Iz medija

SARAH HARRISON 'Čvrsto vjerujem u stvari za koje se borim i ovisnica sam o adrenalinu '

09.09.2016.
Link na članak

"Moja motivacija, dok sam pomagala Snowdenu, bila je šira od toga da priskočim osobi koja je u nevolji. Nakon što sam vidjela na koji je način Chelseu Manning tretirala američka vlada, kako je mučena i osuđena na 35 godina zatvora, odlučila sam pokazati budućim zviždačima da postoji i druga mogućnost." 

“Nakon što smo sletjeli u Moskvu, provjeravajući naš sljedeći let koji je trebao biti za Kubu, saznali smo da je Amerika Edwardu Snowdenu poništila putovnicu.

Proveli smo četrdeset dana u tranzitnoj zoni na aerodromu, u jednom sobičku, gdje smo radili na pripremi dvadeset zahtjeva za azil u različitim zemljama, bilo je mnogo papirologije. Mnogi smatraju kako je to bilo zanimljivo razdoblje, no za nas dvoje, u jednoj sobi mjesec dana, bilo je zapravo dosadno. Moja motivacija, dok sam pomagala Snowdenu, bila je šira od toga da priskočim osobi koja je u nevolji. Nakon što sam vidjela na koji je način Chelseu Manning tretirala američka vlada, kako je mučena i osuđena na 35 godina zatvora, odlučila sam pokazati budućim zviždačima da postoji i druga mogućnost. I zbog toga sam ponosna.

Internet kao oružje

Snowden danas sa svojom djevojkom živi siguran u Rusiji, može raditi i sudjelovati u debatama koje je započeo. I nakon njega, još se pojavilo zviždača - hrabrost je očito zarazna”, kaže u intervjuu za Jutarnji Sarah Harrison, dugogodišnja suradnica WikiLeaksa i trenutna direktorica Fondacije Courage, međunarodne organizacije koja se zalaže za prava zviždača i zaštitu novinarskih izvora.

Harrison je došla pod lupu javnosti kada je pomogla Edwardu Snowdenu da iz Hong Konga pobjegne u Rusiju i tamo, nakon što su oboje proveli 40 dana u zračnoj luci u Moskvi, dobije politički azil. Prije nego što se priključila WikiLeaksu 2010., radila je za britanski Centar za istraživačko novinarstvo i Biro istraživačkog novinarstva.

Harrison je gošća Festivala alternative i ljevice Fališ koji počinje danas u Šibeniku, a nju će u subotu intervjurati Srećko Horvat, tema je “Privatizacija budućnosti: tko nam je želi oteti”, odnosno, “kako se proces korištenja tehnologije u ime, pored ostaloga, ekonomije dijeljenja, nalazi na rubu otimanja građanima i građankama te da se internet pokušava praktički privatizirati i iskoristiti kao sredstvo nadzora i oružje protiv ljudskih prava, slobode i demokracije”.

Zakon o terorizmu

Harrison je Britanka, no u Šibenik dolazi iz Berlina, gdje živi posljednje tri godine. U Berlinu živi, kako kaže, zbog britanskog Zakona o terorizmu, koji je svojedobno pogodio i novinara Guardiana Davida Mirandu. Odnosno, kako kaže: “Zakon dopušta vlastima da zaustave bilo koga kog smatraju teroristom, i ne dopušta pojedincu da se brani šutnjom. Britanske vlasti tvrde da rizik postoji uz bilo koji “klasificirani dokument”. Miranda je bio zaustavljen na Heathrowu sa Snowdenovim dokumentima, i tijekom ispitivanja morao je otkriti i svoju lozinku jer nije imao pravo na šutnju. Nakon što sam pomogla Snowdenu da dobije azil u Rusiji, kao i zbog moje suradnje sa WikiLeaksom, moji su odvjetnici bili sigurni da će me zaustaviti na britanskoj granici. Morala sam čuvati svoje izvore, zaštititi WikiLeaks, kao i ostale koji tamo rade. Na neka pitanja sigurno bih odbila odgovoriti. To bi se po britanskom zakonu moglo smatrati zločinom, mogli su me optužili kao teroristkinju. Zato sam dobila pravni savjet da se ne vraćam dok na snazi ne bude bolja zaštita novinara.”

Nakon tri godine, kako priča, prvi put je ljetos, nakratko, posjetila Britaniju: “Miranda je nedavno pobijedio na Visokom sudu, koji je odlučio da novinari moraju biti zaštićeni od tog zakona. Tako da sam, nakratko, nakon tri godine života u Berlinu, posjetila Britaniju”.

