Europska komisija donijela je neobavezujuće smjernice za izračun udjela europskih djela u katalozima pružatelja usluga na zahtjev i definiranje male publike i niskog prometa u kontekstu izuzeća od obaveza.
Europski dio
-Udio europskih djela kod linearnih audiovizualnih medijskih usluga (televizijsko emitiranje) izračunava se s obzirom na trajanje programa, te se člankom 16. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama propisuje se da televizijske kuće većinu (najmanje 50 %) udjela svojeg vremena emitiranja moraju rezervirati za europska djela. S druge strane kod usluga videa na zahtjev udio europskih djela računa na temelju naslova, a ne na temelju trajanja programa. Odabir naslova u katalozima kao relevantne mjerne jedinice, za razliku od vremena/trajanja sadržaja, prema Europskoj komisije neutralniji je kriterij odabira programa koje će pružatelji usluga videa na zahtjev uvrstiti u kataloge. Izračun po kriteriju trajanja mogao bi potaknuti pružatelje usluga da daju prednost europskim djelima s dugim ukupnim trajanjem (npr. serije s velikim brojem epizoda) kako bi na lakši način dosegnuli udio od 30 %. Budući da je neutralniji, izračun koji se temelji na naslovima vjerojatno će povećati raznovrsnost ponude europskih djela. Zatim, izračun koji se temelji na naslovima olakšat će posao pružateljima usluga videa na zahtjev, al ii olakšati nadzor nacionalnim regulatornim tijelima, navodi se u priopćenju.
Europska komisija potom pojašnjava i da se svaki film u katalogu treba smatrati naslovom, dok je u slučaju serija to pitanje kompleksnije te je sadržaj pojma naslov teže odrediti kad je riječ o televizijskoj seriji ili drugim formatima koji se prikazuju u epizodama. K tome epizode televizijskih serija često se grupiraju po sezonama. Komisija smatra da bi jedna sezona serije trebala odgovarati jednom naslovu. Primjenom izračuna u kojem jedna sezona serije odgovara jednom naslovu osiguralo bi se slično postupanje kao i s igranim ili televizijskim filmovima. Kako tumači Erupska komisija sezona serije obično je rezultat zajedničkog i neprekinutog kreativnog napora iste skupine autora/audiovizualnih stručnjaka koja raspolaže jednim proračunom i djeluje unutar određenog razdoblja. Nadalje, stavljanje na tržište i povezane promidžbene aktivnosti često se odnose na pojedinačne sezone. Zbog toga bi se količina rada potrebna za produkciju jedne sezone serije mogla smatrati sličnom količini rada koja je obično potrebna za produkciju filma, zaključuje Europska komisija u svojim smjernicama.
Nadalje, izračunom koji se temelji na jednoj sezoni smanjila bi se mogućnost da pružatelji usluga na zahtjev daju prednost europskim djelima s dugim ukupnim trajanjem (npr. serijama ili drugim formatima s velikim brojem epizoda) kako bi osigurali odgovarajući udio na štetu kraćih djela s većim potencijalom za optjecaj među državama članicama (npr. igrani filmovi i visokokvalitetne televizijske serije).
S druge strane, troškovi produkcije određenih audiovizualnih produkcija mogu biti veći od troškova drugih naslova iz kataloga, na primjer u slučajevima znatnih izravnih ulaganja ili troškova licenciranja za vrhunske igrana djela, kad epizoda ima slično trajanje i troškove produkcije kao igrani film. U tim slučajevima i ako je to opravdano, nacionalna tijela mogla bi tim djelima dodijeliti veću važnost, primjerice, na temelju obrazloženog zahtjeva pružatelja usluga.
Pružatelji usluga videa na zahtjev koji posluju na više nacionalnih tržišta unutar Unije trebaju u svakom nacionalnom katalogu zasebno osigurati udio od 30 % europskih djela. Država članica treba osigurati da pružatelji usluga videa na zahtjev koji su u njezinoj nadležnosti u svojim katalozima poštuju obvezu o osiguravanju udjela europskih djela. Ako pružatelj usluga videa na zahtjev koji je u nadležnosti države članice u drugim državama članicama nudi različite nacionalne kataloge, država članica u čijoj je nadležnosti (tj. zemlja podrijetla) odgovorna je za provedbu obveze koja se odnosi na udio europskih djela u svim različitim nacionalnim katalozima.
Definiranje niskog prometa i veličine publika
Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama omogućuje izuzeće od obaveze promicanja europskih djela za pružatelje usluga bez znatne prisutnosti na tržištu, a kako bi se osiguralo da se obvezama koje se tiču promicanja europskih djela ne ugrožava razvoj tržišta i kako bi se omogućio ulazak novih aktera na tržište. Kad je riječ o definiranju praga za niski promet, koji bi trebao poslužiti kao osnova za izuzeće Europska komisija upućuje na svoje definicije mikro, malih i srednjih poduzeća. Stoga bi u skladu s ustaljenim pristupom mikropoduzeća a priori trebala biti isključena iz područja primjene predloženog zakonodavstva, osim ako se dokaže nužnost i proporcionalnost njihova uključivanja. Stoga Komisija smatra da bi se prag za niski promet mogao utvrditi upućivanjem na koncept mikropoduzeća, posebno na temelju praga prometa upotrijebljenog u definiciji mikropoduzeća, odnosno poduzeća čiji ukupni godišnji promet ne prelazi 2 milijuna eura. Istodobno, u Direktivi o audiovizualnim medijskim uslugama navodi se da bi „za utvrđivanje malog prometa trebalo uzeti u obzir različite veličine audiovizualnih tržišta u državama članicama”. Na primjer, u nekim državama članicama veličina nacionalnih tržišta iznosi tek nekoliko milijuna eura, te su u većem broju slučajeva ta tržišta znatno manja od deset milijuna eura, a na tim se tržištima čak i za mikropoduzeća može reći da imaju znatnu tržišnu prisutnost.
