drame u Viencu, Nadi, Agramer Tagblattu, Obzoru, Mladosti, Savremeniku, Životu, Ljetopisu JAZU i dr. Zastupao je političke ideje J. J. Strossmayera, a sudjelovao je u radu Narodnog vijeća 1918. te zajedno s I. Lorkovićem utemeljio Hrvatsku zajednicu. Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature izradio je nacrt ustava te upućivao memorandume protiv diktatorskog režima. Političke članke i govore tiskao je u Pokretu, Hrvatskoj misli, Obzoru, Novoj Europi, Hrvatu, Jutarnjem listu, Večeri, Svijetu, Samoupravi i dr. Imao je zanimljiv i osobni život te je tadašnjim Zagrebom u malograđanskim krugovima bio glavna tema zbog sentimentalne veze s čuvenom zagrebačkom glumicom Ljerkom Šram. Jedan je i od osnivača Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, a u međuratnom period predsjednik Zagrebačke sekcije JNU-a, za čijeg mandata je i pokrenuta izgradnja Novinarskog doma.

Milivoj Dežman: liječnik, književnik i novinar; četvrti predsjednik HND-a 

Od samog osnutka HND-a među novinarima je kolala ideja o gradnji svog Novinarskog doma. Konačno je ta ideja zaživjela na sjednici zagrebačke sekcije novinara Jugoslavenskog novinarskog udruženja, koji su na svojoj sjednici 26. travnja  1926. donijeli odluku o osnivanju posebne zaklade koja će voditi brigu o Domu I jamčiti da će korisnici zgrade biti isključivo novinari. Kako u svom tekstu Zgrada puna povijesti objavljenom u monografiji HND - Prvo stoljeće pišu Ante Gavranović i Mirna Farkaš - uz to je forma zaklade bila naročito poželjna, jer bi se time zaštitio Dom kao neprijeporna svojina novinara “pred svakom eventualnošću u budućnosti”-.

Dom društveno središte

Gradnja Doma je od raspisivanja natječaja 1. kolovoza 1927. do konačne izgradnje trajala je samo tri godine. Kako bi potpomogli izgradnju tadašnje ministarstvo šuma i ruda dodijelilo  je 2000 kubika hrastovine I 10 tisuća kubika ostalog drveta, a grad Zagreb donirao je zemljište za Dom, koje se nalazilo između Vukotinovićeve ulice i tadašnjeg Trga Woodrowa Wilsona, a ukupne površine od 300 četvornih hvati u vrijednosti tadašnjih 100 tisuća dinara. U Darovnici Gradskog poglavarstva taksativno su navedeni ciljevi zaklade, kojma je utvrđeno da se iz njene ima sagraditi zgrada u Zagrebu koja će po mogućnosti biti reprezentativna, nositi ime Novinarski dom te u kojoj će biti smještene razne društvene institucije, a sve s ciljem da ona postane središtem novinarskog života u Zagrebu. Nadalje se spominje da se ostali dijelovi Doma trebaju izgraditi kao poslovne prostorije koje će se što unosnije unajmiti, kao i stanovi koji se u granicama rentabilne mogućnosti moraju u prvom redu ustupiti novinarima i to uz što nižu najamninu. 

Kako u svom tekstu navode Gavranović i Farkaš kako bi se otplatila gradnja Doma i akumulirali prihodi koji su služili za pomoć novinarima slabijeg imovnog stanja od samih početaka iznajmljivali su se poslovni prostori. Iz spiska najamnina od 11. Studenog 1933. Godine saznajemo da je u prizemlju Novinarskog doma bilo 9 lokala među kojima su kavana, buffet, prodavaonica, mesnica, mljekarnica, trafika, knjižara, brijačnica i poslovnica JNU-a. Na prvom katu bila je smještena velika dvorana, prostorije Društva prijatelja Francuske, Jugoslavenskog novinarskog udruženja, Društva prijatelja velike Britanije, Društva hrvatskih književnika te Zajednica slavenskih društava. Na drugom katu je bilo sedam stanova te u hotelskom smještaju 15 stalnih hotelskih stanara, uglavnom novinara. Isto tako dvije su sobe bile rezervirane za novinare koji su se u Zagrebu nalazili u prolazu.

