Možemo se mi smijati onoj »tko je jamio, jamio je«, ali dokle god sami dužnosnici ne podnesu ostavku onim trenom kad su ulovljeni, takav se stav poput raka širi cijeli društvom. Rat je povijesna činjenica, ali nije nam za sve kriv.

Nekadašnje novinarke Stojedinice, autorice kultne radijske emisije Week Report – Nataša Magdalenić Bantić i Silvija Šeparović – nedavno su ukoričile svoje dugogodišnje novinarsko iskustvo i svakodnevno praćenje aktualnih političkih zbivanja. Konačan rezultat je impozantno opremljena i oblikovana (Studio 2M), tvrdoukoričena knjiga »Hrvatska – Njenih prvih 20-ak« u izdanju Aquarius Recordsa.

Riječ je o vodiču kroz mlade hrvatske godine namijenjenom isto tako mladim čitateljima, koji su u to vrijeme tek rođeni, ali i onim starijima, svjedocima toga vremena koji će u ovom štivu pronaći sistematičan pregled tog turbulentnog političkog razdoblja. Autorice su hrvatskoj javnosti i čitateljstvu ponudile zanimljiv i važan uvid u razdoblje od raspada prošle države, rađanja nove, ratnih godina, kobne pretvorbe i procvata korupcije, do postupne i prespore demokratizacije i uspostavljanja pravne države, ulaska u euroatlantske integracije – pa sve do nedavnih parlamentarnih izbora u studenom, kada nas autorice ostavljaju na milost i nemilost neizvjesnoj nam političkoj stvarnosti.

Knjiga koju su napisale, ističu autorice, nema namjeru biti ni povijesni udžbenik ni enciklopedija; ona je tek autorski i pomalo drugačiji pogled na sve ono što je Hrvatsku snašlo u njenih prvih 20-ak godina, a taj je kronološki pregled podijeljen u četiri ere. Prvi podsjeća na državu iz koje je Hrvatska izašla proglašavajući neovisnost i doba rata, drugi se bavi Tuđmanovom dominacijom. Treći je posvećen prvoj posttuđmanovskoj vlasti i ofenzivi haškog tribunala koja  je obilježila to doba, a četvrti vladama koje su se nakon toga smjenjivale ostavivši konačno iza sebe nikad podjeljeniju Lijepu našu. No, s tim ova priča ne završava, dugogodišnje pripremanje ove knjige urodilo je »viškom« materijala koji će se uskoro pretočiti u novu knjigu, komplementarnu kronološkoj prethodnici. O tome će nam, uz ostalo, reći više same autorice, Silvija Šeparović koja i dalje plovi radijskim eterom i na Yammatu FM potpisuje tjedni politički magazin Aftershock i Nataša Magdalenić Bantić koja je Zagreb krajem devedesetih zamijenila Londonom gdje trenutno radi za Associated Press Television News.

Kad se male ruke slože

Kako ste došli na ideju da napravite inventuru Hrvatske u njenih prvih dvadesetak godina?

SILVIJA: Ideja da to što smo radile od samih početaka karijere, a to je seciranje političke i društvene stvarnosti, nekako objedinimo na jednom mjestu postoji još od hrvatskih nježnih godina. Još tada nam se činilo da bi ono što radimo trebalo zabilježiti jer, prvo, događaji su bili tako uzbudljivi a, drugo, činilo nam se da to kako smo to prerađivale i nije tako loše. A to valjda ide i s osjećajem da kad jednom nešto odvrtiš na radiju, ono ode u vjetar. No pravu namjeru dobile smo kad smo se nešto uozbiljile – Nataša je bila ta koja je ideju uozbiljila i rekla – dosta je, treba nešto napisati i bilo je dovoljno da me pita: idemo?

NATAŠA: Silvija i ja poznajemo se od 1985. kad smo obje došle na Stojedinicu. Vrlo brzo smo se nanjušile i počele zajedno raditi. Gotovo od samoga početka bile smo vrlo kompatibilne, završavale jedna drugoj vijesti i emisije. Silvija je definitivno moj radni »soulmate« i željela sam ponovo s njom nešto raditi nakon višegodišnjeg života u Londonu tijekom kojega sam se odmakla od seciranja hrvatske javnosti. Priča ove knjige počinje davne veljače 2008. godine, s jednim mailom. Vrlo smo brzo našle izdavača, skupljale podatke mjesecima, sortirale ih jednako dugo, tako da jako dugo radimo i razmišljamo o toj inventuri.

Govoreći u brojkama knjiga se »kuhala« više od sedam godina, istraživale ste tri godine, a pisale 18 mjeseci. Rezultat je 600-tinjak stranica knjige i 330 pripadajućih fotografija. Kako je izgledalo njeno stvaranje, odnosno suradnja na relaciji Zagreb-London?