S obzirom na navedeno Komisija smatra da bi države članice s manjim nacionalnim audiovizualnim tržištima trebale moći odrediti niže pragove prometa. Na temelju ukupnih obilježja tržišta takvi niži pragovi mogli bi biti opravdani i razmjerni pod uvjetom da se izuzmu poduzeća s udjelom prihoda manjim od 1 % ukupnih prihoda na predmetnim nacionalnim audiovizualnim tržištima.
Nužno je definirati i veličinu publika, a Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama ističe da se “mala publika može utvrditi, primjerice, na temelju vremena gledanja ili prodaje, ovisno o prirodi usluge”. Kad je riječ o linearnim uslugama, publika se tradicionalno određuje na temelju vremena gledanja. Kad je riječ o uslugama videa na zahtjev, pojam publike nije jednoznačno utvrđen i u državama članicama ne postoje sektorski standardizirana mjerila. Stoga nema dostupnih podataka o publici, koje je potvrdila treća strana, na temelju kojih bi se moglo provjeriti je li publika određenog pružatelja usluge videa na zahtjev mala..
U nedostatku utvrđenih mjerila u tom sektoru, Europska komisija smatra da je prodaja usluga trenutačno najprimjereniji pristup za određivanje broja publike u sektoru usluga videa na zahtjev. Iako se Direktivom državama članicama u načelu ne zabranjuje korištenje alternativnih kriterija, ove su Smjernice usmjerene na način utvrđivanja publike pružatelja usluge videa na zahtjev na temelju prodaje usluga.
Kad je riječ o sektoru usluga videa na zahtjev, broj korisnika/gledatelja određene usluge zamjenska je vrijednost za prodaju usluga. Konkretno, publika bi se mogla utvrditi na temelju broja aktivnih korisnika određene usluge, npr. broja pretplatnika koji plaćaju uslugu videa na zahtjev (SVOD), broja jedinstvenih klijenata/jedinstvenih računa koji se upotrebljavaju za stjecanje prava na djela u okviru usluge transakcijskog videa na zahtjev (TVOD) i broja jedinstvenih posjetitelja usluge videa za oglašavanje na zahtjev (AVOD). U slučaju usluga TVOD-a aktivnim korisnicima mogu se, na primjer, smatrati korisnici koji su tijekom određenog vremenskog razdoblja stekli barem jedan naslov iz kataloga.
U praksi bi publiku trebalo utvrditi s obzirom na udio aktivnih korisnika koji su koristili određenu uslugu: broj korisnika usluge videa na zahtjev bio bi broj korisnika te usluge podijeljen s ukupnim brojem korisnika (sličnih) usluga videa na zahtjev dostupnih na nacionalnom tržištu i pomnožen sa 100 kako bi se dobio postotak.
Budući da udjeli publike predstavljaju dobru zamjensku vrijednost za prodaju i odražavaju tržišni položaj predmetne usluge u tom sektoru, pružatelji s malim brojem aktivnih korisnika ne bi imali znatnu prisutnost na tržištu, što bi opravdalo primjenu izuzeća. Taj je pristup blizak pojmu udjela publike koji se primjenjuje za televizijsku publiku, a odnosi se na stvarne posjednike televizijskih prijamnika postavljenih na određene kanale u određenom vremenskom razdoblju u usporedbi s ukupnim brojem televizijskih prijamnika u uzorku. Komisija smatra da pružatelji usluga s udjelom publike manjim od 1 % u određenoj državi članici imaju malu publiku. S obzirom na prethodno navedeno, Komisija u načelu smatra primjerenim izuzeti od obveza promicanja europskih djela one pružatelje usluga koji u predmetnoj državi članici imaju udio publike manji od 1 %.
Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama donosi i dvije vrste obveza financijskog doprinosa za produkciju europskih djela, odnosno na izravna ulaganja u audiovizualni sadržaj i doprinose nacionalnim fondovima. Komisija smatra da bi pri utvrđivanju odgovarajućih pragova trebalo uzeti u obzir različite učinke tih vrsta obveza na prekogranične pružatelje usluga. Izravno ulaganje (npr. produkcija, koprodukcija, stjecanje prava na djela) općenito podrazumijeva veći poduzetnički napor od plaćanja pristojbe zbog različitog stupnja financijskog sudjelovanja i povezanih rizika. Ispunjavanje obveze ulaganja ovisi i o dostupnosti europskih djela, uključujući produkcijske projekte u koje pružatelj usluga može uložiti dostupne resurse.
-Komisija razumije da se u nekim državama članicama, ovisno posebno o veličini i strukturi audiovizualnog tržišta, može smatrati bitnim primijeniti obveze financijskog doprinosa i na usluge na zahtjev s prometom manjim od 2 milijuna eura ili s udjelom publike manjim od 1 % te na prekogranične linearne usluge s udjelom publike manjim od 2 %, posebno usluge televizije na plaćanje, jer se njihova prisutnost na nacionalnim tržištima i dalje može smatrati bitnom, stoji na kraju priopćenja AEM-a.
Izvor: aem.hr.