Veza s Assangeom

Uz Sarah Harrison, ženu ugodne vanjštine, koju su intervjuirali mnogi, različiti mediji, od Guardiana, preko Voguea, pa nadalje, često se piše kako je u Britaniji pohađala privatne i vrlo skupe škole. Piše se i kako je bila u privatnoj vezi s Julianom Assangeom. Suradnici su ju opisali kao “odlučnu osobu i dobru organizatoricu, koja voli biti u centru kada se nešto uzbudljivo događa”. Ona kaže: “Čvrsto vjerujem u stvari za koje se borim. Kako mogu vjerovati u bolji svijet ako se sama ne borim za njega. Da, dobra sam organizatorica. I da, neka sam vrsta ovisnice o adrenalinu, i ne bježim od situacija koje su riskantne.”

Prije nego što se pridružila WikiLeaksu, radila je u Centru za istraživačko novinarstvo u Londonu, čiji je ravnatelj Gavin MacFadyen, prijatelj Juliana Assangea: “Assange se spremao doći u Englesku kako bi objavio dokumente o ratu u Afganistanu, pitao je Gavina zna li nekog tko bi želio volontirati, on je predložio mene. Bila samo oduševljena da mogu pomoći WikiLeaksu jer odgovara mojoj ideji o tome što bi medijska organizacija trebala raditi”.

Poimanje novinarstva Sarah Harrison, naime, je sljedeće: “Većina medija samo analizira i opisuje dokumente, umjesto da objavi i čitav dokument uz članak. Smatram da je ključno da publika ima pristup dokumentima i da ih pročitaju sami te odluče da li mediji pružaju ispravnu sliku. Mnogi su građani-novinari učinili sjajne stvari s našim dokumentima. Vjerujem u slobodu štampe, interneta i govora i da je WikiLeaks medijska organizacija koja živi po tim pravilima. Objavili smo tisuće klasificiranih ili radi nekih drugih razloga neobjavljenih dokumenata”.

Radila je i za Biro istraživačkog novinarstva, gdje je za film “Panorama” 2010. godine pripremala dokumente o ratu u Iraku koje je WikiLeaks namjeravao objaviti.

Danas je na čelu Fondacije Courage, koju opisuje: “Fondacija je osnovana dok smo pomagali Snowdenu, kada nam je postalo jasno da ne postoji organizacije koje su u mogućnosti pomoći u neposrednom trenutku kada je to najviše važno u ovim visokopolitiziranim slučajevima. Primjerice, nije bilo organizacije koja je mogla osigurati legalno sakupljanje novaca za Snowdenovu obranu. Mi smo imali niz stručnjaka na različitim područjima i tako smo osnovali Courage koji ima mogućnosti pomoći onima koji su optuženi zbog toga što su informacije dali u javnost. Postigli smo da Snowden dobije azil, pokrenuli snažnu kampanju da bude u mogućnosti ostati u Rusiji, i da dobije rezidenciju od tri godine, nakon što je azil od jedne godine istekao, pomogli smo da se aktivist koji se borio u Azerbejdžanu za slobodu govora (Emil Husejnov, op.a.), prebaci u Švicarsku gdje bi trebao dobiti azil. Nedavno smo dobili u Britaniji presudu za Laurija Lovea u kojoj stoji, a riječ je o presedanu u Velikoj Britaniji, da ne bi smio biti prisiljen da otkrije svoje lozinke, i nastavljamo raditi na tome da ga ne izruče Americi, pod optužbom da su hakirali vladine organizacije među koima su NASA i američka vojska”.

Težak zadatak

Jednom je rekla kako su “najveća neobjašnjiva sila danas Amerika i naše zapadne demokracije”, a za Jutarnji dodatno obrazlaže: “Zapad, a posebno Amerika, stvorio je uspješnu propagandu da se vlade naprosto drže slova zakona. No, to nije slučaj: svaki put kada se namjerno laže kako bi se pokrio razlog za odlazak u rat u Irak, ili se iz političkih razloga ignorira UN koji zahtijeva da se Assangea pusti na slobodu, Amerika, Britanija i ostale vlade Zapada ignoriraju pravila zakona i ne poštuju ljudska prava. Ono što pri tom najviše zabrinjava jest da su radi ovih spinova, tajnosti i pokrivanja (mailovi Hillary Clinton su izvrstan primjer za to) uspjeli uvjeriti dio svijeta da vjeruje da ove vlade djeluju korektno, za razliku od drugih vlada koje su ocijenjene lošima. Utvrđivanje istine iz tih vlada i tražiti ih da polažu račune je težak zadatak koji sa sobom nosi mnogo rizika”, zaključuje Sarah Harrison.

Autorica: Patricia Kiš