Zahtjevi Agencije za elektroničke medije, koja prosljeđuje prijavu Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, te Pravobraniteljice za djecu protiv Hrvatskog tjednika – glavni urednik je Ivica Marijačić – zbog teksta „šokantna istina: slučaj silovanja kod Zadra izmišljen“ objavljenog 24. listopada 2019.
Zaključak
Novinarsko vijeće časti (glasali su predsjednica Đurđica Klancir te članice i članovi Mašenjka Bačić, Jerko Bakotin, Drago Hedl, Silvija Luks Kalogjera, Jurica Pavičić, Ante Pavić, Damir Pijaca, Ivana Radaljac Krušlin i Hrvoje šimičević) jednoglasno najstrože opominje urednika Hrvatskog tjednika i autora teksta Ivicu Marijačića. Njegov tekst eklatantni je primjer neprofesionalnog, činjenično nepotpunog te namjerno difamirajućeg izvještavanja. Vijeće drži osobito skandaloznim što je autor u tekstu izložio maloljetnu osobu ljudskoj difamaciji, opisujući u detalje njezine seksualne videosnimke, predstavljajući je kao promiskuitetnu ženu, plaćenu lažnu svjedokinju te lažljivicu koja je izmislila silovanje. Urednik Hrvatskog tjednika ogriješio se o Kodeks časti hrvatskih novinara i opremom teksta te fotografijom na naslovnici. Naslov na naslovnici optužuje maloljetnu osobu za izmišljanje silovanja, a na naslovnici se nalaze njezine obnažene privatne fotografije s društvenih mreža.
Obrazloženje: Dana 24. listopada novinar Ivica Marijačić objavio je u tjedniku koji sam uređuje tekst „šokantna istina: slučaj silovanja kod Zadra izmišljen“, u kojemu iznosi alternativnu teoriju o slučaju silovanja i seksualne iznude u neimenovanom mjestu kod Zadra. Dok su ostali mediji objavili vijest da je policija podigla prijavu protiv grupe muških počinitelja te kritizirali odluku zadarskog suca Ivice Markovića da im ne odredi pritvor, autor Hrvatskog tjednika ponudio je oprečnu verziju događaja. Po njegovom tekstu, slučaj silovanja je izmišljen, a maloljetna djevojka je osoba promiskuitetnog ponašanja i lakog morala koja se sa optuženima intenzivno družila. Silovanje je izmislila, i to, navodi autor, na nagovor zadarske policije. Marijačić također tvrdi da zadarska policija plaća ljudima (uključujući navedenu) da bi svjedočili kako konvenira njihovim optužnicama. Tvrdi također da su u to uključeni i neki mediji u koje cure dokumenti iz policija, a koji i sami ta svjedočenja plaćaju. Da bi argumentirao te teze, Marijačić objavljuje obnažene i erotizirane fotografije žrtve s društvenih mreža te opisuje detalje videa na kojem je snimljen njen spolni odnos, citirajući čak njene rečenice izgovarane tijekom toga. Marijačić također u tekstu tvrdi da je sudac koji je osumnjičene pustio da se brane sa slobode napadnut zato što je branitelj koji je 15 mjeseci bio na ličkom bojištu. U tekstu također paušalno difamira niz javnih osoba koje su iskazale zgranutost incidentom. To uključuje i više saborskih zastupnika, kulturnjaka, feminističkih aktivistica, pjevačica, scenaristica i sveučilišnih profesora. Njih naziva „notornima“, „lažnim braniteljima“, „jugoslavenkama“, „klasičnim ratnim profiterima“, „balkanskim zabavljačicama“, srpskim „snajkama“, „napuhanim i beskrajno licemjernim profesorima“, spominje zaposlenje njihovih članova obitelji, nacionalnost, boravak u Beogradu, pa čak i da su „zakašnjelo dobili sina.“
U prijavi, Ministarstvo demografije i obitelji navodi da je razlog za prijavu „zaštita prava na privatnost i zaštita osobnih podataka i identiteta maloljetnih osoba.“ Slične argumente u prijavi iznosi i Pravobraniteljstvo za djecu. U svojoj prijavi, zamjenica pravobraniteljice Ivana Buljan Ajelić navodi da je „navedeni članak primjer neprihvatljivog i nedopuštenog medijskog izvještavanja o djeci, u kojem je potpuno zanemareno načelo zaštite dobrobiti djeteta. Premda identitet djeteta nije izravno otkriven, objavljene informacije znatno povećavaju rizik od prepoznavanja identiteta žrtve. U članku se iznose detalji o okolnostima tog događaja. „Iznošenjem takvih detalja“, drži zamjenica pravobraniteljice za djecu, „dijete koje je pretrpjelo nasilje i koje je zbog toga izrazito ranjivo, izloženo je novim rizicima, a moguće i pritisku i neugodnostima u svojoj neposrednoj okolini. Time su novinar i urednik znatno povećali mogućnost sekundarne viktimizacije djeteta.“
Vijeće časti drži da su argumenti oba prijavitelja u potpunosti valjani. Difamiranje maloljetnice samo je po sebi krajnje sporno, a tim je spornije to što Marijačić za to koristi njezine privatne erotizirane fotografije, te opisuje video snimku njenog spolnog odnosa. Vijeće s gnušanjem konstatira da je „sekundarna viktimizacija djeteta“ u ovom slučaju ne samo uzgredni efekt nevaljalog novinarstva, nego zapravo i intencija teksta. Jer, u samom se naslovu maloljetnicu optužuje da je lažno svjedočila, a u tekstu je se difamira kao amoralnu, promiskuitetnu, lažljivicu, te osobu koja je lažno svjedočila za novac.
Vijeće također ima potrebu dodati da bi tekst iz Hrvatskog tjednika bio za osudu Vijeća časti HND-a čak i da nije skandaloznog tretmana maloljetne osobe, moguće žrtve zločina. U tekstu postoji još niz elemenata koji bi sami po sebi zavrjeđivali najstrožu opomenu - od optuživanja za korupciju bez ozbiljnih dokaza i indicija, preko difamiranja na nacionalnoj i identitetnoj osnovi, pa do konstruiranja urotničkih scenarija po kojima je netko meta kritike jer je bio branitelj. Teško je pronaći civilizacijsko, ustavno i novinarsko načelo o koje se Marijačićev tekst nije ogriješio u svojih sedam stranica. Taj je tekst, ukratko, novinsko dno dna.