OBRAZLOŽENJA NAGRADA HND-a ZA 2021. GODINU

U povodu Svjetskog dana slobode medija Hrvatsko novinarsko društvo dodijelilo je novinarske nagrade za 2021. godinu. 

Za nagrade je ove godine stiglo 149 kandidatura u devet kategorija - za pisano, televizijsko, radijsko, internetsko i istraživačko novinarstvo, novinsku fotografiju i snimateljski rad te za životno djelo i novinarku, odnosno novinara godine.

O dobitnicima je odlučivao Ocjenjivački odbor u kojem su bili: Marina Karlović Sabolić (predsjednica Odbora), Igor Bobić (zamjenik), Gordana Grgas, Vladimir Barišić, Goran Borković, Mato Jerkić, Stipe Majić, Darko Bandić, Ivana Radaljac Krušlin, Ivana Pevec, Mato Pejić, Pavlica Bajsić Brazzoduro, Marija Molnar, Stipe Alfier, Josipa Krajinović, Branimir Zekić, Zoran Vinčić, Tomislav Brđanović, Ivana Brkić Tomljenović, Tomislava Sila, Tamara Marinković Margetić, Damir Kundić, Đurđica Klancir, Ana Dasović, Kristijan Došen i Damir Petranović. Nagrade su dodijelili ovim novinarkama i novinarima: 

Nagrada Otokar Keršovani za životno djelo

MARINKO ČULIĆ

Oslobađajući Marinka Čulića i Viktora Ivančića, novinara i urednika Feral Tribunea, na suđenju 1998. godine, sudac Marin Mrčela kazao je kako je istina da su njih dvojica žestoko kritizirala Franju Tuđmana, ali i da ih ne može zbog toga osuditi jer je kritiziranje naprosto novinarski posao.

Bio je to sada već legendarni sudski proces pokrenut zbog Čulićeva teksta "Kosti u mikseru" napisanog 1996. godine u povodu Tuđmanova inzistiranja na tome da, nalik na španjolskog diktatora Francisca Franca, na području nekadašnjeg koncentracijskog logora Jasenovac pomiješa kosti ustaških zločinaca i njihovih žrtava.

"Ako se nešto već želi posuditi od Španjolske, onda to može biti samo defrankizacija zemlje, a ne stvaranje fašo-komunističke države, na čelu s polutanskim Tuđmanom koji je jednim dijelom svojega trupla i udova sastavljen od Tita, a drugim od Pavelića", napisao je Čulić, što je bilo više nego dovoljno da baš na ovom primjeru vlast pokaže mišiće i prvi (i jedini put) primijeni izmijenjeni Kazneni zakon po kojem su javni tužitelji mogli sami podizati optužnice ako bi ocijenili da je neki novinar vrijeđao najviše državne dužnosnike. Bila je zapravo riječ o ponovnom uvođenju verbalnog delikta.

Takav odnos prema nezavisnim medijima bio je jedan od razloga odgađanja ulaska Hrvatske u Vijeće Europe, ali ni ta činjenica nije mogla zaustaviti početak procesa. Čuliću je suđeno jer je navodno htio "škoditi Tuđmanovom državničkom i osobnom integritetu", prikazujući ga kao "sljedbenika fašističko-komunističkog režima", a valjda kako bi optužnicu dodatno osnažio, Tuđman je tih dana kazao kako u Feralu rade ideolozi jugoslavenskog komunističkog režima, djeca oficira Jugoslavenske armije i potomci miješanih srpskih brakova.

Unatoč žestokom pritisku, sudac Mrčela u dva navrata oslobađa Feralov dvojac, suđenje prerasta u prvorazredan antirežimski događaj, a "miksanje kostiju" ulazi u politološke udžbenike i postaje općeprihvaćeni izraz za pokušaje povijesnog revizionizma.

Ovo je tek jedna slika iz bogate karijere Marinka Čulića, koji je u više od četiri decenije svog novinarskog rada ustrajno i dosljedno kritizirao vlast, tko god da ju je obnašao, inzistirajući na pravu na slobodno iznošenje svog stava.