Gradnja Novinarskog doma trajala je samo tri godine 

I u tom periodu Društvo je imalo problema s likvidnošću, jer gradnja Doma iziskivala je velike novčana sredstva , ali se napokon izvuklo iz krize I prijetećeg stečaja. No politička i društvena događanja krajem tridesetih godina dakako pogodila su I Društvo i novinare. O djelovanju društva, ali događanjima s Novinarskim domom , u vrijeme NDH nema puno podataka, ali zna se da su prostori Doma u velikoj mjeri korišteni u razne propagandističke svrhe.

Nakon Deželića vodstvo Zagrebačke sekcije novinara 1931. godine preuzima novinar i urednik Slavko Jutriša, koji je kao prve zadatke svoje Uprave naveo potrebu za što bržim provođenjem socijalnog osiguranja za novinare i žurnu amortizaciju Novinarskog doma. Za potpredsjednik su izabrani Josip Horvat i Vinko Brajević, dok je tajnik bio Ivan Vorvarka, a blagajnik Ivan Krznarić. Jutriša je bio jedan od najaktivnijih novinarskih radnika u period između dva rata. Rođen je 1879., a karijeru novinar počinje u Supilovu Novom listu, gdje je redaktor, vanjskopolitički izvjestitelj i feljtonist. Tijekom Prvog svjetskog rata uređuje Novosti, a kasnije postaje vanjskopolitički redaktor u uredništvu Riječi. Nakon ubojstva Antuna Schlegela postaje direktor Jugoštampe. Isticao se kao novinar i publicist liberalnog i jugoslavenskog smjera. U period od 1935. Do 1945., povukao se iz novinarstva, a do umirovljenja 1951., radio je kao bibliotekar i novinski documentarist u Vjesniku. Umro je 1960. godine. Za njegova mandata Novinarski dom postao je društveno središte, a pored ostalog počela je raditi i kavana Press klub.  

 

Izvori:

Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću; Božidar Novak; Izdavač: Golden marketing-Tehnička knjiga

HND – Prvo stoljeće; urednik: Mario Bošnjak; Izdavač: Press Data

Biografija Tonija Schlegela: Josip Schlegel; Pohranjeno u Hrvatskom državnom arhivu

Hrvatski biografski leksikon; Izdavač: Leksikografski zavod Miroslav Krleža

  

Piše: Ivica Buljan

Hrvatsko novinarsko društvo početkom dvadesetih funkcionira u novim okolnostima i pod novim nazivom Zagrebačka sekcija Jugoslavenskog novinarskog udruženja. Premda se je HND izgubio svoju samostalnost Zagrebačka sekcija najaktivnija je na saveznoj razini, a to pokazuje i činjenica da već 1923. na čelo JNU dolazi Krešimir Kovačić, a Sekcija preuzima i obaveze izlaženje mjesečnika Novinar, čiji je izdavač bilo Udruženje.

Kako navodi Ida Čubelić Pilija u narednom razdoblju djelovanje Društvo se odvija u dva pravca: kao dio JNU i kao Zagrebačka sekcija. Nakon izbora Kovačića na čelno mjesto Jugoslavenskog novinarskog udruženja, Zagrebačko sekciju preuzima Milivoj Dežman, a potpredsjednici su Antun Schlegel i Vladimir Turkalj, dok tajnik ostaje Ante Brozović, blagajnik je i nadalje Vilko Šafarek, a odbornici su: Romualdo Mandl, Marijo Matulić, Veljko Ribar, Milan Ćurčin i Miroslav Juh.

