Aktualno > Analize

Nije lako biti prva hrvatska novinarka

21.11.2017.

Piše: Vladimir Matek

Marija Jurić Zagorka bila je daleko najčitanija od svih naših romanopisaca, njene je kazališne komade narod obožavao, ali ona je uvijek isticala da je prije svega i samo novinarka. Zbog toga će i u ovom prigodnom prikazu u povodu 60. obljetnice naše velike novinarke biti riječi prvenstveno o tom dijelu njenog života i rada, kao i odnosima s HND-om, kojem je bila jedan od utemeljitelja... 

Voljela je Zagorka neke stvari iz vlastitoga života malo mistificirati. Tako se – jer je znala samu sebe pomladiti čak i za šest godina - sve do nedavno nije znalo ni gdje je ni kada je točno rođena (Negovec, 2. ožujka 1873.). O bijegu od prvog muža ispričala je nekoliko verzija, od kojih je najromanesknija ona da je preodjevena u služavkinu odjeću s krova perona uskočila u prolazeći vlak. Moglo bi se takvih stvari još nabrojati, ali to u ovoj prigodi nije bitno. Jer, ako se govoreći o vlastitom životu i nije uvijek držala činjenica, kad je pisala – pa bila to književnost ili članci za novine – činjenice su joj bile svetinja. I baš je to bez ikakve dvojbe bilo ono što je smetalo vlastima u svim režimima u kojima je živjela i radila.

Nepoćudni „Duh Matije Gupca“

Prvi put – jer je pod klupom škole za djevojke zagrebačkog Samostana sestara milosrdnica sa samo 12 godina rukom ispisivala Samostanske novine i zamjerila se strogoj nadstojnici. Drugi put, kad je samo koju godinu kasnije bratića srednjoškolca nagovorila da počne izdavati školske novine nazvane Zagorsko proljeće. Njen, članak „Duh Matije Gupca'', potpisan pseudonimom Jurica Zagorski, koji optužuje što kasnija pokoljenja nisu iskoristila „prolivenu krv i još danas robuju“, austrougarske su vlasti odmah proglasile protudržavnim činom. List je zabranjen, a nju je obitelj – da se izbjegne veći skandal, jer otac je bio upravitelj imanja baruna Raucha, kuma zloglasnoga bana Khuena Hedervaryja – žurno otpravila rodbini u Varaždin s namjerom da je što prije uda. To se protiv njene volje i dogodilo kad joj je bilo jedva 17 godina, pa nije nikakvo čudo da je nakon samo nekoliko godina pobjegla od tog, od nje gotovo dvostruko starijeg, patološki škrtog i još k tome zadrtog mađarona.

Dok se skrivala kod ujaka u Srijemskoj Mitrovici (on je tu bio upravnik kaznionice) počela je – naravno da je to mogla samo pod muškim imenima i preko posrednika – pisati za lokalni Hrvatski branik i za Posavsku Hrvatsku iz Slavonskog Broda, a neke je napise uspjela plasirati i u oporbeni tisak u Budimpešti.

Jedan od njih, naslovljen „Bič i zob“, izazvao je – jer su ga 11. siječnja 1895. prenijele i zagrebačke novine – veliku buru u Hrvatskom saboru jer su mađaroni u njemu prepoznali sebe, a za autorstvo optužili narodnjačke zastupnike.

Otjerana s vrata Obzora

Kad je ujak otkrio da ona kod njih nije samo u posjetu, Marija Jurić pobjegla je put Zagreba u nadi da bi mogla biti primljena u tada najpoznatiji hrvatski list, narodnjački Obzor. Umjesto toga je uhićena i strpana u umobolnicu, jer je muž za njom raspisao potjernicu, a u međuvremenu ju proglasio i ludom. Srećom dr. Gutchy nije nasjeo, pa ju je nakon promatranja odbio zatvoriti rekavši da je „normalna jednako koliko vi ili ja“.

U Obzor, naravno, nije uspjela ući, jer ju je njegov šef Šime Mazzura otjerao već s vrata riječima „Pa što vam uopće pada na pamet, pa tko ste vi, nitko i ništa, i mislite da samo tako možete doći na naša vrata i reći: Ja želim biti novinarka“... Mazzura joj ne vjeruje ni kad ga uvjerava da je ona napisala članak „Egy Perzc“ (Samo časak), potpisan psedonimom Zagorka, koji su u jesen 1896. iz mađarskih novina prenijeli zagrebački listovi, među njima i njegov Obzor, a koji je izazvao novu buru u Saboru. Za nedavno preminulog profesora Lasića taj je člančić „prava mala politička reportaža.... u kojoj ona metodom maksimalno objektivne deskripcije izvlači ili barem naznačuje neke političke zaključke i teze“.

„Kulturni i moralni škandal“

Mazzura će Zagorku zaposliti tek kada ga biskup Strossmayer, glavni financijer Obzora i Dioničke tiskare, koji je u Zagorki prepoznao ne samo golemi talent nego i osobu koja će moći puno učiniti za promicanje hrvatskih nacionalnih ciljeva, doslovno ucijeni obustavom novca. Pa i tada će je Mazzura na svakom koraku kinjiti i mučiti: počelo je time da je morala raditi prvo iza neke zavjese, a kasnije u odvojenoj prostoriji e da prolaznici ne bi slučajno vidjeli da u redakciji sjedi i „jedna suknja“ , što je po njemu „kulturni i moralni škandal“.

Ipak, svojom neiscrpnom energijom i lakoćom pisanja, unatoč svim otporima, Zagorka je postupno osvajala sve više prostora u Obzoru, surađivala je još i u glavnim kulturnim časopisima Vijencu i Savremeniku te sarajevskoj Nadi, a pod pseudonimom Petrica Kerempuh i u šaljivom Trnu. S vremenom je postigla i to da može izvještavati iz Sabora, a te je napise javnost izvanredno cijenila, jer se po prvi put mogla osjetiti atmosfera tamošnjih rasprava.

Mazzuru je, ali samo na kratko, primirilo to što je 1903. na vrhuncu Khuenove strahovlade, dok je dio uredništva bio u zatvoru, a ostatak se sklonio u inozemstvo, Zagorka nekoliko mjeseci praktički sama vodila list. Čak su je u to vrijeme htjeli i službeno upisati kao odgovornu urednicu, ali je državni odvjetnik to rezolutno odbio, jer da je ženama mjesto kod kuće, a ne u politici.

Od zatvora do Budimpešte

To ju je - bar u tom trenutku - spasilo zatvora. Ne zadugo: budući da je organizirala velike ženske demonstracije ispred banskih dvora, Khuen ju je ipak dao zatvoriti, a ona je taj boravak u zatvoru iskoristila da napiše svoj prvi kazališni komad – „Evicu Gupčevu“. Kad je ta predstava, nakon mnogu muka i borbe s cenzorima napokon dospjela na pozornicu HNK, Mazzura je opet dao maha svojoj mizoginiji. Nagovorio je Milutina Cihlara-Nehajeva, kojeg je u međuvremenu zaposlio kao urednika i koji također nije podnosio Zagorku, da u samom Obzoru objavi vrlo ružan osvrt na tu predstavu, što je izazvalo zgražanje velikog dijela javnosti. 