Marinko Čulić rođen je u Šibeniku 1951. godine. Novinarstvom se počeo baviti nakon diplome na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka 1977. godine. Pohađao je Vjesnikov Centar za izobrazbu novinarskih kadrova "Otokar Keršovani" – zanimljivo, zvao se jednako kao i HND-ova nagrada za životno djelo – da bi 1980. godine kao mlađi suradnik počeo pisati u Večernjem listu, gdje se najprije bavio gradskim temama, a potom je bio zadužen za praćenje rada Socijalističkog saveza i vjerskih institucija. Iz tog vremena dolazi i prvo priznanje: 1983. godine dobio je Vjesnikovu I. nagradu "Vladimir Kristl". Čulić je bio i prvi svjetovni novinar koji je dobio intervju od tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića. Valja podsjetiti da je Večernji tada prodavao više primjeraka izvan Jugoslavije nego što ih sada prodaje u Hrvatskoj.

Kao već uglednog novinara, glavni urednik Mirko Galić poziva ga u tjednik Danas, gdje se Čulić profilirao kao vješt reporter i koncizan komentator političke scene u osvit raspada Jugoslavije, tako da ubrzo ulazi u kolegij uredništva. U svojim tekstovima analizira stanje u jugoslavenskim republikama, ističući situaciju na Kosovu gdje, između ostalog, izvještava sa suđenja Azemu Vllasiju. Piše i o "događanju naroda" na području Knina i uzrocima koji su doveli do te pobune, dosljedno zagovarajući pregovore kao jedini mogući put prema miru. Posebno su zanimljivi tekstovi o Bosni i Hercegovini u kojima upozorava da se "nespretnim izjavama 'o podjeli Bosne kao najboljem rješenju jugoslavenske krize' hrvatsko vrhovništvo dalo uvući u pravila koja su odredili drugi", dok mu u intervjuu u svibnju 1990. godine izborni pobjednik Franjo Tuđman otvoreno govori da se hrvatski narod ne može svesti na "ovakve neprirodne granice", najavljujući što će se događati idućih godina.

Otvorenu uredničku politiku i zalaganje za pluralizam mišljenja podržali su i čitatelji pa je Danas dostizao tiražu od 200.000 primjeraka. Nakon političke eutanazije Danasa tog tjednika Čulić počinje objavljivati u Nedjeljnoj Dalmaciji, koja je također pokleknula pod pritiscima tadašnje vlasti, nakon čega – zajedno s dijelom novinara koji nisu pristajali na politički dril – 1993. godine odlazi u novoosnovani dvotjednik, uskoro tjednik Feral Tribune, gdje nastavlja s beskompromisnom kritikom Tuđmana i HDZ-a, koja ga je koštala već spomenutog suđenja.

Čulićev kolumnistički stil odlikuje se lucidnošću i sposobnošću da jednostavnim novinarskim izrazom analitički objasni i najkompliciranije političke teme koje je, s naglaskom na kritiku tuđmanizma, sažeo i u dvije knjige: "Tuđman – anatomija neprosvijećenog apsolutizma" i "Tuđman – i poslije Tuđmana". Pod tuđmanizmom Čulić ne podrazumijeva isključivo HDZ kao stranku, nego i one dijelove opozicije koji su političko djelovanje nastavili po Tuđmanovu obrascu, naročito kada je riječ o zatvorenom krugu nacionalizma kao temelju političkog razmišljanja u Hrvatskoj. Godine 2003. za kolumne u Feralu nagrađen je HND-ovom nagradom "Marija Jurić Zagorka".

Nije radio samo u pisanom novinarstvu. Dugi niz godina bio je dopisnik francuskih radiostanica. "Najneplodniji" dio karijere provodi u drugoj polovici 2008. godine u Novom listu, gdje se našao nakon gašenja Ferala. Budući da mu je tadašnji vlasnik Novog lista Robert Ježić poručio da je "storniran do daljnjega", što je u praksi značilo da mu je zabranjeno pisati, u potrazi za svojim prostorom slobode, kojem je uvijek težio, 2009. godine prelazi u Novosti, tjednik Srpskog narodnog vijeća koji se u tom razdoblju priprema za izlazak na kioske, gdje piše kolumnu pod istim nazivom kao i u Feralu – "Aritmetika politike".

O strasti za novinarstvom i praćenjem političkih i društvenih tema govori i to što je Čulić svoju kolumnu nastavio pisati i nakon odlaska u mirovinu, početkom 2021. godine. Među njegovim stalnim tematskim preokupacijama su hrvatsko-srpski odnosi, hrvatska politika prema BiH, odustajanje SDP-a od socijaldemokracije, demontaža socijalne države, porast nejednakosti u zemlji i svijetu te manjak političke vizije kod naših političara, čime se stvara, prema Čulićevoj ocjeni, "paklenska formula besperspektivnosti".

