Hrvatskim novinarima i medijima zbog novog pokušaja političkog uškopljavanja opet se loše piše. A onda se slabo piše i javnosti. Ono što je najavljeno u veljači, i na što smo već pomalo zaboravili u kasnijim mjesecima, pa i vjerovali da se od toga ipak odustalo, proteklih dana počelo se ostvarivati. Naime, sredinom veljače premijer Andrej Plenković je nakon sjednice šireg Predsjedništva HDZ-a obznanio da će Vlada krenuti u izmjene Zakona o kaznenom postupku i Kaznenog zakona „kako se ne bi događalo da informacije iz spisa izlaze van i čine političke probleme, jer će to biti kazneno djelo“.

Premijerova ondašnja najava kažnjavanja curenja informacija iz istraga uslijedila je nakon što su mediji objavili prepisku između optuženica Josipe Rimac (sada Josipe Čuline) i Gabrijele Žalac, nekadašnje Plenkovićeve ministrice regionalnog razvoja i europskih fondova, u vezi nabavke spornog softvera u kojoj se spominje i „A.P.“ (premijer?). Objavljene su tada i poruke iz kojih se čini jasnim da su njegovi najbliži suradnici sređivali zapošljavanje u Hrvatskim šumama. To curenje informacija bio je snažni osobni okidač za našeg premijera. 

I obećano se u ovom (negativnom) slučaju ispunjava. Ministarstvo pravosuđa i uprave sročilo je Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (kolokvijalno prozvan već kao „lex AP“) prema kojima će u članku 307. a „pravosudni dužnosnik ili državni službenik u pravosudnom tijelu, policijski službenik ili dužnosnik, okrivljenik, odvjetnik, odvjetnički vježbenik, svjedok, vještak, prevoditelj ili tumač koji tijekom prethodnog kaznenog postupka koji se na temelju zakona smatra nejavnim, neovlašteno otkrije sadržaj izvidne ili dokazne radnje, s ciljem da ga učini javno dostupnim, kazniti kaznom zatvora do tri godine“. Tekst tog Nacrta, s još nekim drugim izmjenama i dopunama KZ-a, bio je do nedjelje u e-savjetovanju. 

Nema pravnog stručnjaka koji brani ovu cenzorsku nakanu, dapače, mnogi je kritiziraju pa i tvrde da je objektivno neprovediva. Ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica govori da slična rješenja imaju brojne zemlje Vijeća Europe, ali on u zakonskom prijedlogu ne daje komparativni prikaz kako je to riješeno u tim „zemljama Vijeća Europe“. Stoga mu nije za vjerovati. Jesu li to rješenja iz Azerbajdžana, Kazahstana, Tadžikistana, Turkmenistana ili iz Uzbekistana, Kirgistana, Armenije, Gruzije, Moldavije, Ukrajine…? Puno je zemalja Vijeća Europe, njih 46, pa ne znamo na koje bi Malenica ovdje mogao misliti, a u mnogima od njih i dalje cvjeta i caruje cenzura i autocenzura. To bi valjda trebao biti poželjan recept i za Hrvatsku. 

Cijeli tekst možete pročitati na lupiga.com.