Zagorka je stoički izdržala i taj udar. Cihlara -Nehajeva je ubrzo na čelu Obzora zamijenio Milivoj Dežman koji je, svjestan Zagorkinih sposobnosti, odlučio da je u svibnju 1906. pošalje u Budimpeštu da izvještava sa zasjedanja novog zajedničkog parlamenta. Od tamo će ona svakoga dana telefonski slati izvještaje, političke reportaže i intervjue s vodećim protagonistima tih dramatičnih zbivanja sve dok 1907. Supilo i drugovi, uvidjevši da je sve uzalud, ne napuste Budimpeštu.

 Njezini tekstovi u kojima je razotkrivala pozadinu tih zbivanja i stvarne ciljeve mađarskih vlasti bili su toliko razorni da su je ovi pokušavali ušutkati nudeći joj novinarske položaje i plaću kakva se samo poželjeti može, a ona je sve to odbijala. Doznavši to, Supilo - koji je i sam godinama radio kao novinar - joj piše „Saznao sam (u Egiptu) da ste odbili sjajno namještenje u 'Pester Lloydu'. Biti politički izvjestitelj tog lista značilo bi stupiti na europsku pozornicu. Vi ste ostali radije iza kulisa svoje domovine. Zagorčice, Vi ste muž na mjestu.“

Slovački poslanik Milan Hodža, koji će kasnije postati i predsjednik vlade u Čehoslovačkoj, napisao je pak: „Gđa Zagorka brzo je zavladala situacijom. Tko bi se od mađarskih ministara i narodnih zastupnika – već samo iz uljudnosti – usudio otkloniti malu elegantnu damu, čija su pitanja bila pogibeljno inteligentna, opaske točne, primjedbe britke?“ i dodaje da su njeni „politički izvještaji, članci i razmatranja u 'Obzoru' našu situaciju obrazlagali bolje i uvjerljivije od ogromne većine izvjestitelja u peštanskim i bečkim listovima....“

Uzbuna zbog „Napredne žene“

No, u Obzoru sve to ignoriraju samo da joj ne bi morali povećati plaću, što će na kraju biti i razlog da im kasnije, nakon još jednog odbijanja, 1918., nakon pune 22 godine suradnje, ona sama da otkaz. Protiv nje su ustale i dame iz Gospojinske udruge, kojima se zamjerila kad je u Zvonu objavila članak „Napredna žena i današnji muškarci“, a na kojeg je, kao i na u istom broju objavljeni članak Zofke Kveder u Hrvatskom pravu, grubo nasrnuo i Matoš, proglašavajući njihova stajališta „krinkom iza koje kriju svoj hermafroditizam“.

Matoš je kasnije ipak promijenio mišljenje o Zagorki, čak se i ispričavao riječima da je tako pisao jer bi on i drugi pisci ostali bez kruha kad bi žene počele poput nje pisati i prevoditi. 

Novinarski se Zagorka još više iskazala izvještavajući 1909. iz Beča s glasovitog procesa u kojem se krivotvorenim dokumentima koje je povjesničar Friedjung proglasio autentičnima Frana Supila i skupinu političara iz Hrvatsko-srpske koalicije htjelo osuditi za veleizdaju. Da optužba bude oborena, pridonio je kao odvjetnik i kasniji predsjednik Čehoslovačke Toma Masaryk, koji je – zadivljen Zagorkinim izvještavanjem i poznavanjem materije – ostao njen trajni prijatelj. Baš ju je on uvjerio da ne ide na sastanak s ministrom vanjskih poslova Aehrendalom upozorivši je da joj ovaj - gnjevan jer mu je propala spletka koju je tim suđenjem htio ostvariti - priprema zamku kojom bi je trajno kompromitirali. I kasnije, kad joj je kao „poznatoj švabožderki“ u Austriji prijetio zatvor, Masaryk ju je uspio spasiti svojim utjecajem.

Tada je valjda i ona shvatila da je Strossmayer bio u pravu kad joj je nekoliko godina ranije sugerirao da se kao novinarka malo primiri, jer će je vlasti inače dati zatvoriti, te joj predložio da počne pisati povijesne romane kojima bi se „hrvatske čitaoce privuklo da dobrovoljno napuste pogubno njemačko štivo“, i „hrvatske žene postale svjesne svojih mogućnosti...“. Stoga je razmjerno brzo kao podlistak u Malim novinama počela izlaziti „Tajna krvavog mosta“, prvi u nizu romana poznatom kao „Grička vještica“, a radi kojeg su Zagrepčani u redovima čekali novine ne bi li vidjeli što se dogodilo u sljedećem nastavku.

Suosnivačica HND-a

U međuvremenu se Zagorka priključila skupini novinara koji su pokrenuli inicijativu za osnivanje profesionalne udruge – Hrvatskog novinarskog društva. U Pripremnom je odboru čak bila zadužena za pisanje proglasa kojim bi se kolege iz cijele zemlje pozvalo na pristupanje, a razne institucije na davanje financijske podrške. Bila je i kandidat za Upravni odbor, ali su na Prvoj, osnivačkoj skupštini, održanoj 18. prosinca 1910., više glasova dobili neki manje poznati i sigurno manje aktivni članovi, ali – muški. Bolje je prošla nakon što je prvom Odboru istekao mandat: na IV. redovnoj skupštini 5. travnja 1914. izabrana je u Upravni odbor, a Skupština je baš na njen prijedlog usvojila Rezoluciju u kojoj se kaže da „HND žali zbog međusobnih napadaja kolega novinara koji vrijeđaju ugled novinarskog zvanja i zadiru u stališke interese pojedinaca i moli da se ubuduće tako napadaji izbjegavaju, a eventualni sporovi među novinarima neka se upute HND-u.“

Kao da je predosjećala da će i sama trebati tu vrstu zaštite, o čemu u dokumentaciji HND-a postoji nekoliko zapisa: tako je početkom jeseni 1917. od Upravnog odbora tražila da se protiv Vladimira Šteinera radi spora oko nekih napisa o ratnim osiguranjima pokrene postupak pred Mirovnim sudom Društva. Kad je ovaj to odbio tražeći da ga Zagorka tuži pred redovnim sudom, Društvo ju je dopisom obavijestilo da po njenom zahtjevu ne može dalje postupati.

Godine 1926. pred Časni je sud iznijela neki svoj spor s nekadašnjim kolegom iz Obzora Vladimirom Turkaljem, a tri godine kasnije, tada već na čelu Ženskog lista, također je molila Društvo da se pred Časni sud iznese njen spor sa gg. dr. Vernićem i dr. Gjirometom.

Impulzivna istupanja iz članstva

Druga polovica dvadesetih godina je razdoblje u kojem ona ima niz otvorenih pitanja sa samim Društvom ili makar dijelom njegova čelništva, o čemu svjedoči i list papira datiran 22. lipnja 1928., u kojem ona povećim slovima i vrlo odrješitim rukopisom Odboru javlja „Izvolite uzeti do znanja da se današnjim danom ne smatram više članom Društva“, na što iz HND-a stiže odgovor da je na sjednici od 20. VII. „zaključeno da se prije konačnog rešenja umolite da date motivaciju Vašoj odluci“.

