Aktualno > Analize

Zašto premijer nije izašao pred tisuću novinara i rekao im da nemaju problema

05.03.2019.

Piše: Ivica Buljan

Banalizirajući u svojim izjavama prosvjed novinara, premijer Andrej Plenković iskazuje nevjerojatnu dozu bahatosti, ali i nezainteresiranosti za stanje u javnom prostoru. Braneći se i ograđujući sve više floskulama i odmahivanjem rukom, čini se da je Andrej Plenković dosegao svoj plafon u političkoj areni i da više ne zna kako funkcionirati niti rješavati probleme, nego ih samo gurati ispod tepiha nadajući se, kao i mnogi prije njega, da neće izbiti na površinu. 

Nevjerojatno je da u svojim prvim komentarima na novinarski prosvjed „Oteli ste medije, novinarstvo ne damo“ odmah kao pučkoškolac nasrće na osobu predsjednika HND-a pokušavajući ga, za premijera jedne države, na vrlo neprimjeren i nizak način difamirati, umjesto da sagleda stvarno stanje na medijskoj sceni i u novinarstvu te da se upita zašto se na novinarskom prosvjedu okupio toliki broj novinara iz svih ozbiljnih i relevantnih medijskih kuća iz Hrvatske. Njega to čito ne zanima, nego mu je pozornost vjerojatno bila usmjerena na njegove direktne političke suparnike koji su se pojavili na prosvjedu. Od političara svih orijentacija naša struka imala je samo štetu i kada se pojavljuju na ovakvim prosvjedima, opet gledaju svoju korist. No premijer je, kao i oni političari koji su došli na prosvjed, mogao skupiti političke poene, a možda i simpatije da se u subotu pojavio na poslu i primio „Osam zahtjeva protiv cenzure“, a ako misli da je toliko u pravu, mogao se isprsiti i stati na Markovu trgu pred više od tisuću novinara i reći im da nemaju problema.  

Plenković ističe da nema nevidljive ruke koja bi kontrolirala medije. On očito, praveći se nevješto naivan, u tu „nevidljivu“ ruku ne ubraja silne tužbe protiv novinara, a osobito one koje posebno udaraju u oči - HRT-ovske. Svatko tko inteligentno razmišlja shvaća da u takvim slučajevima gdje suci, čelnici javnog televizijskog servisa, potpredsjednik Sabora, svi financirani iz javnih sredstava, tuže novinare postoje elementi „nevidljive ruke“ ili, kako bi naši susjedi rekli, „Kadija te tuži, kadija te sudi“.

Premijer će reći: „Ja ne mogu utjecati na pojedine ljude i sudbine sudskih procesa“. Točno, bilo bi pogubno da se i miješa, on ili bilo tko drugi, u sudske procese, ali problem nastaje prije i tu je odgovornost političkih struktura kojima je on na čelu i koje svojim (ne)djelovanjem odašilju pogrešne poruke. Ti procesi su, kao što je nedavno na okruglom stolu u Novinarskom domu kazano, dio jednog sustavnog i planskog pritiska na novinare kroz pravosudne labirinte u kojima nije isključeno da postoje i oni koji se na grbači novinara bogate na tim procesima dobivajući nerazumno visoke sudske odštete, što je nedavno primijećeno i u jednoj presudi Europskog suda za ljudska prava.

Naravno, nakon svih tih silnih pritisaka i udara na novinare i medije slijedi samopropitivanje novinara o tome isplati li im se bosti s rogatima i polako se odlazi u autocenzuru. Ne treba biti preveliki genije, a za to ima dosta dokaza, da se shvati da sve tako funkcionira, što su i mnoge kolege osjetile na svojoj koži. Lakonsko odmahivanje rukom na probleme tisuća novinara i na problem urušavanja javnog medijskog prostora kad-tad će se odbiti o glavu vladajućima. Nažalost, politika u ovih skoro trideset gdoina nikada nije razumjela funkcioniranje medija, jer mentalitet partije ostao je isti, a najveći baštinik tog mentaliteta je sada vladajući HDZ i njegovi čelnici i oni bi rado da se k njima ide po mišljenje, a ako ne ide, novinare se nastoji ušutkati tužbama, pa u prosjeku svaka peta tužba je moja, i kladionica funkcionira, što je za sadašnje vlastodršce najvažnije, a ne tamo neki javni prostor i ti   novinari.   

