O HND-u > Zaključci novinarskog vijeća časti > Zaključci 8. sjednice Novinarskog vijeća časti, održane 18. veljače 2016.

Nenad Bakić vs Petar Glodić

Nenad Bakić vs Petar Glodić

 

Zahtjev Nenada Bakića (po odvjetničkom uredu Rabar&Visković) za pokretanje postupka protiv Petra Glodića, autora teksta „Acid party“ objavljenoga 17. prosinca 2015. na portalu portalnovosti.com, a 18. prosinca 2015. i u Novostima,  u kojem se referira na tekst  Nenada Bakića „Manifest Nenada Bakića – Hrvati, dosta je krize! Imamo rast BDP-a, …..“,  objavljen u Jutarnjem listu 12. prosinca 2015. godine

Nenad Bakić nije član HND-a

Petar Glodić nije član HND-a.

 

Zaključak

Sa  šest glasova „za“ i tri „protiv“, pri čemu Aleksej Gotthardi-Pavlovsky prilaže izdvojeno mišljenje, usvojena je ocjena da Petar Glodić nije prekršio opća pravila novinarske profesije.

 

Obrazloženje: Sporni tekst referira se na tekst Nenada Bakića „Manifest Nenada Bakića –  Hrvati, dosta je krize! Imamo rast BDP-a…“, objavljen u Jutarnjem listu 12. prosinca 2015. godine, a u kojemu autor Nenad Bakić razvija tezu o tome kako si umišljamo da živimo puno gore nego što je to stvarno. Uzrok tomu nalazi u psihi nacije, depresivnom mentalitetu, odnosno socijalizmu u glavama Hrvata, a to „mentalno nasljeđe socijalizma“ najjači je razlog hrvatske negative – ogorčenosti, defetizma i zavisti. Također tvrdi da privatizacija, unatoč brojnim nepravdama, kršenju zakona i brutalnom iskorištavanju loših zakona – nije glavni uzrok žaljenja za socijalizmom, već da je ona samo izgovor za antikapitalističko raspoloženje. Iznio je i stav da do srpske agresije ne bi ni došlo da je Jugoslavija bila bogata i uspješna.

Petar Glodić  u svojem  kritičkom osvrtu na  Bakićev tekst, upotrebom usporedbi, hiperbola i drugih stilskih figura izruguje se Bakićevim stavovima u rubrici čiji naziv, „Katran i perje“, sugerira i pristup. Vijeće časti slaže se kako nije primjereno niti u formi pitanja uspoređivati Bakićevo pisanje s mučenjima u kojima su korišteni  akumulatorska kiselina i selotejp, ali nije na Vijeću časti da ocjenjuje kvalitetu stila  i argumentacije autora kao ni primjerenost usporedbi Bakićeva teksta s mučenjima u kojima je korištena akumulatorska kiselina i selotejp, već je to prepušteno procjeni čitatelja. Međutim, Vijeće časti ne nalazi da je autor pri tomu Bakićev rad i ideje „izričito izjednačio i poistovjetio s ratnim zločinima nad srpskim stanovništvom“. Ne ulazimo niti u ocjenu uspješnosti usporedbe retorike Nenada Bakića s onom kod Šime Đodana. Autor nije izravno napisao da je Bakićev tekst sadistički i da je on „potkoženi kapitalist“ već on uvodno postavlja opća pitanja, pa čak i ako zaključimo kako se sugerira da se to odnosi i na  Bakića, riječ je o stavovima autora koji su postavljeni u upitnoj formi te je čitatelju  prepušteno da zaključi je li autor u pravu. „Velegradski snob“ jest uvredljiv izraz ali je autor njegovu upotrebu argumentirao. Ponavljamo, Vijeće  časti  ne ulazi u ocjenu valjanosti te argumentacije. Autor nije napisao da Bakić organizira domjenke na kojima se kao pripadnik društvene skupine japija napija Dom Perignonom, našmrče bijeloga i natrpa sushijem, pa skakuće kao napaljeni tapir u pubertetu, već tako opisuje poslovne partije društvene skupine koju je, prema njegovu zaključivanju, Bakić zagovarao svojim osvrtom, te mu je „posjećenost božićnih partya u glavnom gradu“ razlog za tezu o hrvatskom gospodarskom oporavku.  I zaključak da je Nenad Bakić cijenjeni burzovni špekulant koliko i Mirko Norac ugledni građanin, stav je autora koji ne podliježe etičkoj već čitateljskoj ocjeni.