U dosad pronađenoj dokumentaciji nema traga nekom njenom obrazloženju. No, na temelju kopija dopisa koje je Društvo s njom razmjenjivalo tijekom 1927. i 1928. vidimo da je jedan od uzroka njene ljutnje bio i taj što je u raznim popisima članstva u samom Društvu, pa čak i u listu Novinar, ne vode pod njenim pravim imenom i prezimenom, nego kao Mariju Zagorku ili Jurić Zagorku.

Činjenica jest da se ona na mnogo mjesta i predstavljala samo kao Zagorka, kao i to da se tijekom njenog za mnoge skandaloznog braka s jedanaest godina mlađim Slavkom Vodvařkom u jednom razdoblju potpisivala i njegovim prezimenom, pa je - kad su se rastali – moglo biti dosta nedoumica oko toga kako se ona u nekom trenutku službeno zvala. Kako god bilo, 21. listopada 1926. obaviještena je iz Društva da je pogreška u popisu članova ispravljena, a 22. veljače 1927. da će se to ispraviti i u Novinaru. U istom je dopisu ujedno pitaju i ostaje li pri odluci o istupanju iz članstva, što znači da prije spomenuti dopis iz lipnja 1928. kojim demonstrativno istupa iz Društva nije bio prvi.

Na te se upite ona – čini se – nije očitovala: da jest, ne bi joj u ljeto 1927. dostavljali novu „željezničku legitimaciju“, a s njom i opomenu za neplaćenu članarinu. Ista će joj opomena biti – i to dvaput - upućena i 1928. , uz napomenu da su „mnoge kolege zbog toga već isključene“, a u proljeće 1928. Društvo od nje traži da ponovo dostavi fotografije za „željezničku legitimaciju“ jer su prve izgubljene.                                                                                          

Zanimljivo je konstatirati da je Zagorka nakon svega – kao da ništa nije bilo – podmirila dug za članarinu i za 1927. i za 1928. godinu te 17. siječnja 1929., sada već na memorandumu Ženskog lista, zahvalila na legitimaciji z napomenu kako time stvar smatra „izravnanom“.

Profesionalne ucjene

Ne bismo, međutim, smjeli zaključiti da su Zagorkini odnosi s HND-om bili samo konfliktni. Iščitavanje zapisnika pokazuje da je ona npr. 27. studenoga 1917. na izvanrednoj skupštini u raspravi o pravima novinara zagovarala uređivanje radnog vremena, da se kasnije na jednom drugom skupu zauzimala i za bolje plaćanje noćnoga rada, uključivši i tipografe. Kada su u rujnu 1919. grafički radnici odbili tiskati novine u kojima su bili neki tekstovi bankarske udruge s kojom su pak njihovi sindikati bili u sporu, neki su članovi Odbora zahtijevali da se HND postavi vrlo oštro, jer da su tipografi svojim postupkom nanijeli štetu novinama i novinarima te ugrozili slobodu javne riječi, Zagorka se s još nekim članovima Odbora tome suprotstavila te se zauzela za mirno rješenje, pa je na kraju pregovorima nađen kompromis koji je zadovoljio sve strane.

Kompromisa, međutim, nije bilo s Obzorom, gdje su – ne shvaćajući da se vremena mijenjaju i da više nisu jedini kod kojih bi Zagorka mogla raditi - i dalje odbijali da je u plaći izjednače s muškim kolegama, pa je Zagorka prešla u Jutarnji list. No, i tu su je nakon nekog vremena nizom profesionalnih ucjena počeli tjerali da se sve više orijentira na pisanje romana: ne samo da im je to bilo puno tiražnije, a samim tim i unosnije, nego im je zadavalo i puno manje glavobolja nego političke teme koje je otvarala.

Pljuska Nikoli Pašiću

Incident s predsjednikom Vlade Kraljevine SHS Nikolom Pašićem to najbolje pokazuje. Upućena u Beograd da izvještava iz parlamenta, povučena je natrag u Zagreb nakon samo nekoliko dana jer je svojim napisima toliko naljutila Pašića da joj je - kada je zatražila intervju - odbrusio da on ženama diže suknje, a ne daje intervjue, na što mu je ona opalila pljusku. Ne znamo pouzdano je li pljuska bila stvarna ili samo verbalna, ali znamo da je Zagorka – umjesto da i dalje bude politička reporterka – od tada morala pisati vijesti za crnu kroniku. Znamo također da je Pašića silno naljutio i njen roman suvremenog kriminalno-političkog sadržaja s enigmatičnim naslovom „Tozuki“; pobjesnio je čuvši da je na pitanje što to znači ona odgovorila da je to kratica za „Tajno udruženje švercera, ubojica i potkupljivih ministara koji se nekažnjeno sklanjaju u inozemstvo“.

Godine 1925. konačno je odlučila pokušati nešto pri čemu neće ovisiti o dobroj volji šefova i političara, te je pokrenula vrlo uspješan Ženski list, koji se nije bavio samo modom i kućanstvom, nego je ona – pod pseudonimom Iglica – u njemu otvarala i vrlo osjetljive teme poput ženskih i socijalnih prava, tako da je Stojadinovićeva Vlada, pod izgovorom da bi njen antigermanizam mogao uvrijediti Hitlerovu Njemačku, 1938. zabranila da ona dalje piše u tom listu.

„Hrvatica“ ustašama nepoćudna

Nakon toga je Zagorka svu svoju ušteđevinu 1939. uložila u pokretanje novoga ženskog lista – Hrvatice. Svih, čak i danas mnogima nevjerojatnih 15 tisuća primjeraka, začas je rasprodano, a većina pretplatnica Ženskog lista prešla je k njoj. Bilo je tu hrvatske tradicije i povijesti, savjeta vezanih uz kućanstvo i zdravlje, ali i novosti iz stranih časopisa o svjetskim modnim trendovima, skica i krojeva za žensku odjeću. I ovdje se, očekivano, zauzimala za ženska prava. Čak je među čitateljicama provela i anketu o pravu glasa za žene, što je bilo jedno od prvih – ako ne i prvo - domaće ispitivanje javnog mnijenja. Žene su tu ideju, naravno, podržale, a mnoge su – izlazeći iz okvira samog upitnika – čak predlagale da ona bude njihova prva zastupnica.

Kad su 1941. ustaše preuzele vlast u Hrvatskoj, svjesni njene popularnosti kod puka, pokušale su je pridobiti da piše za njih, a kad je ona to odbila, ne samo da su joj zabranili Hrvaticu, nego su joj na ime nekog navodnog poreznog duga oduzeli sav novac, uključivši i onaj od pretplata, a ovršili su joj i namještaj. Kad je upitala od čega će živjeti budući da joj je već 68 godina, a sve su joj oduzeli - nabusito su joj odgovorili:

"Ako nemate od čega živjeti, zaposlite se kod nekog kao kuharica. I budite sretni što vas – isključivo zbog vaše dobi - nećemo zatvoriti“.

