Mario Ćužić vs Nikola Bajto, Ivica Đikić

Zahtjev Marija Ćužića za pokretanje postupka protiv novinara Nikole Bajte, autora teksta „Lijepa naša haubico“, objavljenoga 7. kolovoza 2015. godine na portalu novosti.com i urednika portala, Ivice Đikića.

 Zaključak

Sa  pet glasova „za“, uz dva „protiv“ te s izdvojenim mišljenjem Veronike Rešković i Marinka Jurasića, usvojen je ovaj zaključak: NVČ smatra da je Nikola Bajto (član HND-a), objavljivanjem svoje satirične pjesme “Lijepa naša haubico”, na portalu poralnovosti.com 7. kolovoza 2015. godine,  dijelom prekršio 6. i 13. članak Kodeksa časti hrvatskih novinara, te mu se zbog toga izriče opomena. što se tiče procjene eventualnoga kršenja Općih načela Kodeksa, u kojima se kaže da se „novinari (…) pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske“, NVČ će se od nje suzdržati, budući da se ne smatra mjerodavnim procjenjivati (ne)poštovanje zakona i Ustava.

Urednika portala portalnovosti.com, Ivicu Đikića (nije član HND-a), zbog uredničke dozvole objavljivanja satirične pjesme “Lijepa naša haubico”, NVČ smatra suodgovornim u rečenim povredama novinarskih načela i principa koje je počinio Nikola Bajto.

Obrazloženje: Nikola Bajto napisao je i na portalu portalnovosti.com objavio satiričnu pjesmu “Lijepa naša haubico” koja, i naslovom i tekstom, parodira riječi hrvatske državne himne, “Lijepa naša domovino”, a na način koji sugerira da je primarna svrha postojanja Hrvatske vojske, kao i provedbe vojno-redarstvene akcije Oluja, neselektivno uništavanje i ubijanje („Lijepa naša haubico/Oj ti švapska cijevi mila,/Stare salve djedovino,/Da bi vazda sve pobila!/Mila, kanonado slavna,/Sila si nam ti jedina./Mila, kuda si nam ravna,/Mila si neselektivna!“), odnosno da je vojna parada, održana u Zagrebu, 4. kolovoza 2015., povodom proslave 20. obljetnice Oluje, za svoj primarni cilj imala pokazivanje sile, u svrhu zastrašivanja Srba, pri čemu joj je u tome pomogla i svojedobna pristranost Međunarodnog suda u Haagu („Držićevom, Savskom teci,/Vukovarskom asfalt dubi,/Pred Lisinskim svijetu reci,/Da topništvo Hrvat ljubi./Dok mu Meron suce sije,/Dok mu ni Haag prijetnja nije,/Dok mu Srbe grobak krije,/Haubica nek’ sve bije!“).

Mario Ćužić u svojoj je prijavi ustvrdio da se Nikola Bajto izruguje s hrvatskom himnom "Lijepa naša", smatra da je time prekršen  Zakon o zastavi, grbu i himni te traži očitovanje HND-a, Novinarskog vijeća časti. 

Novinarsko vijeće časti ocjenjuje pak da je u pjesmi Nikole Bajte riječ o simplificiranim i paušalnim tezama, koje pritom i dodatno opterećuju (ionako već bremenite) međunacionalne odnose (između Hrvata i Srba) u RH (odnosno između Hrvatske i Srbije), čemu novinarstvo ne bi smjelo služiti, niti bi na takav način smjelo funkcionirati, budući da u svojim nastojanjima, pa i kad se radi o kritici, mora biti konstruktivno, a ne destruktivno i uvredljivo. Legitimno je pravo svake države imati svoje oružane snage, kao i slaviti obljetnice oslobođenja svoje zemlje, pogotovo ako je tijekom okupacije okupator počinio i ratne zločine nad okupiranim stanovništvom (mnoge zemlje svijeta, primjerice, svake godine, od 1945. nadalje, slave pobjedu nad fašizmom i nacizmom u Drugom svjetskom ratu i nitko pritom ne smatra da se time aktualno omalovažavaju Nijemci, Talijani ili Japanci).

Istodobno, ovakvim komentarom (jer satira jest komentar) nije poštovana etika javne riječi, niti su uvaženi čast, ugled i dostojanstvo skupine s kojom se polemizira (u ovom slučaju Hrvatske vojske/hrvatskog naroda/hrvatske države), kako nalaže 6. članak Kodeksa časti hrvatskih novinara. Također, nije se primijenila ni posebna odgovornost koja se očekuje kad se komentiraju prava, potrebe, problemi i zahtjevi manjinskih društvenih skupina (u ovom slučaju pripadnika srpske nacionalne manjine u RH), što nalaže 13. članak Kodeksa.

