Na jednoj komercijalnoj televiziji s nacionalnom koncesijom sinoć je, tjedan dana prije izbora, po prvi put u ovoj predizbornoj kampanji, uspješno održana debata predsjednika najvećih stranaka u Hrvatskoj: Andreja Plenkovića (HDZ) i Davora Bernardića (SDP). Dok je Bernardić mahao papirima, a zapravo isprintanim skrinšotovima podataka koji prikazuju što sve Plenković nije napravio, a tvrdi da jeste, prethodno korištenima u HRT-ovoj političkoj tjednoj emisiji Nedjeljom u 2, tehnički premijer Andrej Plenković još je jednom uzrok svih svojih problema pronašao u novinarima. Novinari u Hrvatskoj su naime, prema mišljenju premijera na odlasku, jako hostilno nastrojeni prema njemu te sve njegove uspjehe uporno prikazuju kao neuspjehe. 

Premijer to novinarima jako zamjera, i rijetko kada propušta to spomenuti. štoviše, tijekom trajanja cijelog njegovog mandata događaju se politički pritisci na novinare na kakve smo već bili i zaboravili. Plenkovićeva logika da su novinari tu da podržavaju vlast i prikazuju njihove politike u pozitivnom svjetlu možda pali kod HRT-ovog Brune Kovačevića – još jednog iz niza sportskih novinara koji su po mišljenju HRT-a najkompetentniji voditi jedini javni medij u državi – ali ne i drugih.

U Hrvatskoj je uvijek bilo političkog pritiska na medije i savršeno je nevažno radi li se o javnim ili komercijalnim medijima. Dok je politička trgovina s vlasnicima komercijalnih medija opskurna i vodi se javno-privatnim dogovorima iza zatvorenih vrata, kao što je nakon višemjesečne borbe s institucijama dokazao Indexov Ilko Ćimić, poznat je i onaj stariji slučaj iz vremena kada je premijer bio SDP-ov Zoran Milanović koji je smanjio PDV nekim novinama, po potpuno suludim pravilima, a koja su bila rezultat njegovih osobnih simpatija i antagonizama. Zauzvrat, vlasnici i urednici pažljivo osluškuju što im političari poručuju. Jutarnji list je tako dekadama već, još od prošlog vlasnika, poligon za probne balone bilo koje vlade. Taj tiskani dnevnik, u tom kontekstu ne bira strane, već lansira probne politike aktualne vlade, koja god da je, a kako bi se ispitalo javno mnijenje. Ipak, poznato je da je nekome političaru odzvonilo kad se Jutarnji list okrene protiv njega. No, i to je rezultat pažljivog osluškivanja kuloara, a ne sistemske politike praćenja javnog mišljenja.

Cijeli tekst možete pročitati na bilten.org.