SILVIJA: Nije nam to bio ni najmanji problem. U trećem tisućljeću zaista nije teško pisati na dva geografski različita mjesta… nama je jedino bilo teško naći se na istom virtualnom mjestu u isto vrijeme jer su nam redovni poslovi ustvari u različita vremena. Nataša puno radi noću a ja danju. Osim toga svako malo viđale smo se ili u Zagrebu ili u Londonu a velik dio posla obavljen je na otoku Susku gdje smo pišući propustile mnoga kupanja i tulume. Sadržajno – i sada, kada otvorim knjigu i krenem ponovo čitati, nisam na čistu koja je ustvari pisala koji tekst. Slično mislimo i sličan nam je stil a bogme smo i gotovo cijelu vječnost radile skupa. Kada smo strukturirale knjigu i organizirale podatke i teme, točno smo odredile i koji će tekst što pokrivati. Objema nam se dogodilo da svojim tekstom uđemo u »teren« one druge, pa smo onda kasnije tekstove pridruživale i objedinjavale… Tako na puno mjesta više ne možemo sa sigurnošću tvrditi koja je koji napisala.

NATAŠA: Skype je bio naš najbolji prijatelj. Bilo je dana kada smo satima imale otvorenu liniju, pisale, pregovarale, dogovarale, skuhale ručak usput i družile se s obitelji... Nakon što smo napisale knjigu intenzivno smo sudjelovale i u grafičkom stvaranju pa smo u naš duo ugurale i dizajnere grafičkog studija 2M Zvonimira Hrupeca Huvu i Vitu Deverića s kojima smo izmijenile vjerojatno stotine mailova. Ranije verzije knjige i stranice putovale su internetom beskonačno puta. Knjiga je trebala izaći krajem 2012. - već smo imale dogovorenu i promociju, ali se naš tadašnji izdavač povukao bez ikakvog objašnjenja. Kada smo prošle godine dobile novac na natječaju Ministarstva kulture, Huva i Vito su nam se odmah ponovo pridružili, doradili smo knjigu a naš dobri duh Boris Horvat iz Aquarius Recordsa je postao suizdavač. Tako da je za izlazak ove knjige u »solo aražmanu« zaslužna ne samo tehnologija nego i nevjerojatna količina dobre volje i podrške koja je dokazala onu staru »kad se male ruke slože«.

Pogled na pozornicu

Kažete da je to vaš autorski pogled na prošlost, jer knjiga ne namjerava biti ni udžbenikom ni leksikonom. O kakvom se pogledu i pregledu radi i što vam je bilo bitno reći?

SILVIJA: To je ustvari vizura jako zainteresiranog i informiranog promatrača. Dio ideje da bilježimo što se s Hrvatskom i u Hrvatskoj događalo ima i u tome što smo to profesionalno pratile, sram nas je reći, jer bilo je to ipak davno, ali mi se zaista sjećamo kako se točno stvarala. Radile smo tada na Radiju 101, u njegovo zlatno doba, i to je bilo jedno od najboljih mjesta za takvo što – kao neka vrst kazališne lože s jednim od najboljih pogleda na pozornicu. Premda smo Stojedinicu isto tako davno napustile, širom otvorene oči i istančan sluh i njuh zadržale smo cijelo vrijeme pa nam je potpuno jasno, interesira nas i mislimo da je uzbudljivo a i krajnje poučno razumjeti što nam se događalo odnosno što nam se svima događa.

NATAŠA: Ljudi zaboravljaju. I mi smo se same, iako smo bile svjedokom rođenja i rasta Hrvatske, znale čuditi kad bi nas arhiviranje povijesti vratilo u događaje koje smo, iskreno, sasvim zaboravile. Željele smo ispričati priču o nastanku i životu Hrvatske kao da pričamo o životu osobe koja je imala nekoliko zaista izvanrednih trenutaka, ali i bezbrojne male momente na koje više nitko ne obraća pažnju a zaslužni su da je Hrvatska danas baš takva kakva je.

Knjiga se čini ne samo odličnim pregledom i podsjetnikom svjedocima ovog vremena, nego i bogatim izvorom informacija za one koji su tada tek rođeni. Koja je vam je bila ciljana publika?

SILVIJA: Smišljajući je, mislile smo na sve, htjele smo biti most, koje li glupe asocijacije sada! Ajde, recimo bolje, neka veza koja će popuniti rupu svima. Onima koji nemaju pojma ni što je bilo ni što jest, htjele smo dostojno informirati, a onima koji pamte osvježiti pamćenje i ponuditi objašnjenja koja su tada falila a možda čak i sada fale.

