Iz medija

Zašto je 600.000 novinara protiv Karamarka!?

17.02.2016.
Link na članak

Iako nisu u pravu, nema veze što kritičare Tomislava Karamarka u obrani slobode medija podržava 600.000 novinara diljem svijeta, kako prenosi Hrvatsko novinarsko društvo. Zoran Milanović radio je to perfidnije. Kritičare i “novine te vrste” nije čitao.

Piše: Marinko Jurasić

 

Novinsku instituciju Vjesnik ugasio je (kako se ispostavilo, radi proizvodnje toalet-papira, koja je propala) pa je pomagao uvijek iste svjetonazorski bliske mu neprofitne medije s doduše, proračunski gledano, tričavih tri milijuna kuna godišnje. Usporedbe radi, Milanovićeva vlada lani je izdvojila 13,5 milijuna kuna za trajne “mirovine” osvajača sportskih medalja kad navrše 45. godinu, makar imali plaću ili bili i bogataši!?S nekim je kolumnistima Milanović bio, gurmani bi rekli, na “sushi i sashimi”, pa je i za te medije, u kojima su dugovi stvarani i tijekom takve gastronomske seanse, u predstečajnim nagodbama opraštao goleme dugove državi. Iako je smanjio PDV na novine, stotine novinara su ostale bez posla te ih nikad više nije angažirano u službi države. I bivši ministar unutarnjih poslova došao je iz medija. Usto, Milanović je u vodećim medijima imao svoje novinare za produkciju političkih spački preko svog alter ega “visokog izvora u Vladi”.
I što je onda pogoršalo takvo stanje slobode izražavanja i neovisnosti medija? Premda mediji nisu bili nikad kritičniji spram ijedne vlade kao prema aktualnoj, iako ova tek nekoliko tjedana ništa bitno ne radi osim što proizvodi političke afere, dok su bivšoj vladi mediji to manje-više tolerirali tri godine. Što je onda narušilo medijsku idilu? Na vlast je došla Domoljubna koalicija predvođena HDZ-om, piše HND u pismu našim zastupnicima u Europskom parlamentu. To ih plaši, obrazlažu, zbog intervjua koji je Tomislav Karamarko lani dao Globusu kao svoj antikomunistički manifest. Sudeći po strahovanjima koje je izazvao, neupućeni bi pomislili da iz tog intervjua lipti komunistička krv i pripremaju se ražnjevi za novinare. Međutim, osim što Karamarko iznosi neke teze s kojima se lako složiti, dok su neke, pristojno rečeno, polemične, tu nema ničeg prijetećeg ni za novinare. Istina, može se reći da je Karamarko najavio revizionističku politiku, ali ne u antifašističkom, već antikomunističkom značenju. To što najveći dio građana u nedavnoj anketi NoveTV smatra uklanjanje Titove biste s Pantovčaka najgorim potezom predsjednice u prvoj godini njezina mandata ide u prilog Karamarku. Očito je da velik broj građana ne shvaća da je onima koji su trpjeli teror komunizma veličanje Tita s državne razine soljenje njihovih rana. I žrtve komunističkog režima imaju prava koja proizlaze i iz europskih rezolucija o osudi svih totalitarizama, pa je stoga neprihvatljivo i veličanje simbola komunizma.
Za tu cjelovitu društvenu reformu, Karamarko je u intervjuu Globusu rekao da bi svoj maksimalan udio trebali dati “naši vodeći intelektualci, članovi akademske zajednice, profesori društveno-humanističkih znanosti pa, naposljetku, i sami mediji, tj. novinari”. HND tumači kako to znači da će novinari “morati podržavati takvo ponašanje vlasti”. Zašto ne, bude li to pretočeno u zakonsku odredbu s kojom bi se prekršajno kažnjavalo svakoga tko veliča bilo koji totalitarizam.
Od Karamarka je ipak puno ozbiljnija prijetnja slobodi medija što kao jedan od vodećih političara pristaje da se na račun Nacionala obogati za 70.000 kuna zbog prenesene izjave drugog političara. Kao i što stalno govori o harangi medija nad Mijom Crnojom iako se njime bavi DORH. Karamarko baš ništa nije naučio od Milanovićevih ispada, a uzgred ni predsjednica koja je, pišući Miloradu Pupovcu, ustvrdila da je “Lijepa naša haubica” izrugivanje himni premda ni DORH još nije utvrdio tako. Izjava Zlatka Hasanbegovića o medijima kao opterećenju za Ministarstvo kulture jest zabrinjavajuća premda ne i odluka o ukidanju Povjerenstva, koju pozdravljaju proteklih godina diskriminirani novinari, koji očito nemaju podršku u čelništvu HND-a i čiji se stavovi ne objavljuju na portalu HND-a, koji je po izboru tekstova iz medija i u njima izraženih stavova vrlo blizak Milanovićevu shvaćanju pluralizma medija.
A da i ne govorimo o zabrinjavajućem prekomjernom i selektivnom granatiranju upitnim profesionalnim standardima koje uistinu potkrepljuje tezu HND-a o pogoršanju razine slobode izražavanja, ali s drugih osnova od onih od kojih polazi HND. Čak i kad bi Hasanbegović i Karamarko u ovoj vladi realizirali ignoriranje problema (neprofitnih) medija, po čemu bi se takvo nerazumijevanje uloge medija i značenja pluralizma u modernom europskom društvu bitno razlikovalo od Milanovićevih shvaćanja o kojima se gromoglasno šutjelo!?