FRA MA FU FESTIVAL

U petak, 20. rujna na 5. Fra Ma Fu festivalu u Daruvaru bit će prikazan dokumentarni film Pope, vrati se. Film nije samo svojevrstan hommage novinaru, pjesniku, esejistu i reporteru Momčilu Popadiću, već i, kako sam naslov sugerira, molba za povratak na novinarsku scenu vrsnih profesionalaca, sorti novinara koji će živjeti novinarstvo. Redatelj filma Toni Volarić ispričao nam je uoči Festivala, o kakvoj se to točno sorti novinara radi, zašto nam je toliko potrebna i zašto dovoljno ne poznajemo i ne cijenimo ljude poput Popadića

što Vas je ponukalo da napravite film o Popadiću?

- Dogodilo se to da sam za HRT snimao serijal Zauvijek skladatelj o 12 naših hrvatskih skladatelja, a jedan od filmova je bio o Rajku Dujmiću. Snimali smo kod Tonke,  one Tonke iz Rajkove pjesme Tonka reci cvrčak, kod nje doma u Splitu. Snimili smo što smo htjeli, sjeli, izvadio se pršut i sir, kako to već ide... Sjedili smo i ona me cijelo vrijeme promatrala. Mislim si, čekaj malo, imam li nešto na nosu? Na kraju ona meni kaže da bi mi nešto pokazala. Dala mi je kožnu torbu Momčila Popadića s olovkama i njegovim zapisima i u taj čas me to dirnulo, ali znao sam odmah da nemam nikakav proračun i logistiku. Uopće nisam znao kako, ali sam joj obećao da ću napraviti film o njemu. Krenuli smo polako istraživati, sastavljati popis mogućih sugovornika i spajali troškove i s nekim drugim snimanjima iako to možda ne smijem ni priznati. Snimanje je podrazumijevalo odlaske u Split, razgovore s njegovim prijateljima. Onda sam otišao na HRT, pitao ima li nešto o Popadiću, ali ispostavilo se nema ni jedne sekunde. Dakle radi se o situaciji u kojoj govorite o čovjeku kojeg više nema, uz to nigdje nemate nikakvih intervjua.
Ali Tonka je dala njegove privatne fotke, i u Slobodnoj Dalmaciji su mi izašli u susret, i eto, složili smo neki filmić koje je, čini mi se, uspješan s obzirom na uvjete u kojima je nastao. Na kraju smo shvatili da smo napravili pametnu stvar jer smo ljude osvijestili o važnosti tog jednog visokog, raščupanog pjesnika i reportera, koji teško da će se ikada ponoviti. Bio je reporter koji piše od jutra do mraka, po stolnjacima, salvetama, papirićima...takvog entuzijastu, takovg „luđaka“ teško da ćete naći.

Kako je moguće da se ne zna za čovjeka koji nas je oduševljavao svojim talentima i koji je toliko toga ostavio iza sebe?  

- Jednom dijelom, to je općenito sudbina tekstopisaca. Ljudi uvijek kažu, ona Oliverova pjesma mi je genijalna, a ni ne znaju tko ju je zapravo napisao. Jednostavno previde. Možda su mediji djelomično krivi jer ne serviramo kompletnu informaciju i ne naglašavamo važnost autora. Drugim dijelom, to je krivica nas koji se bave novinarstvom jer ne dovoljno ne educiramo ljude. Bitno nam je koja je kokodakalica na Rujanfestu, a nije nam bitno tko je napisao antologijske pjesme Oprosti mi, Pape ili Ča je život vengo fantažija. Nama to nekako kao da nije bitno, ili ne stignemo. U trci smo za događajima, trčimo za premijerima i ministrima, a nikako da shvatimo da postoji cijeli jedan život koji nema veze niti s jednim političkim establišmentom. Postoje ljudi koji su stvorili nešto što će vječno živjeti. Dakle, sudbina je tekstopisca da je uvijek u drugom ili trećem planu.

Mislite li da je upravo ta nevidljivost djelić tajne uspješnih novinara?

- Ima danas novinara i reportera koji se strašno guraju i paze da budu u svakom kadru, koji misle da moraju televizijsku priču raditi tako da nas vode iz prvog lica, da kroz njih doživljavamo sugovornika ili temu o kojoj govore. Zapravo je to po meni, možda sam ja malo staromodan, suvišno. Ja ne želim gledati vas niti sebe, nego onoga o kome se radi. Druga stvar je to da je Popadić bio baš specifičan, toliko nerfomalan. On, recimo dobije glavnu nagradu na Splitskom festivalu, u ona zlatna vremena, na tada najjačem festivalu u zemlji, i dođe u kratkim hlačama. Na kraju moli nekog drugog da uzme nagradu umjesto njega. Njemu nisu značila ništa ta neka formalna priznanja, slava i popularnost. On je samo htio pretočiti ono što se nalazi unutar njega u tekst. A mi bismo se danas slikali. Većina današnjih novinara misli da bi im se trebao sagraditi spomenik.  A mi bi trebali biti posrednici u građenju spomenika nekim velikim ljudima. To su sada dvije koncepcije u novinarstvu. Nisam najpametniji pa ne bih sudio koja je bolja, ali meni je draži ovaj gdje je težište na glavnom liku i gdje ćeš u 30-45 minuta poistovijetiti gledatelja s tim glavnim protagonistom.

Postoje i danas ljudi poput Popadića ili, bolje rečeno, mislite li da ima uopće mjesta za njih u svijetu clickbait novinarstva?

- Tu sam dosta bio kritičan pa su mi to neki zamijerili. Danas, bez uvrede  kolegama koji se muče od jutra do sutra po portalima, portal novinarstvo zapravo ne daje vremena. Kolege nisu krivi, oni su upali u sustav vrijednosti gdje klikom morate opravdati svoje postojanje. Naslovi su danas Nećete vjerovati što se dogodilo ili  Pogledajte što je napravio. Kakvi su to naslovi?!
Mi smo prije imali posebne seminare o pisanju naslova, sve naši kolege u Hrvatskoj su to prošli. Sada se sve to radi onako kako nismo učili.  Bilo bi prepesimistično misliti da nema ljudi poput Popadića. Imamo odličnih kolumnista, fenomenalnih autora, koji su spremni izložiti se kritici, ali im sustav vrijednosti trčanja za priopćenjima i PR objavama ne daje dovoljno vremena i prostora. To oduzima snagu i vidljivost ljudi poput Popadića.
Danas ljudima ne pričamo realnu priču. Jednom je Pop išao trajektom za šoltu, potpuno nekim drugim poslom. Na trajekt su ukrcali sprovod i on je napisao cijeli tekst o tome. Sve što je vidio, doživio – sjajno je opisao cijelu tu atmosferu. Mislim da se Popadić i ne može ponoviti jer si redakcije ne mogu dopustiti poslati reportera par dana na šoltu.  Poseban problem je što lokalna samouprava financira ili sufinancira lokalne medije koji se nikako ne mogu i ne smiju zamjeriti lokalnom političkom gazdi, jer onda neće dobiti  dotaciju koja omogućava isplatu plaća. I to je prokleti zatvoreni krug iz kojeg je teško izaći.

Cijeli intervju možete pročitati ovdje.