Ovo što se sad događa u novinarstvu, samo je kulminacija propadanja integriteta medija i novinara. Naime, propadanje novinarstva kao profesije traje već godinama. Ali to propadanje kulminira kad su krizne situacije, a u nas su to uvijek izbori

Piše: Srđan Brajčić  

Ovo što se sad događa u novinarstvu, samo je kulminacija propadanja integriteta medija i novinara. Naime, propadanje novinarstva kao profesije traje već godinama. Ali to propadanje kulminira kad su krizne situacije, a u nas su to uvijek izbori

Saša Leković izabran je za predsjednika Hrvatskog novinarskog društva koncem travnja ove godine. No, niti dva mjeseca
kasnije, Leković i HND imaju pune ruke posla u obrani novinarskog integriteta od utjecaja i pritisaka društvenih elita.

Među novinarima raširilo se mišljenje o tome da se prilike u medijima dramatično pogoršavaju, čak da su okolnosti slične onima iz devedesetih. Kako je tada bilo raditi u novinama, podsjetio nas je nekidan svojim intervjuom Smiljan Reljić, bivši ravnatelj Služba za zaštitu ustavnog poretka, čiji su konfidenti uhodili stotinjak novinara. Dakle, kako je moguće to da Reljić nikad nije procesuiran zbog očite zlouporabe policijskog aparata u političke svrhe, s obzirom na činjenicu da ni protiv jednog od uhođenih neprijatelja države nije pokrenut sudski postupak zbog terorizma?

–Prije svega treba reći to da je otad već proteklo puno vremena. Naime, ako doista želimo da priča o Reljiću ne ostane na razini politikantstva, to bi značilo povratak u prošlost i provjeravanje svih iznesenih tvrdnji. Meni je svakako zanimljivija činjenica da je Smiljan Reljić, dakle čovjek koji je tada doista bio u samom vrhu obavještajnog aparata i koji je otvarao dosjee novinara, ostao u službi i nakon promjene vlasti. Pored toga, zanimljivo je, također, primijetiti da Reljić tek 15 godina kasnije čak tvrdi kako uopće nije istina da je otvoreno stotinjak novinarskih dosjea, nego znatno manje. Već takvi njegovi navodi su vrlo zanimljiva tema za novinarsko istraživanje.

Neopravdano praćenje

Na Reljićev intervju reagirali su obrađivani kolege Zoran Daskalović i Jasna Babić koji podsjećaju na to da se policija u prvom redu zanimala za njihove privatne živote. Nisu li time bila ugrožena njihova elementarna građanska prava?

– Ja ne mogu znati što točno piše u svakom od tih dosjea. Kao drugo, svjedočimo tome da se 15 godina kasnije povlači pitanje
koliko je zapravo dosjea novinara otvoreno, kao i to je li ono što u njima piše istinito. Kako god bilo, tajni dosjei često se bave intimom nadziranog građanina, pogotovo kada je policijsko-obavještajni posao politiziran. Na žalost tako je i u svugdje u svijetu i u svakom političkom sustavu - pogotovo kada je riječ o onim, neugodnim detaljima iz njihovog privatnog života. Naravno, tome je svrha ta da se može ucjenjivati praćenog novinara prilikom nekog političkog razračunavanja. Potpuno je jasno da se novinare ne uhodi zbog sumnje u to da su oni teroristi, odnosno državni neprijatelji.

Dobro, hoće li Hrvatsko novinarsko društvo, unatoč svim okolnostima o kojima govorite, ipak reagirati na sumnju o tome da je Smiljan Reljić zlouporabio policijski sustav? U neku ruku, to također predstavlja ugrožavanje nacionalnih interesa.

– Gledajte, HND se suočava s brojnim drugim aktualnim problemima koji pritišću našu struku. Pri tome ne mislim da je slučaj
Reljić nevažan, da se na njega treba zaboraviti ili da ga se abolira od odgovornost ako ona postoji, ali ovdje se u prvom redu radi o aktualizaciji događaja od prije 15-tak i više godina u političke svrhe. Osim toga, ovime bi se trebale baviti nadležne državne institucije, a ne HND. Naime, HND nema uvid u te dosjee; njima su nakratko mogli pristupiti samo praćeni novinari koji opet ne mogu znati što piše u dosjeima njihovih kolega. No, u slučaju da se praćeni novinari okupe i pronađu nezakonitosti u dosjeima, tada bismo doista mogli pokrenuti raspravu u HND-u. Premda treba imati na umu činjenicu da su novinari svoje dosjee mogli pogledati još prije 15 godina, ali do danas nitko od njih nije reagirao tužbom ili se obratio HND-u s dokazima o nezakonitostima, što je opet objašnjivo činjenicom da su svoje dosjee mogli samo nakrako vidjeti. U svakom slučaju, stoji to da vođenje dosjea novinara malo kad može biti opravdano, tj. opravdano je jedino ako se opravdano sumnja da je netko uključen u aktivnosti koje su prijetnja državnoj sigurnosti što bi trebalo važiti i za sve druge građane.