Godine 1924. godine osnovan je i Klub športskih izvjestitelja, kao posebna sekcija Društv, a Uprava je vrlo aktivna premda ne i bez unutarnjih previranja i sukoba. Unatoč tomu brojne su aktivnosti koje se poduzimaju , a jedna od njih je i Dežmanov prijedlog koji se uvode povjerenici Društva u redakcije i time se jača novinske centre. Tako povjerenici postaju sami odbornici: Drago Bišćan za Tipografiju, Vlado Turkalj za Jugoštampu, Ante Brozović za Novinski ured, Ivan Peršić za Hrvat, Zvonimir Vukelić za Prvaš, Vinko Kisić za Split i Rudolf Majer za Osijek. Istodobno je na Središnjoj sjednici JNU odlučeno je da Zagrebačka sekcija preuzme na sebe izlaženje Novinara. 

Odbijenica Krleži  

U tom period bilježi se da je Upravni odbor odbio molbu Miroslava Krleže da mu se prizna redovito članstvo, a u obrazloženju stoji: -obzirom da Krleža nije novinar, već literata, ne može mu se u smislu Pravila priznati redovito članstvo-. Na adresu Upravnog odbora dolazi i molba iz Borbe da zaštiti dva člana njihove redakcije Simu Miljuša i Kamila Horvatina, a traži se da se zauzmu i za Augusta Cesarca koji je u Mariboru suđen jer je iz Rusije došao bez putovnice. Ta molba se odbija pod obrazloženjem da je Cesarec bio u zakonskom prekršaju.

Trg bana Jelačića tridesetih godina

O stanju u novinarstvu i novinarskom udruživanju u novoj državi Ida Čubelić Pilija u svom radu “U prvom poraću”, objavljenom u monografiji HND  -Prvo stoljeće, zapisuje: - Prijedlog za osnivanje zajedničke profesionalne organizacije došao je prerano. U Zagrebu, Beogradu i Ljubljani osnivana su, doduše, novinarska društva još prije Prvog svjetskog rata, ali su uglavnom služila zajedničkoj prezentaciji tiska i donekle prosvjetnim i humanitarnim ciljevima, a vrlo malo razvoju same novinarske profesije. Novine su u ono vrijeme uglavnom osnivale političke stranke , popunjavajući ih političkim osobama kojima je novinarstvo bilo sporedan ili prolazan posao. Rijetka su bila novinska poduzeća s dohodovnom osnovom koja bi mogla osigurati uvjete za trajno i osigurano novinarsko djelovanje. Novinstvo je za obrazovanog čovjeka onog vremena bilo samo nesebična žrtva, prinos nacionalnoj i političkoj borbi, a novinar osoba izložena svim opasnostima tih procesa, bez ikakve pomoći društva, koje je u birokratskom duhu preziralo pisce kao ljude nestalne i nesolidne egzistencije. Novinarske su place jedva postojale, otkaznih rokova nije bilo, a bolesničke blagajne i društva privatnih namještenika posvećena bolesničkom osiguranju nisu htjela primate novinare-. Nadalje problem koji su opterećivali novinarski stalež u novonastaloj državi su višestruko složeni: - Posebno je tegobno bilo pitanje kolektivnog ugovora s čijim se donošenjem dugo čekalo, a kada je dotični konačno donesen, njegove odredbe su se odredbe, najblaže rečeno u širokom luku zaobilazile, navodi Čubelić Pilija i dodaje kako postojeće novinarske organizacije nisu bile pročišćene , a razni pisci i prosvjetni radnici, koji nisu bili članovi novinarskih društava , smatrali su se novinarima. Među onima koji su se smatrali novinarima bilo je i glumaca, učitelja, administrativnih radnika pa i apotekara. No da se shvaćala važnost novinarstva u društvo govori i činjenica da je prvi predsjednik zajedničkog Jugoslavenskog udruženja novinara postao jedan od tada najmoćnijih političara u Kraljevini SHS Stojan Protić, koji je bio i predsjednik prve Vlade u novoj državi. Međutim  zbog bolesti odstupa i na njegovo mjesto dolazi, kao što smo već naveli, Krešimir Kovačić.