Čulićeva "aritmetika" pisanja sazdana je od suptilnog stilskog majstorstva koje nikad ne zagušuje analitičnost, od lucidnih zapažanja, izražene socijalne osjetljivosti i panoramskog pregleda nad političkim i socijalnim kretanjima na prostoru koji se danas naziva regijom. Kao kolumnist, Marinko Čulić nikad nije pao u onu zavodljivu zamku zatvaranja u svoj svijet, otuđenosti od terena i redakcijskog rada; živo prati aktualne političke događaje, spremno razgovara s njihovim sudionicima te sudjeluje na redakcijskim kolegijima za dobro svojih novina i solidarno sa svojim kolegicama i kolegama.

Nagrada Marija Jurić Zagorka za pisano novinarstvo

TAMARA OPAČIĆ

Razlozi  za dodjelu ovog vrijednog priznanja struke za prošlu godinu najjasnije se iščitavaju u tekstu Tamare Opačić o slučaju migranta Omera Mahdija, objavljenom pod naslovom "Tražili su da budem doušnik", te u seriji reportaža s Banije objavljenih u tjedniku Novosti od travnja do prosinca 2021. godine. Tragom svjedočanstava Mahdija i njegove partnerice, prema kojima je službena odluka o dodjeli azila u Hrvatskoj 27-godišnjem Iračaninu iz jeseni 2018. godine naknadno poništena, prema svemu sudeći zbog toga što je odbio ponuđenu doušničku suradnju i potkazivanje drugih imigranata Sigurnosno-obavještajnoj agenciji (SOA), Tamara  Opačić je temeljitim i detaljnim radom, uz poštivanje svih pravila i procedura novinarske struke, došla do niza saznanja koja potvrđuju njihovu stranu priče. U takvom kontekstu tekst kolegice Opačić nije samo uzoran primjer profesionalnog novinarskog rada, nego i doprinos onom novinarstvu koje će u ime javnog interesa uvijek stati na stranu nemoćnih i slabijih. Tamara Opačić poduzela je sve što novinarka može učiniti da istina, ipak, ostane bitna.

U svojevrsnoj pak reportažnoj kronici Banije nakon potresa prikazala je razinu neuspjeha obnove u potresu porušenih kuća i naselja. Zorno je predočila koliko je u samo nekoliko mjeseci splasnulo raspoloženje stanovnica i stanovnika Banije, kada je riječ o brzini obnove, ali je precizno uočila i da je tek koji mjesec nakon potresa, u vrijeme nade i optimizma, bilo onih stanovnika toga kraja koji se u državnu obnovu nisu uzdali.

Tamara Opačić pokazala je, i to na prošle godine u javnosti najemocionalnijoj temi, da je reportaža kraljica novinarstva. Valja istaknuti i autoričin stil, a bez stila nema reportaže. Njezina često diskretna, nenametljiva, ali izbrušena rečenica dovoljna je da pokaže koliko su zapažanja precizna, ali i da omogući da u reportaži u prvom planu budu oni koji tu i trebaju biti – ljudi. 

Nagrada Nikša Antonini za novinsku fotografiju

IGOR ŠOBAN

Za svakog fotoreportera koji pretendira snimiti dobru, aktualnu, vrijednu fotografiju, onu koja donosi izravnu i jasnu informaciju o događaju važnom za javnost, jedan od osnovnih i jako važnih uvjeta je biti u pravo vrijeme na pravome mjestu. To je uvjet koji otvara sve druge prilike isticanja, pokazivanja ili dokazivanja vrsnosti i izvrsnosti fotoreporterskog oka, praćenja događaja, izbora motiva i svega ostaloga što  uvjetuje snimanje dobre, prave,  svevremenske novinske fotografije.

Događaji jedino i uvijek stvaraju i uvjetuju  motive važne i vrijedne ili zanimljive za javnost za medije, za novinare i fotoreportere.

Fotoreporter Pixsella Igor Šoban svim je tim uvjetima i prilikama koje su se dogodile i otvorile dodao znanje, vještinu i iskustvo vrsnog fotoreportera pa je nastala fotografija koju, kada i samu gledamo bez pratećeg teksta, govori o čemu se radi, govori o događaju, o dramatici i tragici događanja, strahu i zabrinutosti aktera, ali i odlučnosti  sudionika  u spašavanju starice iz goruće zgrade. Govori baš onako kako vrsna novinska fotografija i treba i mora govoriti – jednostavno, jasno, stvarno, precizno, informativno, ali i s puno emocija, koje se u ovakvim i sličnim, tragičnim i neizvjesnim situacijama ne mogu izbjeći.