Miješanje u uređivačku politiku

Dobro, ali nije Reljićev medijski istup nije samo zanimljiv u svjetlu političkih obračuna Karamarko - Manolić, nego ga se može gledati i u kontekstu ponovnog jačanja paraobavještajnog i političkog udara na slobodu medija. Naime, novinari se najviše žale upravo na to da politika vrši pritisak na uprave, a one se upliću u sadržaj onoga što se piše.

Neki čak upozoravaju na to da se stari kadar, Smiljan Reljić, takvim svojim intervjuom nameće novoj, HDZ-ovoj vlasti?

– Ne mogu izrijekom potvrditi vašu formulaciju o tome da politika i paraobavještajni aparat ugrožavaju medijske slobode u konkretnim aktualnim slučajevima iako je jasno da su i takvi scenariji postojali u prošlosti pa je posve realna i opasnost da mogu postojati i danas. Naravno, svi vidimo da se na novinare vrši pritisak, i to od političke grupacije koja sada nije na vlasti, kao što se uočava i to da se neke novinare pokušava diskreditirati upravo putem paraobavještajne linije. Na udaru se čak našlo i cijelo Hrvatsko novinarsko društvo. Međutim, bez dokaza možemo samo nagađati tko je to naložio. Govorim, dakle o posljednja dva mjeseca kako sam ja predsjednik HND-a. Time nipošto ne želim abolirati od zloupotrebe medija aktualnu vlast koja također nije nevina po tom pitanju, kao što nije bila niti ona prije nje.

No, na nedavnoj konferenciji za novinare sami članovi HND-a upozorili su na to da pritisci dolaze iz središnjice HDZ-a?

– Ne, nitko nije ustvrdio takvo što, tj. nitko nije izrekao takvu formulaciju. Mi nemamo dokaza kako je npr. središnjica HDZ-a donijela odluku da pritišće novinare i da je to  službena politika HDZ-a.  No, točno je to da HND dobiva pritužbe od novinara o tome kako neki ljudi koji su bliski vrhu HDZ-a nazivaju uprave medijskih kuća i objašnjavaju što bi se trebalo objaviti, a što ne. Time se, jasno, pokušavaju miješati u uređivačku politiku medija. Dakle, ne mogu ustvrditi da to organizira središnjica HDZ-a, jer za to nemam dokaza, ali je isto tako točno to da je bilo intervencija na pojedine tekstove koji su se ticali Hrvatske demokratske zajednice.

Priprema za izbore

A što je HND dosad poduzeo?

– Sve što smo mogli; upozoravamo na konkretne slučajeve kao i na trendove. HND će insistirati na tome da se sačuva integritet novinara, odnosno da se pritisak na uprave medijskih kuća smanji a idealno bi bilo da nestane. Jedan od načina je i taj da HND osniva Centar za zaštitu slobode izražavanja koji će javnosti biti predstavljen 2. srpnja, a u čijem će radu sudjelovati pravni stručnjaci, sveučilišni profesori, sami novinari, kao i svi oni koji žele pomoći u zaštiti prava na javni govor i izražavanje u Hrvatskoj. Osim toga, HND je sa situacijom u hrvatskim medijima upoznao sve relevantne strukovne institucije u svijetu. Svi su oni reagirali, pokazujući svoju veliku zabrinutost. Europska federacija novinara i HND poslali su zajedno i otvoreno pismo predsjednici Republike i predsjedniku Vlade u kojem upozoravaju na premlaćivanje, zapravo na pokušaj ubojstva kolege Peratovića.

Najočitiji slučaj kršenja medijskih sloboda jest otkaz kolumnistu Borisu Dežuloviću u Slobodnoj Dalmaciji. Može li uprava takav svoj potez opravdati osuđujućom sudskom presudom za napisani tekst?

