Aktualno > Analize

Živopisno i životopisno novinarstvo

04.06.2018.

RECITE MI Nives Opačić

U Večernjem listu (dalje VL) od 15. svibnja 2018. godine Mladen Milčić piše o tome kako je napadač u Parizu nožem ubio čovjeka i ranio još pet ljudi, a onda ga je policija ubila. Sve se to zbivalo u samom srcu Pariza, u gradskoj četvrti Opera, u blizini ulice Saint-Augustin, dijelu grada koji je poznat po živopisnom (istaknula N. O.) noćnom životu.

Opremu teksta daje urednik / urednica (meni nepoznati), koji piše: četvrt Opera poznata je po životopisnom noćnom životu! Dakle, u igri su dva pridjeva: živopisan i životopisan. Od kojih jedan „može nekako stat“ (živopisan), a drugoga uopće nema ni u rječnicima hrvatskoga jezika (životopisan). Ako se pomnije razmotri i taj možebitan pridjev (živopisan), vidjet će se da ljudi ne znaju ni njegova značenja, pa evo što on znači: slikovit, koji obiluje slikama, koji se izražava u slikama. Izveden je od osnovne imenice živopis, koju ljudi znaju još manje, pa dajem ruku u vatru da ne bi znali reći što znači.

A značenja je više. Prvo, u pravoslavlju, živopis je slika koja predstavlja neku osobu, obično sveca, no ima i drugih značenja. Jedno od njih jest zastarjelica za slikarstvo, slikarsko djelo, ikonu ili fresku. Živopisac bi bio slikar živopisa ili, zastarjelo, slikar općenito. Sumnjam da je pisac teksta imao sve to na umu kad nam je htio prenijeti atmosferu ulica oko Opere. Taj noćni život mogao je biti šarolik, raznolik, osebujan, bogat sadržajima, živahan, dinamičan, turistima zanimljiv i privlačan, onakav kako obično i zamišljamo da izgleda pariški noćni život, koji i gaji neke iluzije koje su privlačnije turistima iz cijeloga svijeta nego samim Parižanima.

Životopis, dakako, nema s nabrojenim nikakve veze, pa se čudim znanju redaktora koji je mislio da je nešto shvatio. Životopis čine kronološki složeni podaci o životu pojedinca, biografija. Naravno da se u temu članka nije nikako uklapao, pa ga nije trebalo ni uvoditi jer ga ionako nema ni u rječnicima hrvatskoga jezika. No urednikova je zadnja!

Sve to govori o olakoj zamjeni riječi, samo zato što se neukima tako čini. No neznalice su uvijek u većini, pa se i pogreške (da ne kažem gluposti) lakše šire od pravilnih izraza. Tako sam više puta čula kako takvi poluinteligenti misle da dubiozan znači dubok!!! Ono što oni povežu s onim što čuju (a tek polovično razumiju, ako i toliko) stvara tužno-smiješne sklopove. Tako se u jednoj TV-anketi pokazalo da građani uglavnom pojma nemaju što je to analni otvor. Nekima je to cjevina promjera metar na metar, a drugima (koji naginju megalomaniji) još i veća. Piroman im je svat, veseljak na piru. Tjelohranitelj onaj tko sam hrani svoje tijelo itd.

Dakle, sve ubrzanije gubimo leksik, pa i odrasli (a ne samo djeca) razumiju sve manje riječi. Čita se sve manje, misli (ako ih i ima) ne znaju se oblikovati, rečenice su i u studentskim radovima nepotpune, bez završetka, pa je i komunikacija sve nepreciznija, takvi kažu odokativna. Pravopis je u novinama takav da se pitam jesu li današnji novinari išli u ikakve škole? Jer pišu (u podnaslovu, da se dobro vidi) dvadesetak Sisčanki (VL, 15. svibnja 2018., str. 33). Treba li takve učiti da je pravilno samo Siščanin, Siščanka? To je povratak u osnovnu školu.

No koga briga za takve trice kad je pred nama još jedna najvažnija sporedna stvar na svijetu -  nogometno prvenstvo. I na njemu će, zna se, komentatorske veličine govoriti kao i dosad: neki su se sačuvali kartona (VL, 20. travnja 2018.) i sl. Sačuvaj nas, Bože, od vrata paklenih, pa onda i od kartona. A od takvih komentatora prije svega.