Piše: Ivica Buljan

Banalizirajući u svojim izjavama prosvjed novinara, premijer Andrej Plenković iskazuje nevjerojatnu dozu bahatosti, ali i nezainteresiranosti za stanje u javnom prostoru. Braneći se i ograđujući sve više floskulama i odmahivanjem rukom, čini se da je Andrej Plenković dosegao svoj plafon u političkoj areni i da više ne zna kako funkcionirati niti rješavati probleme, nego ih samo gurati ispod tepiha nadajući se, kao i mnogi prije njega, da neće izbiti na površinu. 

Nevjerojatno je da u svojim prvim komentarima na novinarski prosvjed „Oteli ste medije, novinarstvo ne damo“ odmah kao pučkoškolac nasrće na osobu predsjednika HND-a pokušavajući ga, za premijera jedne države, na vrlo neprimjeren i nizak način difamirati, umjesto da sagleda stvarno stanje na medijskoj sceni i u novinarstvu te da se upita zašto se na novinarskom prosvjedu okupio toliki broj novinara iz svih ozbiljnih i relevantnih medijskih kuća iz Hrvatske. Njega to čito ne zanima, nego mu je pozornost vjerojatno bila usmjerena na njegove direktne političke suparnike koji su se pojavili na prosvjedu. Od političara svih orijentacija naša struka imala je samo štetu i kada se pojavljuju na ovakvim prosvjedima, opet gledaju svoju korist. No premijer je, kao i oni političari koji su došli na prosvjed, mogao skupiti političke poene, a možda i simpatije da se u subotu pojavio na poslu i primio „Osam zahtjeva protiv cenzure“, a ako misli da je toliko u pravu, mogao se isprsiti i stati na Markovu trgu pred više od tisuću novinara i reći im da nemaju problema.  

Plenković ističe da nema nevidljive ruke koja bi kontrolirala medije. On očito, praveći se nevješto naivan, u tu „nevidljivu“ ruku ne ubraja silne tužbe protiv novinara, a osobito one koje posebno udaraju u oči - HRT-ovske. Svatko tko inteligentno razmišlja shvaća da u takvim slučajevima gdje suci, čelnici javnog televizijskog servisa, potpredsjednik Sabora, svi financirani iz javnih sredstava, tuže novinare postoje elementi „nevidljive ruke“ ili, kako bi naši susjedi rekli, „Kadija te tuži, kadija te sudi“.

Premijer će reći: „Ja ne mogu utjecati na pojedine ljude i sudbine sudskih procesa“. Točno, bilo bi pogubno da se i miješa, on ili bilo tko drugi, u sudske procese, ali problem nastaje prije i tu je odgovornost političkih struktura kojima je on na čelu i koje svojim (ne)djelovanjem odašilju pogrešne poruke. Ti procesi su, kao što je nedavno na okruglom stolu u Novinarskom domu kazano, dio jednog sustavnog i planskog pritiska na novinare kroz pravosudne labirinte u kojima nije isključeno da postoje i oni koji se na grbači novinara bogate na tim procesima dobivajući nerazumno visoke sudske odštete, što je nedavno primijećeno i u jednoj presudi Europskog suda za ljudska prava.

Naravno, nakon svih tih silnih pritisaka i udara na novinare i medije slijedi samopropitivanje novinara o tome isplati li im se bosti s rogatima i polako se odlazi u autocenzuru. Ne treba biti preveliki genije, a za to ima dosta dokaza, da se shvati da sve tako funkcionira, što su i mnoge kolege osjetile na svojoj koži. Lakonsko odmahivanje rukom na probleme tisuća novinara i na problem urušavanja javnog medijskog prostora kad-tad će se odbiti o glavu vladajućima. Nažalost, politika u ovih skoro trideset gdoina nikada nije razumjela funkcioniranje medija, jer mentalitet partije ostao je isti, a najveći baštinik tog mentaliteta je sada vladajući HDZ i njegovi čelnici i oni bi rado da se k njima ide po mišljenje, a ako ne ide, novinare se nastoji ušutkati tužbama, pa u prosjeku svaka peta tužba je moja, i kladionica funkcionira, što je za sadašnje vlastodršce najvažnije, a ne tamo neki javni prostor i ti   novinari.