Novinarski dom

Zagrebačku sekciju, dakle,  sada vodi Milivoj Dežaman, svestrana osoba koji je bio književni kritičar, pisac, novinar i liječnik, rođen 1873. u  Zagrebu, gdje je 1940 i umro. Kako se navodi u Hrvatskom biografskom leksikonu srednju školu završio je u Zagrebu, a medicinu je studirao u Beču i Pragu. Na početku se bavio svojim zvanjem kao a liječnik u zagrebačkoj bolnici Milosrdne braće, a kao specijalist za plućne bolesti jedan je od osnivača i upravitelj Brestovca, lječilišta za tuberkulozne bolesti na Sljemenu kraj Zagreba. Nakon Prvog svjetskog rata postaje odjelni predstojnik za socijalnu politiku u Pokrajinskoj vladi pa potom  načelnik Ministarstva socijalne politike,  član ravnateljstva, a u razdoblju 1926–34. ravnatelj je grafičko-nakladnog zavoda »Tipografija«. Kao urednik (1906–14) i dugogodišnji suradnik Obzora pridonio je visokoj profesionalnoj razini lista.

Kao jedan od začetnika kritike u razdoblju moderne objelodanio je mnoge književne i kazališne prikaze, ali i izvorne novele i drame u Viencu, Nadi, Agramer Tagblattu, Obzoru, Mladosti, Savremeniku, Životu, Ljetopisu JAZU i dr. Zastupao je političke ideje J. J. Strossmayera, a sudjelovao je u radu Narodnog vijeća 1918. te zajedno s I. Lorkovićem utemeljio Hrvatsku zajednicu. Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature izradio je nacrt ustava te upućivao memorandume protiv diktatorskog režima. Političke članke i govore tiskao je u Pokretu, Hrvatskoj misli, Obzoru, Novoj Europi, Hrvatu, Jutarnjem listu, Večeri, Svijetu, Samoupravi i dr. Imao je zanimljiv i osobni život te je tadašnjim Zagrebom u malograđanskim krugovima bio glavna tema zbog sentimentalne veze s čuvenom zagrebačkom glumicom Ljerkom Šram. Jedan je i od osnivača Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, a u međuratnom period predsjednik Zagrebačke sekcije JNU-a, za čijeg mandata je i pokrenuta izgradnja Novinarskog doma.

Milivoj Dežman: liječnik, književnik i novinar; četvrti predsjednik HND-a 

Od samog osnutka HND-a među novinarima je kolala ideja o gradnji svog Novinarskog doma. Konačno je ta ideja zaživjela na sjednici zagrebačke sekcije novinara Jugoslavenskog novinarskog udruženja, koji su na svojoj sjednici 26. travnja  1926. donijeli odluku o osnivanju posebne zaklade koja će voditi brigu o Domu I jamčiti da će korisnici zgrade biti isključivo novinari. Kako u svom tekstu Zgrada puna povijesti objavljenom u monografiji HND - Prvo stoljeće pišu Ante Gavranović i Mirna Farkaš - uz to je forma zaklade bila naročito poželjna, jer bi se time zaštitio Dom kao neprijeporna svojina novinara “pred svakom eventualnošću u budućnosti”-.

Dom društveno središte

Gradnja Doma je od raspisivanja natječaja 1. kolovoza 1927. do konačne izgradnje trajala je samo tri godine. Kako bi potpomogli izgradnju tadašnje ministarstvo šuma i ruda dodijelilo  je 2000 kubika hrastovine I 10 tisuća kubika ostalog drveta, a grad Zagreb donirao je zemljište za Dom, koje se nalazilo između Vukotinovićeve ulice i tadašnjeg Trga Woodrowa Wilsona, a ukupne površine od 300 četvornih hvati u vrijednosti tadašnjih 100 tisuća dinara. U Darovnici Gradskog poglavarstva taksativno su navedeni ciljevi zaklade, kojma je utvrđeno da se iz njene ima sagraditi zgrada u Zagrebu koja će po mogućnosti biti reprezentativna, nositi ime Novinarski dom te u kojoj će biti smještene razne društvene institucije, a sve s ciljem da ona postane središtem novinarskog života u Zagrebu. Nadalje se spominje da se ostali dijelovi Doma trebaju izgraditi kao poslovne prostorije koje će se što unosnije unajmiti, kao i stanovi koji se u granicama rentabilne mogućnosti moraju u prvom redu ustupiti novinarima i to uz što nižu najamninu. 