Zbog svega toga na jednome mjestu, na fotografiji spašavanja starice iz zgrade koja gori, Igor Šoban zaslužio je uglednu nagradu HND-a za najbolju novinsku fotografiju u 2021. godini. 

Nagrada Marija Jurić Zagorka za radijsko novinarstvo

Redakcija emisije "Katedra za plastičnu kirurgiju", Yammat.fm  

U kategoriji radijskog novinarstva imamo nekoliko dobrih vijesti – broj prijavljenih radova se zadnjih godina povećava pa ih je ovaj put bilo 14, a i kvaliteta predloženih emisija je prilično visoka te je žiri imao pune ruke posla. Sljedeća dobra vijest je da se pojavljuju mladi autori i autorice te da sve više manjih i nezavisnih radiostanica proizvodi vrlo relevantan javnomedijski sadržaj. S njihovih smo adresa (Radio Rojc, Yammat, KLFM, Radio Student) dobili emisije koje njeguju reportažni i dokumentaristički pristup kojeg je u radijskom eteru nažalost sve manje. Iako volimo za reportažu reći da je kraljica radijskog novinarstva, izgleda da se njezino kraljevstvo, kao i potrebni alati, znanja i istraživanja, prečesto zaboravljaju u uređivačkim politikama. Stoga je Ocjenjivačka skupina za radijsko novinarstvo u odlučivanju cijenila svaki napor da se radijski autori i autorice vrate tom žanru.

Ipak, žiri je Nagradu "Marija Jurić Zagorka" za radijsko novinarstvo odlučio dodijeliti redakciji emisije "Katedra za plastičnu kirurgiju" radija Yammat FM. Unatoč iznimno jakoj konkurenciji, "Katedra" je trijumfirala s osjetnom bodovnom prednošću.

Imali smo prilike čuti tri emisije – O slobodi i drugim bajkama nastaloj neposredno nakon velikog prosvjeda protiv COVID-mjera u Zagrebu, Portret za pamćenje objavljenoj dan nakon što je preminuo zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, koja prikazuje njegovu kontroverznu i dugačku gradonačelničku karijeru u razgovoru s kolegom čiju je karijeru, interes i pisanje obilježio Bandić, i na posljetku možda najdojmljivija od tri prijavljene emisije Yammat na Baniji – kratki rezovi jedne katastrofe. Riječ je o reportaži s terena koju je snimila grupa novinarki prateći mikrofonom ekipu volontera Sloge koji su se organizirali u samo nekoliko sati nakon razornog potresa. To je radijski "roadtrip", sirov, tragičan i napet, jedna od onih emisija zbog kojih se parkira auto i sluša do zadnje minute. Autorice nenametljivo koriste autentične radijske alate s pomoću kojih nas "radioportiraju" direktno sa sobom na teren. Slušajući emisiju, ponekad se osjećamo kao da se i mi s ekipom Yammata i Sloge truckamo banijskim cestama bez asfalta i putokaza paralelno bilježeći dnevnik jednog ljudskog stradanja, civilne solidarnosti i političke šarade. Posebno je teško slušati ovu reportažu danas, s vremenskim odmakom, znajući koliko se mit o obnovi i funkcionalnosti sustava u potpunosti strovalio u provaliju.

U pola sata, na stilski različit način obrađuju se teme od iznimne važnosti za naše društvo, angažiraju kompetentni sugovornici, a s terena nude autentični svjedoci i dokumentarne snimke. Već i u samom načinu kako su emisije potpisane za ovaj natječaj nameće se osjećaj novinarskog zajedništva, ili da parafraziramo volontersku grupu s Banije: osjećaj redakcijske sloge – što od srca pozdravljamo. Čestitamo Yammatovoj redakciji, njezinom umijeću i njezinoj slozi!

Kao posebnost ovogodišnjih nominacija Ocjenjivačka je skupina htjela odati priznanje majstorici radijskog etera – Silviji Šeparović. Njezin je doprinos – još od ranih radova na Radiju 101, preko niza novinskih, radijskih i televizijskih redakcija do sadašnje Yammatove adrese – jednostavno nemjerljiv, kako u autorskom, tako i u uredničko-mentorskom potencijalu i odnosu prema mladim generacijama. Upravo se to reflektira i u ovogodišnjim prijavama, ali i u našim rezultatima. Žiri je to smatrao bitnim za istaknuti jer se radijsko mentorstvo premalo njeguje i cijeni, a time se posredno kvaliteta etera osiromašuje. Način rada koji njeguje Silvija Šeparović predan je i koncentriran, prema aktualnostima kritičan i satiričan, stilski eklektičan, a dramaturški vrlo kontroliran, prepoznatljivog autorskog potpisa.