Odgovornost za navedeno snosi i urednik portalnovosti.com  Ivica Đikić, time što je dozvolio objavljivanje te pjesme, u ovakvom obliku.

Ukoliko je pjesmom “Lijepa naša haubico” povrijeđen i Zakon o zastavi, grbu i himni RH, odnosno 349. članak Kaznenog zakona RH, povrijeđena su i Opća načela Kodeksa časti hrvatskih novinara, jer se u njima kaže da se novinari pridržavaju Ustava i zakona RH, no budući da se NVČ ne osjeća mjerodavnim procjenjivati (ne)poštovanje zakona i Ustava, suzdržat će se od donošenja odluke/mišljenja o tom pitanju.

 Izdvojeno mišljenje Veronike Rešković:

Novinarsko vijeće časti uopće nije trebalo raspravljati o zahtjevu Maria Ćužića, jer se on u svojim dopisima ne poziva na eventualno kršenje novinarskih principa odnosno Kodeksa časti hrvatskih novinara. Ćužić je zatražio od Vijeća časti da preispita odgovornost novinara Nikole Bajto i glavnog urednika Ivice Đikića isključivo temeljem Zakona o grbu, zastavi i himni te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske, a citira i Kazneni zakon.

Novinarsko vijeće časti nije ovlašteno ocjenjivati zakonitost ili ustavnost novinarskih objava, a što je i samo potvrdilo u ovom slučaju. Za to su nadležni redoviti sudovi, odnosno Ustavni sud.

Na to je Ćužić upozoren i prije nego što je Vijeću časti službeno prijavio novinara i glavnog urednika tjednika Novosti. Nakon što je Ćužić u obraćanju tijelima Hrvatskog novinarskog društva prozvao HND što nije reagirao povodom objavljivanja spornog teksta i zatražio očitovanje Novinarskog vijeća časti, zamoljen je da pošalje službeni zahtjev „s imenima novinara/urednika koje, prema Kodeksu časti hrvatskih novinara, smatra u ovom slučaju odgovornim za kršenje novinarskih principa“. Unatoč tome, Ćužić u formalnoj prijavi ustraje na tome da su Bajto i Đikić „odgovorni jer su dozvolili izrugivanje“ s hrvatskom himnom Lijepa naša pri čemu se poziva isključivo na navodno kršenje Zakona o grbu, zastavi i himni te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske, a citira i članak 349. Kaznenog zakona u kojem stoji: „Tko javno izvrgne ruglu, preziru ili grubom omalovažavanju Republiku Hrvatsku, njezinu zastavu, grb ili himnu, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine“.  Nakon tako sročene prijave, Ćužić je ponovno zamoljen da precizira svoju prijavu, odnosno da navede što „smatra novinarski spornim, u čemu je povrijeđen Kodeks časti hrvatskih novinara“. U istom dopisu, Ćužić je upozoren da Vijeće časti „nije nadležno za pitanja provedbe, odnosno kršenja zakona, za što su nadležni i mjerodavni Državno odvjetništvo i hrvatsko pravosuđe“ te da Vijeće časti „može raspravljati samo o pitanjima novinarskog profesionalizma i etike“. I nakon te zamolbe, Ćužić ne smatra potrebnim precizirati prijavu u kojoj bi se pozvao na eventualno kršenje novinarske etike, nego odgovara da je on „svoje već dva puta napisao“ i da „ne namjerava više pisati“ te da traži postupanje Vijeća časti. Nakon svega, jasno je da Ćužić ustrajava na pravnom/zakonskom aspektu slučaja, a ne na novinarskom, što doista nije u nadležnosti Vijeća časti.

I tu je zapravo trebalo završiti postupanje Vijeća časti vezano za prijavu Maria Ćužića, da Vijeće za nastavak postupka nije pronašlo temelja u jednom kasnijem Ćužićevom dopisu. Ćužić se, naime, predomislio i, post festum, u prepisci odlučio pojačati svoje argumente citiranjem Općih načela Kodeksa časti hrvatskih novinara u kojima stoji da se „novinari pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti“.

Prema mojem mišljenju, Vijeće časti takav nastavak prepiske nije trebalo uzeti u obzir, a ako je već prevladala želja da se ipak očituje o satiričnoj pjesmi „Lijepa naša haubico“, to je moglo učiniti na vlastitu inicijativu, a ne tražiti uporište u prijavi koja je nastajala u doista neuobičajenom postupku, uz puno sugestija i savjeta.