Zagorka je nakon toga počela tražiti načina da po uzoru na Vladimira Nazora i ona prijeđe u partizane, ali nije uspjela: po jednima, ovi su je odbili primiti jer da im ne treba njezin šund, po drugima – čovjek koji je to trebao organizirati je poginuo (neki tvrde da je to bio Franjo Martin Fuis), a drugog kontakta nije imala.

Preživljavala je rasprodajući preostalu imovinu, te od pomoći čitatelja koji je nisu zaboravljali, a kad je i to s vremenom presahnulo, pokušala se otrovati, ali u tom naumu nije uspjela, pa joj nije preostalo drugo nego da – nakon što je u 1943. HND-u potvrđen njen status članice Društva, ali u svojstvu umirovljenice - prihvati poziv nekolicine kolega koji su radili u novopokrenutom Zabavniku i da za honorar od kojeg će moći preživjeti – tu, na tzv. „Zagorkinoj stranici“, objavljuje razne zabavne crtice i bilješke iz davnih dana.

Poučni skečevi za AFŽ i škole

Nakon rata i ta joj je epizoda, naravno, kao i mnogim drugima, zbog navodne suradnje s neprijateljem uzeta za zlo, pa u prvim poratnim godinama – bez obzira na socijalnu dimenziju njenih radova – Zagorka nije bila rado viđena, te je 1949. u tko zna kojoj reviziji brisana iz članstva Društva, opet uz napomenu da je penzioner, iako nikakvu penziju nije imala. Da bi dobila makar bonove za hranu, u propagandnom je odjelu AFŽ-a anonimno pisala poučne skečeve koji su se masovno igrali u školama i amaterskim kazalištima... Godine 1951. Društvo joj je dalo potvrdu da je njegov član kao „slobodni publicist“ i najavilo izdavanje profesionalne legitimacije, da bi je već u siječnju 1952. opominjalo jer nije platila članarinu.

Znajući da je nema mirovine, mladi direktor Slobodne Dalmacije – kasnije direktor Vjesnika Mirko Peršen, uzdajući se u svoje partizansko zaleđe, odlučio joj je pomoći, pa je Slobodna Dalmacija 1947./48. za simboličnu svotu otkupila autorska prava na jedan od njenih romana. Malo kasnije će i izdavačko poduzeće „Otokar Keršovani“ iz Pule učiniti slično. Kasnije će svi oni na tome dobro zaraditi, a njoj će pripasti mrvice koje će – da stvar bude gora – uglavnom potrošiti sustanari koje je dobila u stanu. Tek će 1954. odlukom Sabora dobiti nekakvu mirovinu koju će ona sama ironično opisati kao „službena mirovina u kategoriji nekvalificirano osoblje“.

Umrla je u dobi od 84 godine 30. studenoga 1957., a oko njene smrti i ostavštine također je ostalo dosta zagonetki: bez traga je nestao veći dio njene dokumentacije, uključivši i neke rukopise na kojima je radila, čak i jedna oporuka prema kojoj je sve što ostane iza nje – uključivši autorska prava - trebalo pripasti Hrvatskom novinarskom društvu, koje joj je – radi pisanja memoara i sređivanja dokumentacije - na raspolaganje stavilo i jednu daktilografkinju.

Zakašnjela priznanja

No, trebat će proći još dosta vremena dok joj bude priznata stvarna vrijednost ne samo za naše novinarstvo nego i za kulturu općenito. Knjige o njoj prvo su objavili zagrebački novinari Aleksa Vojinović i Bora Đorđević. Od književnih teoretičara vrijednost joj je prvi priznao prof. Ivo Hergešić u svojim predgovorima „Gričkoj“. Slijedio je Pavao Pavličić koji u prvom od svojih pisama slavnim ženama, kasnije skupljenim i u knjizi „Rukoljub“, piše „Vi ste uranili u svemu i možda bi tek ovo vrijeme bilo pravo vrijeme za Vas“. 

Dohvativši se na zaprepaštenje mnogih Zagorke odmah nakon godina bavljenja Krležom, to je knjigom „Književni počeci Marije Jurić Zagorke“ 1985. definitivno potvrdio već spomenuti nedavno preminuli prof. Stanko Lasić. Posljednjih godina to je nastavila mlađa generacija profesorica književnosti i sociologije – previše ih je da ih sada ovdje nabrajam poimence; o Zagorki studenti pišu seminare i diplomske radove...

Jutarnji list se prije tri godine za grijehe svog istoimenog prethodnika donekle iskupio objavom njenih sabranih djela, među kojima su prvi put u obliku knjige tiskani i oni njeni romani koji su prije izlazili samo u nastavcima, kao što su već spomenuti „Tozuki“ i „Crveni ocean“, a koji su – ako bismo ih trebali žanrovski odrediti – preteče znanstveno-fantastičnih i krim-političkih romana kod nas.

Spomenik joj je podignut u zagrebačkoj „Tkalči“, nekoliko škola u Hrvatskoj nosi njeno ime, od 2012. po njoj se zove i novinarska soba u Hrvatskom saboru. Ovjekovječena je i na spomen-ploči osnivačima HND-a na ulazu u ovaj Novinarski dom, jedna od nagrada HND-a nosi njeno ime, a dobila je i prigodnu poštansku marku.

U stanu iznad tržnice na Dolcu u kojem je dočekala smrt sada se nalazi Centar za ženske studije koji svake godine u studenome organizira „Zagorkine dane“ kao svojevrsnu potvrdu njena zauzimanja za promjenu statusa žena u društvu. Taj centar je u suradnji s HND-om i uz financijsku podršku Ministarstva kulture započeo i projekt digitalizacije dokumenata koji se odnose na nju. Ono što je nađeno u arhivu Društva (u fasciklu s njenim imenom, odnosno, u zapisnicima raznih tijela HND-a već se sada može vidjeti na mrežnoj stranici Memorijalnog stana Marije Jurić Zagorke (www.zagorka.net), a dijelom je korišteno i u pripremi i ilustracijama ovoga teksta.

-------------------------------------------------------------------------------------------------

 HND i „Lajave suknje....“

Zanimljiv se slučaj dogodio kad je humoristički list Koprive u svom broju 14 od 20. travnja 1919. objavio članak pod naslovom „Lajave suknje ili od slobodne ljubavi do engleskom morala“. Iako su ga definirali kao „putositnice“, a Zagorku nigdje izravno nisu spomenuli, nije bilo ni najmanje dvojbe da je autor, koji se sakrio iza pseudonima Golem, tim napadom na feminističke ideje i žene koje odbijaju biti samo pokorne supruge i majke u velikoj mjeri ciljao i na nju. No, nije Zagorka bila ta koja je intervenirala tražeći osudu, nego je podnesak HND-u uputilo Demokratsko udruženje jugoslavenskih žena, a pritužbu je podnio i član UO Juraj Demetrović. Odbor je ocijenio da je „članak pisan tako nedoličnim načinom da se protivi svim pojmovima društvene pristojnosti“, te je u posebnoj izjavi najoštrije osudio takav način pisanja i odlučio da se odgovorne osobe Kopriva koje su članovi Društva predaju Časnom sudu.  