Također, žiri koristi ovu priliku da se posljednji put pozdravimo s Mirom Muhoberac, književnom i kazališnom kritičarkom, dramaturginjom i urednicom radijske emisije "Theatralia", koja nas je napustila u rujnu prošle godine. 

Nagrada Marija Jurić Zagorka za televizijsko novinarstvo 

U možda nikad većoj konkurenciji, među više od 40 kolegica i kolega, Nagradu Marija Jurić Zagorka za televizijsko novinarstvo ove godine ravnopravno dobivaju novinarke Karmen Šore i Ana Malbaša, koje su u posljednjem krugu glasovanja osvojile jednaki broj bodova. Ocjenjivačka skupina za televizijsko novinarstvo i snimateljski rad odlučila je da obje priče uistinu zaslužuju nagradu. 

ANA MALBAŠA

Ana Malbaša nagrađena je za priču "Malverzacije zemljištem na otoku Braču", koja je objavljena u magazinu Provjereno Nove TV.

Emisija "Provjereno" je u svojih 15 sezona s istraživačkim pričama koje otkrivaju pozadinu afera, političkih događaja i društvenih anomalija te na kraju često potiču institucije i dovode do rasvjetljavanja nezakonitosti, postala sinonim borbe za pravednije društvo.

Upravo takva je i nagrađena priča kolegice Ane Malbaše o milijunskom poslu u Milni na Braču – gdje su se zemljišta uz more, koja nikad nisu bila građevinska, protuzakonito prenamjenjivala i prodavala. U malverzacije su bili upleteni arhitekti i geodeti, ali i odgovorne osobe iz ureda za graditeljstvo.

Općinski načelnik je na malverzacije sa zemljištima upozorio, nakon čega se suočio s prijetnjom smrću, dok je i sama novinarka tijekom rada na priči verbalno napadnuta. Međutim da je bila riječ o organiziranom kriminalu, pokazala je na kraju akcija USKOK-a i policije, nakon koje je  uhićeno šestero ljudi.

Ana  Malbaša je ovom reportažom upozorila na jedan od najvećih problema društva – korupciju, te svojim novinarskim instinktom, upornošću i hrabrošću, a pritom poštujući sva pravila struke, slučaj dovela do pravnog epiloga. 

KARMEN ŠORE

Emisija "Puls" je u nekoliko godina emitiranja postala prepoznatljiv televizijski informativno-mozaični magazin o ljudima i društvenim fenomenima koji kroz osobne priče i svjedočanstva donosi širu sliku društva.

Nagrađena priča kolegice Karmen Šore objavljena je na vrhuncu epidemije COVID-a 19, kada su se rušili rekordi u broju zaraženih i teško oboljelih, koji se na respiratorima bore za život, kao i onih koji su na žalost preminuli. U tom trenutku najveći teret podnosio je zdravstveni sustav. Situacija u bolnicama bila je na rubu izdržljivosti, a zdravstveno osoblje iscrpljeno dugotrajnom borbom s epidemijom.

Karmen Šore je stoga provela dan na COVID-odjelu splitske bolnice i svjedočila njihovoj neumornoj bitci  za svaki život u kojoj se zdravstveno osoblje nije štedjelo.

Uz bitku u kojoj su im tisuće ljudi umirale na rukama, vodili su još jednu, s onima koji su ih javno napadali, podcjenjujući opasnost i protiveći se cijepljenju, a sve uz tvrdnju – da koronavirus ne postoji.

U dvije godine pandemije u Hrvatskoj smo vidjeli na tisuće televizijskih priloga o pandemiji, ispričanih iz svih kutova i snimljenih iz svih rakursa, no malo je koja kao ova dramatična priča, i to ispričana bez ijedne riječi novinarskog teksta, gledatelja ostavila bez daha i upozorila na težinu situacije.

Stoga ovo nije samo zaslužena nagrada kolegici, nego, usuđujemo se reći, ujedno i svim zdravstvenim radnicima.

Nagrađena priča kolegice Karmen Šore objavljena je na vrhuncu epidemije COVID-a 19, kada su se rušili rekordi u broju zaraženih i teško oboljelih, koji se na respiratorima bore za život, kao i onih koji su na žalost preminuli. U tom trenutku najveći teret podnosio je zdravstveni sustav. Situacija u bolnicama bila je na rubu izdržljivosti, a zdravstveno osoblje iscrpljeno dugotrajnom borbom s epidemijom.