– Ne bih ovdje davao tom događaju epitet »najočitiji slučaj kršenja medijskih sloboda« iako je svakako vrlo važan. Naime, 
puno je jednako tako očitih pritisaka na struku, ali koji manje odjeknu u javnosti zbog toga što se radi o manje poznatim novinarima. U svakom slučaju, mi smo se osvrnuli na otkaz suradnje koji je Slobodna uručila kolegi Dežuloviću jer smatramo
da je potpuno neopravdan a obrazloženje vrlo opasno. Tijekom razgovora s vlasnikom i menadžmentom EPH-a napomenuli smo da je sporna kolumna obavljena prije tri godine i da nitko tada od odgovornih nije snosio sankcije; ni urednik, a ni autor.
Sankcija stiže tek sada, dakle kad je medijska kuća izgubila sudski spor, što je po nama apsolutno neprimjereno i neprihvatljivo. Naime, iz toga proizlazi zaključak da će svaki izgubljeni sudski spor znači otkaz tuženom novinaru. Osim toga, neprihvatljivo je da odgovornost snosi samo autor – a što je s urednikom koji je tu kolumnu odobrio, to jest objavio? Ta logika bi trebala biti svima jednako jasna, pa i bez obzira na to bi li netko i sam potpisao Dežulovićev tekst ili ne. Također, HND se suprotstavio pokušaju davanja otkaza kolegi Borisu Paveliću u vašoj redakciji, jer smo ocijenili da se radi o kažnjavanju novinara koji se usprotivio cenzuri. To također ne smije biti razlog za izvanredni otkaz. Ta dva slučaja su rezultat izravnog ili neizravnog pritiska na medijske kuće, što možemo zaključivati imajući u vidu činjenicu da se otkazi nisu dijelili ranije, npr. zbog lošeg financijskog stanja koje nije od danas, nego onog trenutka kad je počela neproglašena ali stvarna kampanja za parlamentarne izbore.

Drugim riječima, priprema se teren za izbornu utrku?

– Samo pokušavam logično zaključivati. Novinare se otpušta ili pokušava otpustiti s nemuštim obrazloženjima, koja bi bila komična da nisu tragična.

Lošija situacija

Znači, svjedočimo ugrozi jednog od potpornih stupova demokracije, i to po svojoj prilici u režiji istog političkog miljea?

– Zapravo, ovo sada je samo kulminacija propadanja integriteta medija i novinara. Propadanja novinarstva kao profesije traje
već godinama. Ali to propadanje kulminira kad su krizne situacije. U nas su to uvijek i izbori. I dok su neki mediji, a posebice novinari, izravne ili kolateralne žrtve, drugi novinari i mediji čak i sudjeluju u rušenju integriteta novinarske profesije. Jasno je da Hrvatska još puno mora učiti o demokratskim načelima i političkoj kulturi.

Uglavnom, prilike na hrvatskoj medijskoj sceni su alarmantne?

– U svakom slučaju. Zbog toga HND i ovako burno reagira. Pri tome je važno primijetiti to da je Hrvatska puno toga učinila na zaštiti medijskih sloboda uoči samog čina pristupanja Europskoj uniji. Međutim, onog trenutka kada država postane njezinom članicom, Unija prepušta nacionalnim legislativama i vladama da se brinu o stanju u medijima, pa tako i medijskim slobodama. Drugim riječima, ne možemo više očekivati da će se hrvatskim medijima baviti Vijeće Europe, Europska komisija ili netko treći. U hrvatskom slučaju događaju se retrogradni procesi, kao i u nekim drugim zemljama koje su ranije pristupile Uniji. Događa se tako da su novinarski standardi danas znatno niži od onih prije našeg ulaska u Europsku uniju, čak se u nekim segmentima vraćamo u davnu prošlost. Da, situacija u hrvatskim medijima je znatno lošija nego što je bila prije dvije, tri godine.

Govorili već to u prilog sumnjama o tome da će biti još gore u slučaju HDZ-ove pobjede na izborima?