Tko se upušta u javni dijalog mora biti svjestan kako time riskira da i njegovi stavovi i ideje podliježu u pluralističkom društvu kritici pa i krajnje neugodnoj. Vijeće časti je kod odlučivanja vodilo računa i o tomu da je portal Novosti 14. siječnja 2016. objavio reagiranje Nenada Bakića.

 

Izdvojeno mišljenje Alekseja Gotthardi-Pavlovskoga:

Tekst Petra Glodića, „Acid party“, kojim reagira na članak Nenada Bakića, „Manifest Nenada Bakića: Hrvati, dosta je krize!...“  smatram pretjeranim, tj. do određene mjere uvredljivim. O svakoj objavljenoj tezi, pa tako i o Bakićevoj - o „mentalnom naslijeđu socijalizma kao najjačem razlogu hrvatske negative“ - može se (i mora) javno polemizirati, ali za sve postoji način. Bakić je dao argumente za mišljenje koje zastupa i pri tome nikoga, barem ne poimence i ponaosob, nije vrijeđao. Glodić je, čini se, smatrao da Bakićev tekst vrijeđa inteligenciju čitatelja, odnosno hrvatskih građana (što je Glodićevo pravo), no odgovorio mu je na način da je taj (Bakićev) tekst stavio u kontekst (hrvatskih ratnih zločina) kojega se autor ni na koji način nije dotakao, što je, s Glodićeve strane, već samo po sebi problematično, tj. nelogično (kakve veze mogu imati hrvatski ratni zločini s dokazivanjem pogrešnosti teze o „mentalnom naslijeđu socijalizma“?; kao da se dotični zločini ne bi dogodili da nije bilo promjene društvenog uređenja/privatizacije/pretvorbe; ili se ne bi dogodili da je ta promjena bila čista i poštena?), a pritom je to učinio i na uvredljiv način -  „nije li čak i kiselina zdravija od papira po kojem netko učestalo vrši ideološku veliku nuždu?“; odnosno „Sveprisutni su negativizam i zavist prema lijepim, pametnim i uspješnim likovima poput njega samog“ (misleći na Bakića) – na, praktički, osobnoj razini prema Bakiću. Na kraju optužuje Bakića kako Mirka Norca smatra uglednim građaninom, iako to Bakić u svojem tekstu nigdje nije rekao (budući da je svoju tezu iznio u sasvim drukčijem kontekstu).

U svojem očitovanju Glodić se brani time da u njegovom članku „nigdje izričito ne stoji  da je Bakić taj koji piše sadističke tekstove i vrši ideološku nuždu na papiru“, ali Bakićev tekst je jedini na koji se Glodić u svojem članku referira, pa je jasno da je cijela atribucija usmjerena upravo prema Bakiću. Pri tome Glodić svoj tekst smatra satirom, u čijem je okviru takvo pisanje dopušteno i prihvatljivo.

Smatram da je hrvatski medijski prostor već dulje vrijeme zagađen različitim oblicima izražavanja koji su na granici vrijeđanja ili prelaze tu granicu, a da se pritom za sve to pokriće traži (i nalazi) u obrani slobode govora, odnosno u satiričnom izražavanju u kojem je, navodno, dopušteno sve, pa i vrijeđanje.

Čini mi se da je i ovaj Glodićev tekst doprinos tome. Bez obzira što Bakićevu tezu netko može i ima je pravo (i javno) proglasiti promašenom, kao što rekoh, za sve postoji način.

 

Protiv ovog zaključka tužitelj Nenad Bakić podnio je žalbu Središnjem odboru HND-a.