Karmen Šore je stoga provela dan na COVID-odjelu splitske bolnice i svjedočila njihovoj neumornoj bitci  za svaki život u kojoj se zdravstveno osoblje nije štedjelo. Uz bitku u kojoj su im tisuće ljudi umirale na rukama, vodili su još jednu, s onima koji su ih javno napadali, podcjenjujući opasnost i protiveći se cijepljenju, a sve uz tvrdnju – da koronavirus ne postoji. U dvije godine pandemije u Hrvatskoj smo vidjeli na tisuće televizijskih priloga o pandemiji, ispričanih iz svih kutova i snimljenih iz svih rakursa, no malo je koja kao ova dramatična priča, i to ispričana bez ijedne riječi novinarskog teksta, gledatelja ostavila bez daha i upozorila na težinu situacije.

Stoga ovo nije samo zaslužena nagrada kolegici, nego, usuđujemo se reći, ujedno i svim zdravstvenim radnicima. 

Nagrada za snimateljski prilog na televiziji Žarko Kaić 

IGOR ALTARAC

U televizijskoj reportaži kolegice Karmen Šore "Borba za život" snimljenoj na COVID-odjelu splitskoga KBC-a snimatelj Igor Altarac kamerom nam je donio trajni dokument jednog teškog vremena i dramatične borbe za svaki ljudski život. Bilježeći s jedne strane slike bolesti i smrti, a s druge emociju zdravstvenih radnika, njihovu predanost i neposustajanje, snimio je u isto vrijeme i potresnu i inspirativnu priču.  

Altarac je nenametljivim stilom snimanja promatraču omogućio da priču doživi kao da mu je objektiv smješten u očima. Iako je kamera uglavnom mirna, povremeni pokret odaje da snima iz ruke, dokumentarno, tempom kojim su se događaji i odvijali. Istodobno, teško je oteti se još jednom dojmu - snimatelj kao da unaprijed vidi prostor i događaje te svojom snimateljskom supermoći predviđa situacije i s lakoćom smješta kameru baš tamo gdje treba, odabirući kadar koji će progovoriti više od svih riječi. Istodobno, bilježeći potresna iskustva sugovornika, dobio je njihovu iskrenu i snažnu emociju.

Zahvaljujući novinarkinom pristupu temi te majstorstvu snimatelja Igora Altarca, ove su dojmljive video, ali i tonske snimke otvorile i velike mogućnosti montažeru pa je krajnji rezultat ponovo potvrdio kako nema dobre televizijske reportaže bez dobrog timskog rada. 

Nagrada Marija Jurić Zagorka za internetsko novinarstvo 

VLADIMIR MATIJANIĆ

Novinar portala Index Vladimir Matijanić prvi je otkrio i ekskluzivno objavio niz argumentiranih sumnji da su dijelovi doktorata Vice Mihanovića, HDZ-ova kandidata za gradonačelnika Splita na prošlim lokalnim izborima, ravnatelja Lučke uprave u Splitu, fakultetskog predavača i predsjednika gradskog ogranka HDZ-a, plagirani. Matijanić je u seriji tekstova upozorio na niz nelogičnosti i bizarnih elemenata Mihanovićeve doktorske disertacije "Ekonomski učinci pomorskog prometa i transporta u funkciji gospodarskog razvoja", koju je obranio 28. veljače 2018. na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, a koja je prošla sve instance i postala temelj za tituliranje HDZ-ova političara "doktorom znanosti".

Matijanić svoje novinarsko istraživanje nije zaustavio samo na propitivanju kvalitete Mihanovićeva doktorskog rada, nego je svoje istraživanje proširio i na stanje u znanstvenoj zajednici i obrazovnom sustavu koje "propušta" takve doktorate, na Ekonomski fakultet Sveučilišta u Osijeku, ali i na političku scenu, prije svega na stranku koja prihvaća i podržava kandidata s tako suspektnim "znanstvenim" radom. Zahvaljujući Matijanićevu novinarskom radu cjelokupna hrvatska javnost pratila je pokušaje formiranja povjerenstva koje je trebalo ocijeniti valjanost doktorata, potom obranu rada "postupkom kakav još nije viđen u akademskoj zajednici" te otvorena upozoravanja pojedinih znanstvenika da "slučaj Mihanović" dokazuje ozbiljno urušavanje vrijednosti u dijelu hrvatske akademske zajednice. Osim toga, "slučaj Mihanović" pokazao je kako vladajuća stranka aktivira mehanizme za spas svog istaknutog člana pod svaku cijenu.