 
 
 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Piše: Vladimir Matek

Marija Jurić Zagorka bila je daleko najčitanija od svih naših romanopisaca, njene je kazališne komade narod obožavao, ali ona je uvijek isticala da je prije svega i samo novinarka. Zbog toga će i u ovom prigodnom prikazu u povodu 60. obljetnice naše velike novinarke biti riječi prvenstveno o tom dijelu njenog života i rada, kao i odnosima s HND-om, kojem je bila jedan od utemeljitelja... 

Voljela je Zagorka neke stvari iz vlastitoga života malo mistificirati. Tako se – jer je znala samu sebe pomladiti čak i za šest godina - sve do nedavno nije znalo ni gdje je ni kada je točno rođena (Negovec, 2. ožujka 1873.). O bijegu od prvog muža ispričala je nekoliko verzija, od kojih je najromanesknija ona da je preodjevena u služavkinu odjeću s krova perona uskočila u prolazeći vlak. Moglo bi se takvih stvari još nabrojati, ali to u ovoj prigodi nije bitno. Jer, ako se govoreći o vlastitom životu i nije uvijek držala činjenica, kad je pisala – pa bila to književnost ili članci za novine – činjenice su joj bile svetinja. I baš je to bez ikakve dvojbe bilo ono što je smetalo vlastima u svim režimima u kojima je živjela i radila.

Nepoćudni „Duh Matije Gupca“

Prvi put – jer je pod klupom škole za djevojke zagrebačkog Samostana sestara milosrdnica sa samo 12 godina rukom ispisivala Samostanske novine i zamjerila se strogoj nadstojnici. Drugi put, kad je samo koju godinu kasnije bratića srednjoškolca nagovorila da počne izdavati školske novine nazvane Zagorsko proljeće. Njen, članak „Duh Matije Gupca'', potpisan pseudonimom Jurica Zagorski, koji optužuje što kasnija pokoljenja nisu iskoristila „prolivenu krv i još danas robuju“, austrougarske su vlasti odmah proglasile protudržavnim činom. List je zabranjen, a nju je obitelj – da se izbjegne veći skandal, jer otac je bio upravitelj imanja baruna Raucha, kuma zloglasnoga bana Khuena Hedervaryja – žurno otpravila rodbini u Varaždin s namjerom da je što prije uda. To se protiv njene volje i dogodilo kad joj je bilo jedva 17 godina, pa nije nikakvo čudo da je nakon samo nekoliko godina pobjegla od tog, od nje gotovo dvostruko starijeg, patološki škrtog i još k tome zadrtog mađarona.

Dok se skrivala kod ujaka u Srijemskoj Mitrovici (on je tu bio upravnik kaznionice) počela je – naravno da je to mogla samo pod muškim imenima i preko posrednika – pisati za lokalni Hrvatski branik i za Posavsku Hrvatsku iz Slavonskog Broda, a neke je napise uspjela plasirati i u oporbeni tisak u Budimpešti.

Jedan od njih, naslovljen „Bič i zob“, izazvao je – jer su ga 11. siječnja 1895. prenijele i zagrebačke novine – veliku buru u Hrvatskom saboru jer su mađaroni u njemu prepoznali sebe, a za autorstvo optužili narodnjačke zastupnike.

Otjerana s vrata Obzora

Kad je ujak otkrio da ona kod njih nije samo u posjetu, Marija Jurić pobjegla je put Zagreba u nadi da bi mogla biti primljena u tada najpoznatiji hrvatski list, narodnjački Obzor. Umjesto toga je uhićena i strpana u umobolnicu, jer je muž za njom raspisao potjernicu, a u međuvremenu ju proglasio i ludom. Srećom dr. Gutchy nije nasjeo, pa ju je nakon promatranja odbio zatvoriti rekavši da je „normalna jednako koliko vi ili ja“.

U Obzor, naravno, nije uspjela ući, jer ju je njegov šef Šime Mazzura otjerao već s vrata riječima „Pa što vam uopće pada na pamet, pa tko ste vi, nitko i ništa, i mislite da samo tako možete doći na naša vrata i reći: Ja želim biti novinarka“... Mazzura joj ne vjeruje ni kad ga uvjerava da je ona napisala članak „Egy Perzc“ (Samo časak), potpisan psedonimom Zagorka, koji su u jesen 1896. iz mađarskih novina prenijeli zagrebački listovi, među njima i njegov Obzor, a koji je izazvao novu buru u Saboru. Za nedavno preminulog profesora Lasića taj je člančić „prava mala politička reportaža.... u kojoj ona metodom maksimalno objektivne deskripcije izvlači ili barem naznačuje neke političke zaključke i teze“.

„Kulturni i moralni škandal“

Mazzura će Zagorku zaposliti tek kada ga biskup Strossmayer, glavni financijer Obzora i Dioničke tiskare, koji je u Zagorki prepoznao ne samo golemi talent nego i osobu koja će moći puno učiniti za promicanje hrvatskih nacionalnih ciljeva, doslovno ucijeni obustavom novca. Pa i tada će je Mazzura na svakom koraku kinjiti i mučiti: počelo je time da je morala raditi prvo iza neke zavjese, a kasnije u odvojenoj prostoriji e da prolaznici ne bi slučajno vidjeli da u redakciji sjedi i „jedna suknja“ , što je po njemu „kulturni i moralni škandal“.

Ipak, svojom neiscrpnom energijom i lakoćom pisanja, unatoč svim otporima, Zagorka je postupno osvajala sve više prostora u Obzoru, surađivala je još i u glavnim kulturnim časopisima Vijencu i Savremeniku te sarajevskoj Nadi, a pod pseudonimom Petrica Kerempuh i u šaljivom Trnu. S vremenom je postigla i to da može izvještavati iz Sabora, a te je napise javnost izvanredno cijenila, jer se po prvi put mogla osjetiti atmosfera tamošnjih rasprava.

Mazzuru je, ali samo na kratko, primirilo to što je 1903. na vrhuncu Khuenove strahovlade, dok je dio uredništva bio u zatvoru, a ostatak se sklonio u inozemstvo, Zagorka nekoliko mjeseci praktički sama vodila list. Čak su je u to vrijeme htjeli i službeno upisati kao odgovornu urednicu, ali je državni odvjetnik to rezolutno odbio, jer da je ženama mjesto kod kuće, a ne u politici.

Od zatvora do Budimpešte

To ju je - bar u tom trenutku - spasilo zatvora. Ne zadugo: budući da je organizirala velike ženske demonstracije ispred banskih dvora, Khuen ju je ipak dao zatvoriti, a ona je taj boravak u zatvoru iskoristila da napiše svoj prvi kazališni komad – „Evicu Gupčevu“. Kad je ta predstava, nakon mnogu muka i borbe s cenzorima napokon dospjela na pozornicu HNK, Mazzura je opet dao maha svojoj mizoginiji. Nagovorio je Milutina Cihlara-Nehajeva, kojeg je u međuvremenu zaposlio kao urednika i koji također nije podnosio Zagorku, da u samom Obzoru objavi vrlo ružan osvrt na tu predstavu, što je izazvalo zgražanje velikog dijela javnosti. 

