Predsjednica Nezavisnog društva novinara Vojvodine Ana Lalić, novinarka Nove.rs, meta je linča nakon što je o onome što proživljava zato što je digla glas protiv gradnje pravoslavne crkve u Novom Sadu govorila prošlog vikenda na tribini festivala Rebedu u Dubrovniku. Prijete joj da će je zaklati, silovati, protjerati, proklinju joj majku ustašku... Hajku sveudilj raspiruju režimski mediji, dakle Anini kolege i kolegice.

Festival je ove godine bio posvećen godišnjici rođenja novinara i književnika Predraga Lucića, a među gostima iz Srbije, osim Lalić, bili su mirovna aktivistkinja Aida Ćorović, satiričar Zoran Kesić, povjesničar Milivoj Bešlin i publicistkinja Tijana Matijević.

“Mi u Vojvodini gotovo svakodnevno doživljavamo izvjesno dosrbljavanje. Crkve nam niču u svakom kvartu, i to ne u stilu pravoslavnog baroka koji je karakterističan za Vojvodinu, nego u bizantinskom stilu. Vojvodina jest još uvijek multietnička, ali vrši se demografski inženjering, Republika Srpska ima svoju Republiku Srpsku u Vojvodini”, kazala je, među ostalim, novinarka Nove.rs pred dubrovačkom publikom i odmah, već pola sata nakon tribine, dobila niz ogavnih poruka. Sutradan je neke od njih pročitala javno, no strasti se danima ne smiruju. Osobito se rasplamsalo šovinističko divljanje protiv nje i Ćorović, koja je inače osuđena za remećenje javnog reda i mira jer je u studenome 2021. gađala jajima grafit osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. Regija je 2020. pratila privođenje Ane Lalić jer je uznemirila javnost kada je u pandemiji istinito izvijestila da novosadski Klinički centar ima problem s “kroničnim nedostatkom osnovne opreme i potpuno kaotičnim uvjetima rada”. Tada je prolazila vrlo stresno profesionalno razdoblje, ali ono što trenutno proživljava zabrinulo je sve novinarske i organizacije za ljudska prava u regiji i Europi. Pristala je, unatoč svemu, na kratki razgovor za Spektar.

Kako je jasno da u Dubrovniku niste izgovorili ništa što i inače ne govorite ili pišete, mislite li da ste ovoliko bijesa izazvali upravo zato što ste to izgovorili u Hrvatskoj?

– Dotaknula sam se tema koje su srpskim nacionalistima, desničarima i šovinistima permanentni triger, a to su Srpska pravoslavna crkva i status Autonomne pokrajine Vojvodine. Da sam, kojim slučajem, spomenula i Kosovo, vjerojatno bih vam sada odgovarala iz zatvora ili bolnice. Činjenica da sam to izgovorila u Hrvatskoj drastično je pojačala i “zakrvila” reakcije, jer “brukam” Srbiju i dajem priliku “Hrvatima da se naslađuju”.

Naravno, svima im je zajednički stav da me, uz to što me treba zaklati, silovati, denacificirati..., treba još nekako dodatno i sudski kazniti za navodne laži. Jedino nisam razumjela kojim točno redoslijedom bi to trebalo organizirati.

Koliko je za novinare otegotna okolnost kada su kolege iz režimskih medija upregnuti u javni linč? Neki vaši kolege to permanentno trpe, na njih se huška iz redova “struke”?

– Sprega vlasti i tabloida u Srbiji funkcionira kao savršena bračna zajednica, u kojoj je muž uvijek u pravu. Kao i mnogi moji kolege iz nezavisnih medija, i ja sam ovog “toplog zeca” u više navrata prolazila, a sada se pokazao u svoj svojoj funkcionalnosti. Hajke na novinare u praksi izgledaju tako što neki odabrani trbuhozborac iz vladajuće većine za skupštinskom govornicom ili na Twitteru prokomentira dotični “slučaj”. Potom ga tabloidi preuzmu, interpretiraju, razvlače i nadograđuju prema nahođenju i potrebama onoga kome ide u korist. Ovo huškanje “iz struke” i postiže krajnji željeni rezultat, jer većinski dio Srbije informira se upravo preko prorežimskih medija i opskurnih SNS tabloida. Zahvaljujući toj razrađenoj mašineriji, danas je minimum dvije trećine Srbije uvjereno da zaista jesam strani plaćenik, izdajnik, ustaškinja, hrvatska špijunka, rušiteljica pravoslavnih crkava i društvenog poretka, mrziteljica svega srpskog... U takvim okolnostima, teško je sačuvati zdrav razum i glavu na ramenima, a kamoli se profesionalno baviti novinarstvom.

Cijeli intervju možete pročitati na slobodnadalmacija.hr.