Matijanić je novinarski precizno secirao i dokazao da je doktorat lakrdija, dok se u paralelnoj stvarnosti politike i politički zatrovane akademske zajednice poduzimalo sve da se dokaže kako je s doktoratom sve u redu. Matijanić je i o tome neumoljivo izvještavao, gradio priču i o doktoratu, i o političaru Mihanoviću, ali i o hrvatskoj stvarnost. Stoga je cjelokupni njegov rad na "slučaju Mihanović" izuzetno vrijedna "priča o Hrvatskoj 2021.". Njegov se novinarski rad nesumnjivo ubraja u najviša novinarska postignuća u prošloj godini i zavređuje priznanje struke. 

Nagrada Jasna Babić za istraživačko novinarstvo 

ANDREJ DIMITRIJEVIĆ 

Početkom studenoga 2021. uhićena je bivša ministrica regionalnog razvoja i fondova Europske unije Gabrijela Žalac. Uhićena je po nalogu Ureda europskog javnog tužitelja. USKOK i DORH istraživali su slučaj namještanja natječaja u njezinom ministarstvu. I nakon provedene istrage predmet spremili u - ladicu.

Novinar Telegrama Andrej Dimitrijević serijom tekstova nedvosmisleno je razotkrio propuste hrvatskih istražitelja u ovom slučaju. O aferi Software pisao je još 2019. godine. A onda svoja saznanja o nezakonitostima proslijedio Europskom uredu za borbu protiv prevara OLAF-u. Oni su o svemu obavijestili novi Ured europskog javnog tužitelja. Koji je, odmah nakon osnivanja u srpnju 2021., napokon proveo istragu. Koja je na kraju dovela do uhićenja bivše ministrice. Tada je Dimitrijević objavio jedan od ključnih dokaza u priči. Otkrivši kako je djelatnik Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije SAFU USKOK-u još 2019. ponudio niz konkretnih dokaza protiv Žalac vezanih uz aferu Software. Oni, međutim, nisu poduzeli ništa.

Uskoro se oglasila i europska tužiteljica u Uredu europskog javnog tužitelja Tamara Laptoš. I potvrdila kako USKOK sve do intervencije njezina Ureda nije do kraja istražio slučaj Žalac. Čelnice DORH-a i USKOK-a bile su stjerane u kut, i na kraju potvrdile kako institucije kojima su na čelu nikad nisu ni otvorile službenu istragu protiv bivše ministrice. Nego su, nakon provedenih izvida, zaključile da protiv Žalac nema dovoljno dokaza. I predmet – statistički zatvorili.  

O aferi koja je tjednima bila glavna vijest u Hrvatskoj izvještavali su i strani mediji. Između ostalih i ugledni francuski Le Monde, koji je objavio razgovor s Dimitrijevićem, konstatirajući kako je do uhićenja bivše ministrice došlo zahvaljujući njegovom istraživačkom serijalu.

U godini punoj niza odličnih istraživačkih tekstova rad kolege Dimitrijevića proglašavamo najboljim kako zbog vrhunske profesionalne razine, tako i zbog velikog utjecaja na hrvatsku političku scenu koji je tijekom  2021. taj rad imao. Nakon njegovih tekstova nekada moćna ministrica završila je u pritvoru. Iza rešetaka se našao i Tomislav Petric, ravnatelj SAFU-a. Stranka premijera Andreja Plenkovića opet se suočila s ozbiljnim optužbama za korupciju. A europski i hrvatski istražitelji počeli su detaljnije istraživati i ostale sumnjive slučajeve vezane uz povlačenje novca iz EU-fondova. Od financiranja vinarije bivšeg ministra Tomislava Tolušića do poslova koje je Ministarstvo regionalnog razvoja sklopilo s tvrtkom Omega software za izradu i održavanje sustava e-Fondovi.

Dimitrijevićevi tekstovi u tom su kolopletu udarnih vijesti bili gruda snijega koja je pokrenula lavinu. Jasno pokazujući da novinarstvo, unatoč svim izazovima s kojima se danas suočava, još ima dovoljno snage da ispuni glavni cilj naše profesije. Da informira građane o tome što se doista događa iza kulisa. Otkrije nezakonite postupke političkih moćnika. Raskrinka kriminal. I tako, korak po korak, Hrvatsku promijeni nabolje.