NATAŠA: Ja bih osobno bila jako ponosna ako knjiga uspije pronaći »novu« publiku, odnosno one koji nisu proživjeli stvaranje Hrvatske. Iako, kada dobijete kompliment od novinarke kalibra Sanje Modrić da je knjiga dobra i poštena i da joj je razbila predrasudu da će joj čitanje biti možda dosadno – znate da ste učinili nešto dobro. Nadamo se da knjiga nije samo informativna i puna podataka, nego i zabavna.

Pozitivni komentari

Kako mladi reagiraju na nedavnu a tako egzotičnu prošlost poput teksta pionirske zakletve koju ste uvrstili u knjigu među mnogim pojmovima i crticama koji daju i kulturološki presjek jednog vremena?

SILVIJA: Zasad mogu reći da imam dojam da im se čini zanimljivom a baš je dobar izraz »egzotična povijest« jer puno je toga danas potpuno nezamislivo. Od toga da si se divio fax mašini do toga da si jednom čak nosio iz nekog razloga i uniformirane kombinacije suknje, košulje, crvene marame i kape s crvenom zvijezdom…. Mislim da smo ponudile dovoljno materijala da objasnimo što se to, k vragu, zbivalo ovdje a ima i dovoljno mesa, vjerujem, da se nauči da prema politici uvijek treba biti nepovjerljiv i ciničan.

NATAŠA: Raspravljajući što sve moramo staviti na sam početak knjige, upravo taj dio knjige koji je današnjim mladima najegzotičniji, shvatile smo da moramo objasniti sve, od toga što je bio Soc.savez do toga kakva je bila moć jugoslavenskog ministarstva obrane. Mogu nam samo držati fige da smo uspjele.

Knjiga je izdana prije tri mjeseca, kakvi su generalno komentari? Je li se javio tko od »protagonista« priče?

SILVIJA: Malo smo zbunjene. Knjiga ima odlične komentare na to kako je dizajnirana i opremljena, na to koliko toga u njoj ima… Našim smo dizajnerima Huvi i Viti rekle da zasad vrhnje pobiru samo oni. Knjiga je stvarno obimna i spada u one koji se ne čitaju odjednom već je to baš onakva knjiga kakve nas dvije volimo imati, kojoj se vraćaš, u koju zaranjaš kad se sjetiš nečega što si zaboravio ili u kojoj tražiš i nađeš ono što ti taj čas treba a ona ti još i objasni i  detalje koje nikad nisi ustvari znao.

NATAŠA: Općeniti komentari na knjigu su za sada vrlo pozitivni – s tim da na naš rad još uvijek čekamo ozbiljniji osvrt. Protagonisti se nisu javljali, mislim da ni neće. Nisu sudjelovali u njenom stvaranju dodatnim intervjuima ili podacima. Cijelu knjigu smo napisale oslanjajući se na podatke dostupne u javnoj domeni i svi njeni protagonisti rekli su što su imali reći svojim postupcima.

Manjak demokracije

Bile ste dio novinarske scene u najuzbudljivijem političkom vremenu u doba kako kažete »rađanja demokracije u Hrvata«. Kakvo je danas stanje nacije i demokracije? Nataša, što vi mislite, budući da živite u zemlji koja ima dugu tradiciju parlamentarne demokracije?

NATAŠA: Gledajući izvana prema unutra, iz Britanije prema Hrvatskoj i to s glavom nakrcanom ponovljenim hrvatskim gradivom – rekla bih da stanje nije sjajno. Nije ni katastrofalno, ali nedostaje dijaloga, razgovora bez ljutnje i agresije, svijesti da morate dati svom protivniku prostora da kaže što misli i svjesni da mu možda nikada nećete promijeniti mišljenje. I da je to u redu. Osim toga, kod dijela ljudi nedostaje svijest da se stvari ne rješavaju samo na izborima svake četiri godine već da stvari idu naprijed kroz razvoj civilnog društva. Ali ono što treba imati na umu jest da je Hrvatska vrlo, vrlo mlada država, za razliku od Britanije. Po prirodi sam optimist i vjerujem da ćemo na kraju ipak isplivati.

SILVIJA: Ponekad imam dojam da se ljudima ne da razmišljati i razumjeti ono što se oko njih događa. Teza po kojoj nekoga uopće ne zanimaju politika ili nešto što se u društvu događa, jako mi je strana i nerazumljiva jer time odbijaš biti društveno biće i sve odgovornosti koje iz toga proizlaze a vlastitu sudbinu prepuštaš nekome tko će to možda iskoristiti ili zloupotrijebiti.

Sanja Modrić primijetila je da ste ovim pregledom pokazali i kakva je Hrvatska mogla biti, kako se mogla brže i bolje razviti i zašto nije. Zašto? Što nas je najviše usporilo i skrenulo s puta?