Zagorka je stoički izdržala i taj udar. Cihlara -Nehajeva je ubrzo na čelu Obzora zamijenio Milivoj Dežman koji je, svjestan Zagorkinih sposobnosti, odlučio da je u svibnju 1906. pošalje u Budimpeštu da izvještava sa zasjedanja novog zajedničkog parlamenta. Od tamo će ona svakoga dana telefonski slati izvještaje, političke reportaže i intervjue s vodećim protagonistima tih dramatičnih zbivanja sve dok 1907. Supilo i drugovi, uvidjevši da je sve uzalud, ne napuste Budimpeštu.

 Njezini tekstovi u kojima je razotkrivala pozadinu tih zbivanja i stvarne ciljeve mađarskih vlasti bili su toliko razorni da su je ovi pokušavali ušutkati nudeći joj novinarske položaje i plaću kakva se samo poželjeti može, a ona je sve to odbijala. Doznavši to, Supilo - koji je i sam godinama radio kao novinar - joj piše „Saznao sam (u Egiptu) da ste odbili sjajno namještenje u 'Pester Lloydu'. Biti politički izvjestitelj tog lista značilo bi stupiti na europsku pozornicu. Vi ste ostali radije iza kulisa svoje domovine. Zagorčice, Vi ste muž na mjestu.“

Slovački poslanik Milan Hodža, koji će kasnije postati i predsjednik vlade u Čehoslovačkoj, napisao je pak: „Gđa Zagorka brzo je zavladala situacijom. Tko bi se od mađarskih ministara i narodnih zastupnika – već samo iz uljudnosti – usudio otkloniti malu elegantnu damu, čija su pitanja bila pogibeljno inteligentna, opaske točne, primjedbe britke?“ i dodaje da su njeni „politički izvještaji, članci i razmatranja u 'Obzoru' našu situaciju obrazlagali bolje i uvjerljivije od ogromne većine izvjestitelja u peštanskim i bečkim listovima....“

Uzbuna zbog „Napredne žene“

No, u Obzoru sve to ignoriraju samo da joj ne bi morali povećati plaću, što će na kraju biti i razlog da im kasnije, nakon još jednog odbijanja, 1918., nakon pune 22 godine suradnje, ona sama da otkaz. Protiv nje su ustale i dame iz Gospojinske udruge, kojima se zamjerila kad je u Zvonu objavila članak „Napredna žena i današnji muškarci“, a na kojeg je, kao i na u istom broju objavljeni članak Zofke Kveder u Hrvatskom pravu, grubo nasrnuo i Matoš, proglašavajući njihova stajališta „krinkom iza koje kriju svoj hermafroditizam“.

Matoš je kasnije ipak promijenio mišljenje o Zagorki, čak se i ispričavao riječima da je tako pisao jer bi on i drugi pisci ostali bez kruha kad bi žene počele poput nje pisati i prevoditi. 

Novinarski se Zagorka još više iskazala izvještavajući 1909. iz Beča s glasovitog procesa u kojem se krivotvorenim dokumentima koje je povjesničar Friedjung proglasio autentičnima Frana Supila i skupinu političara iz Hrvatsko-srpske koalicije htjelo osuditi za veleizdaju. Da optužba bude oborena, pridonio je kao odvjetnik i kasniji predsjednik Čehoslovačke Toma Masaryk, koji je – zadivljen Zagorkinim izvještavanjem i poznavanjem materije – ostao njen trajni prijatelj. Baš ju je on uvjerio da ne ide na sastanak s ministrom vanjskih poslova Aehrendalom upozorivši je da joj ovaj - gnjevan jer mu je propala spletka koju je tim suđenjem htio ostvariti - priprema zamku kojom bi je trajno kompromitirali. I kasnije, kad joj je kao „poznatoj švabožderki“ u Austriji prijetio zatvor, Masaryk ju je uspio spasiti svojim utjecajem.

Tada je valjda i ona shvatila da je Strossmayer bio u pravu kad joj je nekoliko godina ranije sugerirao da se kao novinarka malo primiri, jer će je vlasti inače dati zatvoriti, te joj predložio da počne pisati povijesne romane kojima bi se „hrvatske čitaoce privuklo da dobrovoljno napuste pogubno njemačko štivo“, i „hrvatske žene postale svjesne svojih mogućnosti...“. Stoga je razmjerno brzo kao podlistak u Malim novinama počela izlaziti „Tajna krvavog mosta“, prvi u nizu romana poznatom kao „Grička vještica“, a radi kojeg su Zagrepčani u redovima čekali novine ne bi li vidjeli što se dogodilo u sljedećem nastavku.

Suosnivačica HND-a

U međuvremenu se Zagorka priključila skupini novinara koji su pokrenuli inicijativu za osnivanje profesionalne udruge – Hrvatskog novinarskog društva. U Pripremnom je odboru čak bila zadužena za pisanje proglasa kojim bi se kolege iz cijele zemlje pozvalo na pristupanje, a razne institucije na davanje financijske podrške. Bila je i kandidat za Upravni odbor, ali su na Prvoj, osnivačkoj skupštini, održanoj 18. prosinca 1910., više glasova dobili neki manje poznati i sigurno manje aktivni članovi, ali – muški. Bolje je prošla nakon što je prvom Odboru istekao mandat: na IV. redovnoj skupštini 5. travnja 1914. izabrana je u Upravni odbor, a Skupština je baš na njen prijedlog usvojila Rezoluciju u kojoj se kaže da „HND žali zbog međusobnih napadaja kolega novinara koji vrijeđaju ugled novinarskog zvanja i zadiru u stališke interese pojedinaca i moli da se ubuduće tako napadaji izbjegavaju, a eventualni sporovi među novinarima neka se upute HND-u.“

Kao da je predosjećala da će i sama trebati tu vrstu zaštite, o čemu u dokumentaciji HND-a postoji nekoliko zapisa: tako je početkom jeseni 1917. od Upravnog odbora tražila da se protiv Vladimira Šteinera radi spora oko nekih napisa o ratnim osiguranjima pokrene postupak pred Mirovnim sudom Društva. Kad je ovaj to odbio tražeći da ga Zagorka tuži pred redovnim sudom, Društvo ju je dopisom obavijestilo da po njenom zahtjevu ne može dalje postupati.

Godine 1926. pred Časni je sud iznijela neki svoj spor s nekadašnjim kolegom iz Obzora Vladimirom Turkaljem, a tri godine kasnije, tada već na čelu Ženskog lista, također je molila Društvo da se pred Časni sud iznese njen spor sa gg. dr. Vernićem i dr. Gjirometom.

Impulzivna istupanja iz članstva

Druga polovica dvadesetih godina je razdoblje u kojem ona ima niz otvorenih pitanja sa samim Društvom ili makar dijelom njegova čelništva, o čemu svjedoči i list papira datiran 22. lipnja 1928., u kojem ona povećim slovima i vrlo odrješitim rukopisom Odboru javlja „Izvolite uzeti do znanja da se današnjim danom ne smatram više članom Društva“, na što iz HND-a stiže odgovor da je na sjednici od 20. VII. „zaključeno da se prije konačnog rešenja umolite da date motivaciju Vašoj odluci“.