Kako u svom tekstu navode Gavranović i Farkaš kako bi se otplatila gradnja Doma i akumulirali prihodi koji su služili za pomoć novinarima slabijeg imovnog stanja od samih početaka iznajmljivali su se poslovni prostori. Iz spiska najamnina od 11. Studenog 1933. Godine saznajemo da je u prizemlju Novinarskog doma bilo 9 lokala među kojima su kavana, buffet, prodavaonica, mesnica, mljekarnica, trafika, knjižara, brijačnica i poslovnica JNU-a. Na prvom katu bila je smještena velika dvorana, prostorije Društva prijatelja Francuske, Jugoslavenskog novinarskog udruženja, Društva prijatelja velike Britanije, Društva hrvatskih književnika te Zajednica slavenskih društava. Na drugom katu je bilo sedam stanova te u hotelskom smještaju 15 stalnih hotelskih stanara, uglavnom novinara. Isto tako dvije su sobe bile rezervirane za novinare koji su se u Zagrebu nalazili u prolazu.

Gradnja Novinarskog doma trajala je samo tri godine 

I u tom periodu Društvo je imalo problema s likvidnošću, jer gradnja Doma iziskivala je velike novčana sredstva , ali se napokon izvuklo iz krize I prijetećeg stečaja. No politička i društvena događanja krajem tridesetih godina dakako pogodila su I Društvo i novinare. O djelovanju društva, ali događanjima s Novinarskim domom , u vrijeme NDH nema puno podataka, ali zna se da su prostori Doma u velikoj mjeri korišteni u razne propagandističke svrhe.

Nakon Deželića vodstvo Zagrebačke sekcije novinara 1931. godine preuzima novinar i urednik Slavko Jutriša, koji je kao prve zadatke svoje Uprave naveo potrebu za što bržim provođenjem socijalnog osiguranja za novinare i žurnu amortizaciju Novinarskog doma. Za potpredsjednik su izabrani Josip Horvat i Vinko Brajević, dok je tajnik bio Ivan Vorvarka, a blagajnik Ivan Krznarić. Jutriša je bio jedan od najaktivnijih novinarskih radnika u period između dva rata. Rođen je 1879., a karijeru novinar počinje u Supilovu Novom listu, gdje je redaktor, vanjskopolitički izvjestitelj i feljtonist. Tijekom Prvog svjetskog rata uređuje Novosti, a kasnije postaje vanjskopolitički redaktor u uredništvu Riječi. Nakon ubojstva Antuna Schlegela postaje direktor Jugoštampe. Isticao se kao novinar i publicist liberalnog i jugoslavenskog smjera. U period od 1935. Do 1945., povukao se iz novinarstva, a do umirovljenja 1951., radio je kao bibliotekar i novinski documentarist u Vjesniku. Umro je 1960. godine. Za njegova mandata Novinarski dom postao je društveno središte, a pored ostalog počela je raditi i kavana Press klub.  

 

Izvori:

Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću; Božidar Novak; Izdavač: Golden marketing-Tehnička knjiga

HND – Prvo stoljeće; urednik: Mario Bošnjak; Izdavač: Press Data

Biografija Tonija Schlegela: Josip Schlegel; Pohranjeno u Hrvatskom državnom arhivu

Hrvatski biografski leksikon; Izdavač: Leksikografski zavod Miroslav Krleža