– O tome je teško govoriti. No, Hrvatska je članica Europske unije, tako da bez obzira na sve ovo što sam malo prije rekao, ostaje pretpostavka da se nova vlast, ako do smjene uopće dođe, neće ponašati jednako kao sada, kada tek pokušava pridobiti
glasove biračkog tijela. To bi značilo ugrožavanje temeljnih ljudskih prava, što bi bilo izuzetno opasno i po samu državu. Kada bi, kao novi premijer, Tomislav Karamarko doista počeo ostvarivati onaj svoj programatski intervju koji je  dao Globusu, ne vjerujem da bi europske institucije sjedile skrštenih ruku. Revizionizam nije, naime, prihvatljiv za suvremenu Europu.

Nova otpuštanja

Je li iluzorno razmišljati u pravcu da se hrvatski novinari konačno ujedine i svoje nezadovoljstvo iskažu štrajkom? To je u svijetu uobičajeni mehanizam otpora prema gušenju bilo kojih sloboda.

– Za organizaciju štrajka ipak postoje određene zakonske pretpostavke, ali ta metoda borbe nije posve isključena. Također, štrajk je prvenstveno alat sindikata. Međutim, u Hrvatskom novinarskom društvu više volimo razmišljati u smjeru omasovljavanja našeg članstva. A i onima koji su već u našem društvu, želimo potvrditi da imaju razloga biti članovi HND-a.
Jedino s većom aktivnošću samog društva, možemo računati na solidarnost svih hrvatskih novinara. Pozivati na novinarsku
solidarnost, a pri tome ništa ne činiti je potpuno iluzorno. U protekla dva mjeseca novo vodstvo HND-a pokazalo je, nadam se,
da želi raditi na drukčiji način i da nam je svaki novinarski problem jednako važan. Također, želimo pokazati da naše društvo nema nikakvu političku agendu, iako je posve jasno da će se nam uvijek neargumentirano lijepiti određene etikete, i to upravo od strane onih koji žele politizirati ili diskvalificirati rad HND-a, polazeći u tome sa svojih političkih pozicija.

No, treba priznati i to da za poražavajuće stanje u domaćem novinstvu odgovornost snose i sami novinari, jer vole biti licemjeri i oportunisti?

– Apsolutno. No, mnogi novinari to ne vole čuti, jer su brojni od njih u nezavidnoj situaciji: mala plaća, prijetnje otkazom, nametanje neetičnih, ponekad i nezakonitih, tema… U takvim situacijama, mnogi od kolega se opravdano osjećaju kao žrtve
sustava, ali malo tko se pita što su novinari dosad učinili da tome ne bude tako, to jest ne pitamo se jesmo li i sami tome pripomogli. Naravno, nema ništa od toga da se sada vraćamo u prošlost, ali je stanje u kojem se zatekla struka dobar povod
tome da se počnemo ponašati drukčije. Prije razumijevanjem i prihvaćanjem činjenice da kada jednom možda i zaštitimo egzistenciju prihvaćajući ono s čime se inače profesionalno duboko ne slažemo, kršimo temeljna načela novinarske profesije a da niti to nije garancija da jednog dan ipak nećemo izgubiti posao.

Novinari se, dakle, prvo moraju izboriti za integritet unutar svojih redakcija?

– Prije svega važna je ideja oko koje će se novinari uvijek okupljati, a ne samo kada se dogode slučajevi kojima svjedočimo. Tako ćemo najbolje preduhitriti neke događaje. Vodstvo HND upravo radi u tom, preventivnom pravcu. Također, mi nudimo alate pomoću kojih novinari mogu vratiti svoj izgubljeni integritet, ali i integritet cijele naše profesije. Unatoč tome, HND ne može pomoći onome koji ne želi pomoći sam sebi.

Sve u svemu, kakva su naše perspektive?

– Pa, iz svega rečenog možemo zaključivati da nisu najbolje. Sasvim je sigurno da će biti teško: kriza nije prošla, slijede nova otpuštanja i gašenja medija od kojih će neki promijeniti svoju vlasničku strukturu… No, da ne mislim da se stvari mogu mijenjati nabolje, ne bih funkciju predsjednika HND-a ni prihvatio. Na ovoj stolici, dakle ne u fotelji, ne mislim sjediti ako nisam od koristi Hrvatskom novinarskom društvu, novinarima i profesiji. Dobra je stvar u tome što sam slobodni novinar, tako da na moje odluke ne može utjecati vlasnik, uprava ili urednik, čak niti netko neposrednim putem s pozicija financijske ili političke moći. U sadašnjoj situaciji to su moje važne prednosti a time i prednosti.

Piše: Srđan Brajčić