 

RECITE MI Nives Opačić

U Večernjem listu (dalje VL) od 15. svibnja 2018. godine Mladen Milčić piše o tome kako je napadač u Parizu nožem ubio čovjeka i ranio još pet ljudi, a onda ga je policija ubila. Sve se to zbivalo u samom srcu Pariza, u gradskoj četvrti Opera, u blizini ulice Saint-Augustin, dijelu grada koji je poznat po živopisnom (istaknula N. O.) noćnom životu.

Opremu teksta daje urednik / urednica (meni nepoznati), koji piše: četvrt Opera poznata je po životopisnom noćnom životu! Dakle, u igri su dva pridjeva: živopisan i životopisan. Od kojih jedan „može nekako stat“ (živopisan), a drugoga uopće nema ni u rječnicima hrvatskoga jezika (životopisan). Ako se pomnije razmotri i taj možebitan pridjev (živopisan), vidjet će se da ljudi ne znaju ni njegova značenja, pa evo što on znači: slikovit, koji obiluje slikama, koji se izražava u slikama. Izveden je od osnovne imenice živopis, koju ljudi znaju još manje, pa dajem ruku u vatru da ne bi znali reći što znači.

A značenja je više. Prvo, u pravoslavlju, živopis je slika koja predstavlja neku osobu, obično sveca, no ima i drugih značenja. Jedno od njih jest zastarjelica za slikarstvo, slikarsko djelo, ikonu ili fresku. Živopisac bi bio slikar živopisa ili, zastarjelo, slikar općenito. Sumnjam da je pisac teksta imao sve to na umu kad nam je htio prenijeti atmosferu ulica oko Opere. Taj noćni život mogao je biti šarolik, raznolik, osebujan, bogat sadržajima, živahan, dinamičan, turistima zanimljiv i privlačan, onakav kako obično i zamišljamo da izgleda pariški noćni život, koji i gaji neke iluzije koje su privlačnije turistima iz cijeloga svijeta nego samim Parižanima.

Životopis, dakako, nema s nabrojenim nikakve veze, pa se čudim znanju redaktora koji je mislio da je nešto shvatio. Životopis čine kronološki složeni podaci o životu pojedinca, biografija. Naravno da se u temu članka nije nikako uklapao, pa ga nije trebalo ni uvoditi jer ga ionako nema ni u rječnicima hrvatskoga jezika. No urednikova je zadnja!

Sve to govori o olakoj zamjeni riječi, samo zato što se neukima tako čini. No neznalice su uvijek u većini, pa se i pogreške (da ne kažem gluposti) lakše šire od pravilnih izraza. Tako sam više puta čula kako takvi poluinteligenti misle da dubiozan znači dubok!!! Ono što oni povežu s onim što čuju (a tek polovično razumiju, ako i toliko) stvara tužno-smiješne sklopove. Tako se u jednoj TV-anketi pokazalo da građani uglavnom pojma nemaju što je to analni otvor. Nekima je to cjevina promjera metar na metar, a drugima (koji naginju megalomaniji) još i veća. Piroman im je svat, veseljak na piru. Tjelohranitelj onaj tko sam hrani svoje tijelo itd.

Dakle, sve ubrzanije gubimo leksik, pa i odrasli (a ne samo djeca) razumiju sve manje riječi. Čita se sve manje, misli (ako ih i ima) ne znaju se oblikovati, rečenice su i u studentskim radovima nepotpune, bez završetka, pa je i komunikacija sve nepreciznija, takvi kažu odokativna. Pravopis je u novinama takav da se pitam jesu li današnji novinari išli u ikakve škole? Jer pišu (u podnaslovu, da se dobro vidi) dvadesetak Sisčanki (VL, 15. svibnja 2018., str. 33). Treba li takve učiti da je pravilno samo Siščanin, Siščanka? To je povratak u osnovnu školu.

No koga briga za takve trice kad je pred nama još jedna najvažnija sporedna stvar na svijetu -  nogometno prvenstvo. I na njemu će, zna se, komentatorske veličine govoriti kao i dosad: neki su se sačuvali kartona (VL, 20. travnja 2018.) i sl. Sačuvaj nas, Bože, od vrata paklenih, pa onda i od kartona. A od takvih komentatora prije svega.