1. Polazeći od toga (i) da se kaznenopravne sankcije propisuju samo za najteže oblike povrede ili ugrožavanja osobnih i društvenih dobara i vrijednosti, ako se njihova zaštita ne može ostvariti bez kaznenopravne prisile, (ii) da se prava osobnosti mogu učinkovito zaštititi raznovrsnim sredstvima građanskopravne zaštite, (iii) da se društveno pogubni „govor mržnje“ kažnjava samo u najtežim slučajevima pozivanja na nasilje i mržnje, smatramo da ne postoje opravdani razlozi za kazneni progon zbog povrede ugleda i časti pojedinaca i drugih pravnih subjekata, pa se zalažemo za dekriminalizaciju kaznenih djela protiv časti i ugleda.

2. Primarni oblici popravljanja štete trebaju biti objavljivanje ispravka, odgovora ili isprike uklanjanje štetnog članka, utvrđenje neistinitosti sporne informacije, objavljivanje pravomoćne presude i slični oblici popravljanja neimovinske štete. Novčano popravljanje štete treba biti rezervirano samo za iznimne situacije, kada je šteta takve vrste i takvog intenziteta da je nije moguće popraviti na drugačiji način.

3. Visina pravičnih novčanih naknada koje se dosuđuju u medijskim sporovima treba biti             usklađena s novčanim iznosima naknade štete koji se dosuđuju u drugim postupcima zbog     povrede prava osobnosti.

4. Kažnjavanje novinara i medija ne smije biti svrha sudskih postupaka.

5. Mediji ne bi smjeli odgovarati radi pronošenja informacija koje su u interesu javnosti –             primjerice izjava političara, dužnosnika i javnih osoba, kada se radi o stavovima o kojima             javnost ima pravo biti informirana.

6. Javne osobe, političari i javne ustanove trebaju pokazivati značajno veći stupanj tolerancije        prema novinarskom izvještavaju i kritičkom propitivanju svojeg javnog djelovanja.

7. Prava na dostojanstvo, čast i ugled ne smiju se tumačiti na način da se radi o apsolutnim pravima koja ne mogu biti ograničena pravom na slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja, s jedne strane, te pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti, s druge strane,    jednakovrijedni su na hijerarhijskog ljestvici ljudskih prava. Pravičnu ravnotežu između tih ljudskih prava treba uspostaviti primarno vodeći računa o javnom interesu i "pravu javnosti da zna".

8. O postupanju novinara i medija u "dobroj vjeri" treba odlučivati s aspekta javnog interesa i "prava javnosti da zna", jer su to temeljni kriteriji profesionalnog i odgovornog novinarstva. Pojam "dobre vjere" u novinarskoj profesiji stoga se nikako ne smije poistovjećivati s pojmom namjere u odnosu na osobu na koju se medijski prilog odnosi.

 9. Javni interes, istina ili osnovani razlog da novinar povjeruje u istinitost informacije koju objavljuje, te komentari, kritike i vrijednosni sudovi utemeljeni na dostatnoj činjeničnoj osnovi, čak i ako su objektivno uvredljivi, moraju biti dostatna obrana novinara i medija u svim sudskim procesima.

 10. Potrebna je sustavna i kontinuirana edukacija svih sudionika medijsko-pravnih odnosa – i           sudaca i novinara i odvjetnika.