U dosad pronađenoj dokumentaciji nema traga nekom njenom obrazloženju. No, na temelju kopija dopisa koje je Društvo s njom razmjenjivalo tijekom 1927. i 1928. vidimo da je jedan od uzroka njene ljutnje bio i taj što je u raznim popisima članstva u samom Društvu, pa čak i u listu Novinar, ne vode pod njenim pravim imenom i prezimenom, nego kao Mariju Zagorku ili Jurić Zagorku.

Činjenica jest da se ona na mnogo mjesta i predstavljala samo kao Zagorka, kao i to da se tijekom njenog za mnoge skandaloznog braka s jedanaest godina mlađim Slavkom Vodvařkom u jednom razdoblju potpisivala i njegovim prezimenom, pa je - kad su se rastali – moglo biti dosta nedoumica oko toga kako se ona u nekom trenutku službeno zvala. Kako god bilo, 21. listopada 1926. obaviještena je iz Društva da je pogreška u popisu članova ispravljena, a 22. veljače 1927. da će se to ispraviti i u Novinaru. U istom je dopisu ujedno pitaju i ostaje li pri odluci o istupanju iz članstva, što znači da prije spomenuti dopis iz lipnja 1928. kojim demonstrativno istupa iz Društva nije bio prvi.

Na te se upite ona – čini se – nije očitovala: da jest, ne bi joj u ljeto 1927. dostavljali novu „željezničku legitimaciju“, a s njom i opomenu za neplaćenu članarinu. Ista će joj opomena biti – i to dvaput - upućena i 1928. , uz napomenu da su „mnoge kolege zbog toga već isključene“, a u proljeće 1928. Društvo od nje traži da ponovo dostavi fotografije za „željezničku legitimaciju“ jer su prve izgubljene.                                                                                          

Zanimljivo je konstatirati da je Zagorka nakon svega – kao da ništa nije bilo – podmirila dug za članarinu i za 1927. i za 1928. godinu te 17. siječnja 1929., sada već na memorandumu Ženskog lista, zahvalila na legitimaciji z napomenu kako time stvar smatra „izravnanom“.

Profesionalne ucjene

Ne bismo, međutim, smjeli zaključiti da su Zagorkini odnosi s HND-om bili samo konfliktni. Iščitavanje zapisnika pokazuje da je ona npr. 27. studenoga 1917. na izvanrednoj skupštini u raspravi o pravima novinara zagovarala uređivanje radnog vremena, da se kasnije na jednom drugom skupu zauzimala i za bolje plaćanje noćnoga rada, uključivši i tipografe. Kada su u rujnu 1919. grafički radnici odbili tiskati novine u kojima su bili neki tekstovi bankarske udruge s kojom su pak njihovi sindikati bili u sporu, neki su članovi Odbora zahtijevali da se HND postavi vrlo oštro, jer da su tipografi svojim postupkom nanijeli štetu novinama i novinarima te ugrozili slobodu javne riječi, Zagorka se s još nekim članovima Odbora tome suprotstavila te se zauzela za mirno rješenje, pa je na kraju pregovorima nađen kompromis koji je zadovoljio sve strane.

Kompromisa, međutim, nije bilo s Obzorom, gdje su – ne shvaćajući da se vremena mijenjaju i da više nisu jedini kod kojih bi Zagorka mogla raditi - i dalje odbijali da je u plaći izjednače s muškim kolegama, pa je Zagorka prešla u Jutarnji list. No, i tu su je nakon nekog vremena nizom profesionalnih ucjena počeli tjerali da se sve više orijentira na pisanje romana: ne samo da im je to bilo puno tiražnije, a samim tim i unosnije, nego im je zadavalo i puno manje glavobolja nego političke teme koje je otvarala.

Pljuska Nikoli Pašiću

Incident s predsjednikom Vlade Kraljevine SHS Nikolom Pašićem to najbolje pokazuje. Upućena u Beograd da izvještava iz parlamenta, povučena je natrag u Zagreb nakon samo nekoliko dana jer je svojim napisima toliko naljutila Pašića da joj je - kada je zatražila intervju - odbrusio da on ženama diže suknje, a ne daje intervjue, na što mu je ona opalila pljusku. Ne znamo pouzdano je li pljuska bila stvarna ili samo verbalna, ali znamo da je Zagorka – umjesto da i dalje bude politička reporterka – od tada morala pisati vijesti za crnu kroniku. Znamo također da je Pašića silno naljutio i njen roman suvremenog kriminalno-političkog sadržaja s enigmatičnim naslovom „Tozuki“; pobjesnio je čuvši da je na pitanje što to znači ona odgovorila da je to kratica za „Tajno udruženje švercera, ubojica i potkupljivih ministara koji se nekažnjeno sklanjaju u inozemstvo“.

Godine 1925. konačno je odlučila pokušati nešto pri čemu neće ovisiti o dobroj volji šefova i političara, te je pokrenula vrlo uspješan Ženski list, koji se nije bavio samo modom i kućanstvom, nego je ona – pod pseudonimom Iglica – u njemu otvarala i vrlo osjetljive teme poput ženskih i socijalnih prava, tako da je Stojadinovićeva Vlada, pod izgovorom da bi njen antigermanizam mogao uvrijediti Hitlerovu Njemačku, 1938. zabranila da ona dalje piše u tom listu.

„Hrvatica“ ustašama nepoćudna

Nakon toga je Zagorka svu svoju ušteđevinu 1939. uložila u pokretanje novoga ženskog lista – Hrvatice. Svih, čak i danas mnogima nevjerojatnih 15 tisuća primjeraka, začas je rasprodano, a većina pretplatnica Ženskog lista prešla je k njoj. Bilo je tu hrvatske tradicije i povijesti, savjeta vezanih uz kućanstvo i zdravlje, ali i novosti iz stranih časopisa o svjetskim modnim trendovima, skica i krojeva za žensku odjeću. I ovdje se, očekivano, zauzimala za ženska prava. Čak je među čitateljicama provela i anketu o pravu glasa za žene, što je bilo jedno od prvih – ako ne i prvo - domaće ispitivanje javnog mnijenja. Žene su tu ideju, naravno, podržale, a mnoge su – izlazeći iz okvira samog upitnika – čak predlagale da ona bude njihova prva zastupnica.

Kad su 1941. ustaše preuzele vlast u Hrvatskoj, svjesni njene popularnosti kod puka, pokušale su je pridobiti da piše za njih, a kad je ona to odbila, ne samo da su joj zabranili Hrvaticu, nego su joj na ime nekog navodnog poreznog duga oduzeli sav novac, uključivši i onaj od pretplata, a ovršili su joj i namještaj. Kad je upitala od čega će živjeti budući da joj je već 68 godina, a sve su joj oduzeli - nabusito su joj odgovorili:

"Ako nemate od čega živjeti, zaposlite se kod nekog kao kuharica. I budite sretni što vas – isključivo zbog vaše dobi - nećemo zatvoriti“.