SILVIJA: Vrlo jednostavno – manjak demokracije većinu vremena postojanja zemlje i golema korupcija. A zbog čega ovo društvo još uvijek nije odgovorilo na osnovna pitanja koja razvijena društva više ne postavljaju. Ne mogu 2016. razumjeti problem s manjinskim pravima, problem prihvaćanja drugih i drukčijih, problem s procesuiranjem ratnih zločina i s masu drugih stvari koje pokazuju da je ovo društvo još uvijek vrlo uskogrudno, nespremno za dijalog i nevoljko snosi konzekvence. Ovdje i dalje ne postoji institut ostavki dužnosnika odnosno odgovaranja za vlastita djela… tako je moguće da i u Saboru bez problema žele sjediti a i sjede oni koji su se ogriješili o zakon, koji su uhvaćeni u hvatanju raznovrsnih krivina ili su suđeni i za najteže zločine, ratne zločine na primjer.

NATAŠA: Silvija je u pravu. Možemo se mi smijati onoj »tko je jamio, jamio je«, ali dokle god sami dužnosnici ne podnesu ostavku onim trenom kad su ulovljeni, takav se stav poput raka širi cijeli društvom. Rat je odavno besmisleno opravdanje za sadašnje probleme. On je povijesna činjenica, ali nije nam za sve kriv.

Završavate s recentnim, predizbornim zbivanjima i zaključujete da je Hrvatska više nego ikad raspolućena. Kakva nam je perspektiva s tom dijagnozom u kontekstu aktualne postizborne situacije.

SILVIJA: Završile smo tekst s tom tezom i ne vjerujem da će se tu išta posebno mijenjati u skoro vrijeme. Postizborna situacija naoko nudi nešto drugo, nešto novo, no tu je toliko nejasnoća, toliko parapolitičkih pojava i poteza i opet – bez obzira na to što je puno novih – toliko starih, dobro poznatih faca s dobro poznatim povijestima. Iz valjda potrebe da se uvjerava da će biti bolje i da treba raditi, raditi, raditi vrlo se olako prelazi preko nekoliko vrlo zanimljivih činjenica – postizbornog preokreta Mosta koji se desio u vrlo zanimljivim okolnostima čudnog odlaska na Pantovčak, ekspresnog sklapanja koalicije, pardon suradnje i onda serviranja mandatara za kojega u toj kombinaciji a i uopće, većina prvi put čuje. I to je javnost prihvatila kao normalnu situaciju – sada se redovno održavaju neke konzultacije o sastavu vlade, mandatar stoluje po hotelima. Dakle?! Možda je to čovjek koji je najbolja stvar koja se Hrvatskoj mogla dogoditi, ali činjenica jest da se događa na način koji je mimo ili, ako smo dobronamjerni, na samom rubu demokratske procedure.

NATAŠA: Još je od predsjedničkih izbora jasno da je znatan dio Hrvatske umoran od bipolarnosti, ali ovaj kompletni kaos i netransparentnost nije put naprijed. Nikad mi nije bilo jasno kako su Petrina i Petrov mogli biti u istoj političkoj opciji. Sad mi nije jasno kako o sudbini države može odlučivati skupina ljudi za koju većina birača nikada nije čula, dio kojih se nije čak ni izborno natjecao već sjede u nekakvom nacionalnom vijeću labavog udruženja tako različitih političara. Ne razumijem ni kako uz veliku pompu možete potpisati nešto, potvrditi kod bilježnika i onda od toga odustati. Sjajna poruka za buduće generacije, nema što. Spidermenov ujak Ben apsolutno je u pravu – s velikom moći dolazi i velika odgovornost. Hrvatski političari bi mogli pogledati neku od varijanti te priče i nešto naučiti.

Hoće li Hrvatska u sljedećoj četvrtini stoljeća postati »privlačnija, uspješnija, opuštenija, tolerantna i velikodušna«, kako joj priželjkujete na kraju knjige? Je li svjetlo na kraju knjige znak optimizma?

SILVIJA: Ah, primijetili ste… baš ste pažljivi. No, nažalost, ne, to nije svjetlo na kraju tunela. To je ustvari slika izbjeglica koji dolaze ovamo, oni misle da vide svjetlo a mnogi bi ga i ovdje i u Europi dalje pogasili.

NATAŠA: Rekoh – optimist sam. Ali nećemo biti ni uspješniji ni opušteniji ni velikodušniji, a o toleranciji da i ne govorimo, ako sada počnemo dizati žice, ne napravimo razliku između ratnih zločina i pisma kojim netko piše, ako nas smeta tko koga voli i za koga se želi vjenčati, ako ne riješimo porijeklo imovine i ako svaka presuda padne na Ustavnom sudu. Nešto moramo promijeniti – bavljenje ustašama i partizanima, brojanje krvnih zrnaca i religijskih opredjeljenja, neće nas odvesti nikuda. 

Autorica: Sandra Sabovljev

Izvor: Novi list