Kako je Vijeće u konačnici ipak većinom glasova zaključilo da su prijavljeni novinar i urednik postupali suprotno novinarskoj etici, imam potrebu kratko i u tom dijelu izreći svoje izdvojeno mišljenje. Smatram da novinar Nikola Bajto nije prekršio Kodeks časti hrvatskih novinara te da glavni urednik Ivica Đikić nije povrijedio novinarska načela i principe. Riječ je o satiričnoj pjesmi, a ne hrvatskoj himni. U načinu na koji je napisana, izmjenom originalnih riječi, ne vidim elemente uvrede i nepoštovanja. Satira i služi tome da bi provocirala, poigravala se sa stereotipima i otvarala osjetljive društvene teme,  u ovom slučaju problem militarizacije hrvatskog društva. Jedan od temelja demokratskog društva jest sloboda govora i potreba toleriranja mišljenja drugih, pa čak i kada se s njim ne slažemo. To je posebno važno u novinarskom poslu. Na kraju, mogu samo izreći žaljenje da satirična pjesma „Lijepa naša haubico“ u javnosti nije iskorištena kao prilika za ozbiljnu raspravu, pa ako je potrebno i polemiku, o stupnju militarizacije našeg društva i odnosa prema nacionalnim manjinama, nego je - po tko zna koji put - krenuo monolog o domoljublju i nedodirljivosti nacionalnih simbola.

 Izdvojeno mišljenje Marinka Jurasića: Smatram da Nikola Bajto (član HND-a) nije povrijedio Kodeks časti hrvatskih novinara pa ni urednik portala Novosti Ivica Đikić nije povrijedio opća načela novinarske profesije objavom pjesme "Lijepa naša haubico".

Riječ je o satiričnoj pjesmi u kojoj se zbog vojnog mimohoda u Zagrebu 4. kolovoza 2015., u povodu 20. obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja parodiraju riječi hrvatske himne s aluzijom na Domovinski rat, oslobađajuću presudu suda u Haagu dvojici naših generala za akciju Oluja i na sam mimohod. U toj pjesmi sadržajno se nijedan stih ili riječ ne odnose na himnu, već se autor koristi njezinim stihovima tako što je izmijenio po koju riječ. Pitanje je, dakle, predstavlja li puka izmjena riječi riječima koje same po sebi nisu vulgarne ili uvredljive, izrugivanje s himnom. Na to u svom odgovoru na zatraženo očitovanje Novinarskog vijeća časti s pravom, doduše na sarkastičan način, ukazuje i sam autor, aludirajući da onda trebamo pokrenuti postupak i protiv prijavitelja. Smije li novinar iznoseći svoje mišljenje poigravati se s nacionalnim simbolima? Zašto bi mu to trebalo zabraniti ako na taj način pojačava svoj stav - u ovom slučaju da vojni mimohod u Zagrebu predstavlja militarizaciju društva i svojevrstan nastavak ratne retorike s oslanjanjem na akciju Oluja. U takvom svom viđenju vojnog mimohoda autor nije usamljen. I drugi su novinari i analitičari iznosili slične stavove, samo što je Nikola Bajto učinio to na svoj specifičan satirički način. Pri tomu mu očito nije namjera vrijeđanje himne, Hrvatske vojske i države već kritika takve, po njegovu viđenju, militarizacije društva, ratne retorike i slavljenja vojne akcije. Kao što svi Amerikanci nisu imali isto mišljenje o američkom vojnom angažmanu u Vijetnamu, tako ni svi Hrvati ne moraju imati isto mišljenje o akciji Oluja i s tim u vezi o presudama suda u Haagu. Autor pjesme objavljene u mediju srpske manjine pri tomu iznosi stav koji značajan dio te manjine, osobito onaj kojem su bolna sjećanja na akciju Oluja, ima o toj akciji, presudi suda u Haagu i vojnom mimohodu. Koliko god se mi ne slagali s tim stavom i koliko god nas smetao način na koji je autor pjesme iznio taj svoj stav, ne možemo mu zabraniti da i na takav način iznosi svoje mišljenje. Nije predmet naše etičke ocjene je li baš zbog srpske manjine u aktualnim okolnostima bilo pametno na taj način narušavati odnose jer su sporni stihovi povrijedili nacionalne osjećaje dijela većinskog stanovništva. Međutim, kad se sporni stihovi čitaju bez nacionalnog naboja može se reći da autor tim teškim temama s izraženim antiratnim stavom progovara i na duhovit način, polazeći već od samoga naziva pjesme u kojoj opjevava neselektivnost haubice, što jest asocijacija na temeljnu pravnu dvojbu iz akcije Oluja, ali istodobno haubica u svojoj biti jest neselektivna u izboru cilja. Dakle, iz spornih stihova ne može se iščitati da se autor ruga himni i drugim nacionalnim simbolima već ih on samo koristi kako bi izrazio svoj antiratni stav, ismijavajući "oružano" slavljenje po njemu kontroverzne vojne akcije.