Zagorka je nakon toga počela tražiti načina da po uzoru na Vladimira Nazora i ona prijeđe u partizane, ali nije uspjela: po jednima, ovi su je odbili primiti jer da im ne treba njezin šund, po drugima – čovjek koji je to trebao organizirati je poginuo (neki tvrde da je to bio Franjo Martin Fuis), a drugog kontakta nije imala.

Preživljavala je rasprodajući preostalu imovinu, te od pomoći čitatelja koji je nisu zaboravljali, a kad je i to s vremenom presahnulo, pokušala se otrovati, ali u tom naumu nije uspjela, pa joj nije preostalo drugo nego da – nakon što je u 1943. HND-u potvrđen njen status članice Društva, ali u svojstvu umirovljenice - prihvati poziv nekolicine kolega koji su radili u novopokrenutom Zabavniku i da za honorar od kojeg će moći preživjeti – tu, na tzv. „Zagorkinoj stranici“, objavljuje razne zabavne crtice i bilješke iz davnih dana.

Poučni skečevi za AFŽ i škole

Nakon rata i ta joj je epizoda, naravno, kao i mnogim drugima, zbog navodne suradnje s neprijateljem uzeta za zlo, pa u prvim poratnim godinama – bez obzira na socijalnu dimenziju njenih radova – Zagorka nije bila rado viđena, te je 1949. u tko zna kojoj reviziji brisana iz članstva Društva, opet uz napomenu da je penzioner, iako nikakvu penziju nije imala. Da bi dobila makar bonove za hranu, u propagandnom je odjelu AFŽ-a anonimno pisala poučne skečeve koji su se masovno igrali u školama i amaterskim kazalištima... Godine 1951. Društvo joj je dalo potvrdu da je njegov član kao „slobodni publicist“ i najavilo izdavanje profesionalne legitimacije, da bi je već u siječnju 1952. opominjalo jer nije platila članarinu.

Znajući da je nema mirovine, mladi direktor Slobodne Dalmacije – kasnije direktor Vjesnika Mirko Peršen, uzdajući se u svoje partizansko zaleđe, odlučio joj je pomoći, pa je Slobodna Dalmacija 1947./48. za simboličnu svotu otkupila autorska prava na jedan od njenih romana. Malo kasnije će i izdavačko poduzeće „Otokar Keršovani“ iz Pule učiniti slično. Kasnije će svi oni na tome dobro zaraditi, a njoj će pripasti mrvice koje će – da stvar bude gora – uglavnom potrošiti sustanari koje je dobila u stanu. Tek će 1954. odlukom Sabora dobiti nekakvu mirovinu koju će ona sama ironično opisati kao „službena mirovina u kategoriji nekvalificirano osoblje“.

Umrla je u dobi od 84 godine 30. studenoga 1957., a oko njene smrti i ostavštine također je ostalo dosta zagonetki: bez traga je nestao veći dio njene dokumentacije, uključivši i neke rukopise na kojima je radila, čak i jedna oporuka prema kojoj je sve što ostane iza nje – uključivši autorska prava - trebalo pripasti Hrvatskom novinarskom društvu, koje joj je – radi pisanja memoara i sređivanja dokumentacije - na raspolaganje stavilo i jednu daktilografkinju.

Zakašnjela priznanja

No, trebat će proći još dosta vremena dok joj bude priznata stvarna vrijednost ne samo za naše novinarstvo nego i za kulturu općenito. Knjige o njoj prvo su objavili zagrebački novinari Aleksa Vojinović i Bora Đorđević. Od književnih teoretičara vrijednost joj je prvi priznao prof. Ivo Hergešić u svojim predgovorima „Gričkoj“. Slijedio je Pavao Pavličić koji u prvom od svojih pisama slavnim ženama, kasnije skupljenim i u knjizi „Rukoljub“, piše „Vi ste uranili u svemu i možda bi tek ovo vrijeme bilo pravo vrijeme za Vas“. 

Dohvativši se na zaprepaštenje mnogih Zagorke odmah nakon godina bavljenja Krležom, to je knjigom „Književni počeci Marije Jurić Zagorke“ 1985. definitivno potvrdio već spomenuti nedavno preminuli prof. Stanko Lasić. Posljednjih godina to je nastavila mlađa generacija profesorica književnosti i sociologije – previše ih je da ih sada ovdje nabrajam poimence; o Zagorki studenti pišu seminare i diplomske radove...

Jutarnji list se prije tri godine za grijehe svog istoimenog prethodnika donekle iskupio objavom njenih sabranih djela, među kojima su prvi put u obliku knjige tiskani i oni njeni romani koji su prije izlazili samo u nastavcima, kao što su već spomenuti „Tozuki“ i „Crveni ocean“, a koji su – ako bismo ih trebali žanrovski odrediti – preteče znanstveno-fantastičnih i krim-političkih romana kod nas.

Spomenik joj je podignut u zagrebačkoj „Tkalči“, nekoliko škola u Hrvatskoj nosi njeno ime, od 2012. po njoj se zove i novinarska soba u Hrvatskom saboru. Ovjekovječena je i na spomen-ploči osnivačima HND-a na ulazu u ovaj Novinarski dom, jedna od nagrada HND-a nosi njeno ime, a dobila je i prigodnu poštansku marku.

U stanu iznad tržnice na Dolcu u kojem je dočekala smrt sada se nalazi Centar za ženske studije koji svake godine u studenome organizira „Zagorkine dane“ kao svojevrsnu potvrdu njena zauzimanja za promjenu statusa žena u društvu. Taj centar je u suradnji s HND-om i uz financijsku podršku Ministarstva kulture započeo i projekt digitalizacije dokumenata koji se odnose na nju. Ono što je nađeno u arhivu Društva (u fasciklu s njenim imenom, odnosno, u zapisnicima raznih tijela HND-a već se sada može vidjeti na mrežnoj stranici Memorijalnog stana Marije Jurić Zagorke (www.zagorka.net), a dijelom je korišteno i u pripremi i ilustracijama ovoga teksta.

-------------------------------------------------------------------------------------------------

 HND i „Lajave suknje....“

Zanimljiv se slučaj dogodio kad je humoristički list Koprive u svom broju 14 od 20. travnja 1919. objavio članak pod naslovom „Lajave suknje ili od slobodne ljubavi do engleskom morala“. Iako su ga definirali kao „putositnice“, a Zagorku nigdje izravno nisu spomenuli, nije bilo ni najmanje dvojbe da je autor, koji se sakrio iza pseudonima Golem, tim napadom na feminističke ideje i žene koje odbijaju biti samo pokorne supruge i majke u velikoj mjeri ciljao i na nju. No, nije Zagorka bila ta koja je intervenirala tražeći osudu, nego je podnesak HND-u uputilo Demokratsko udruženje jugoslavenskih žena, a pritužbu je podnio i član UO Juraj Demetrović. Odbor je ocijenio da je „članak pisan tako nedoličnim načinom da se protivi svim pojmovima društvene pristojnosti“, te je u posebnoj izjavi najoštrije osudio takav način pisanja i odlučio da se odgovorne osobe Kopriva koje su članovi Društva predaju Časnom sudu.