Finalisti nagrade Novinarka/Novinar godine su Ilko Ćimić, Danka Derifaj, Boris Dežulović i Jelena Jindra

ILKO ĆIMIĆ

Ilko Ćimić s portala Index.hr već godinama ulazi u red ponajboljih istraživačkih novinara u Hrvatskoj. Poznat je po svojoj upornosti: svaku temu drži sve dok je ne "istjera" do kraja. Nerijetko pritom dođe i do smjene ministara, ostavki dužnosnika, stegovnih postupaka i udaljavanja iz službe onih koji su prekršili pravila i zakone. U tom smislu Ćimić svojim radom već godinama mijenja Hrvatsku nabolje. Beskompromisno ukazuje na nezakonitosti i nemoral dužnosnika uhvaćenih s prstima u pekmezu. Opširno izvještava o kriminalu, korupciji, pogodovanju, nepotizmu i zataškavanjima. I ne odustaje dok ne otkrije sve detalje slučaja.

Ćimić je tijekom 2021. godine objavio serijal članaka o načelniku policijske postaje u Grudi kod Dubrovnika, koji je seksualno uznemiravao žene. Potom i niz tekstova o visini plaće predsjednika i regionalnih šefova HGK koje su do tada bile tajna. Kao i o detaljima Burilovićevog spornog doktorata u kojemu se prvi čovjek HGK zalaže za ukidanje - parafiskalnih nameta.

Redovito je objavljivao istraživačke tekstove u Indexovu serijalu "Uhljebarij". Mjesecima je istraživao imovinu i financije vodećih ljudi državnih tvrtki: ukupno njih 47. Na temelju tih članaka pokrenuta je jedna istraga DORH-a te deseci postupaka pred Povjerenstvom za istraživanje sukoba interesa. Bavio se i bankarskim poslovanjem. U nizu članaka o Hanfi, HNB-u, RBA banci i leasing-kućama ukazivao je na nezakonitosti i prevare. Objavio je sve detalje afere Leasing, koja je pokazala kako je tisućama Hrvata ukradeno 700 milijuna kuna.

Ilko Ćimić već se godinama ozbiljno, profesionalno i sustavno bavi istraživačkim novinarstvom. Njegove priče protresaju i potresaju i Hrvatsku i njezine institucije. Zbog svojeg rada često je na udaru. Od prijetnji na društvenim mrežama do napada vodećih ljudi u državi. Za njih je on "demonter", "onaj koji sigurno za nekoga radi", "akter".

A istina je samo jedna: Ilko Ćimić je odličan novinar, uporan, vrijedan, pošten i nepotkupljiv. Jedino što on demontira je korupcija. Zato svakoj vlasti toliko i smeta.

DANKA DERIFAJ

U ljeto 2021. godine nagrađivana novinarka RTL-ova istraživačkog magazina "Potraga" Danka Derifaj objavila je prilog o nekretninskom kaosu na splitskom Žnjanu i neslavnoj ulozi koju je u slučaju imao poznati pjevač Marko Perković Thompson. Tijekom godine s grupom novinara iz Hrvatske i Europe istraživala je navode o ilegalnim push backovima imigranata na hrvatskoj granici. I prva objavila potresne snimke udaranja izbjeglica od hrvatske policije, koje su rezultirale disciplinskim sankcijama, ali i kriminalističkom istragom. S kolegicom Anom Raić Knežević s Telegrama ispričala je priču i o iranskoj obitelji koja je 22 puta pokušavala zatražiti azil u Hrvatskoj. Uspjeli su tek kad su ih dvije novinarke otpratile u policijsku postaju i uvjerile se da će imati pravo na zakoniti tretman. S neugodnim pitanjima suočila je ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića nakon presude Europskog suda u slučaju poginule djevojčice Madine.

Nakon njezina priloga o premlaćivanju slijepe osobe, koju su policijski službenici zamijenili s nekim drugim, iz policije su najavili disciplinski postupak. Izvještavala je o posljedicama potresa na Baniji, ženama koje su na tom području još ostale i bez posla nakon zaustavljanja projekta "Zaželi", deložacijama povezanima s RBA zadrugama… Bavila se i građevinskim kriminalom i razotkrila kako investitor Ivica Salvador u Puli gradi odstupajući od gabarita dodijeljenih mu građevinskim dozvolama. Pa umjesto dva stana propisana dokumentacijom, sagradi njih pet.

Sve to vrijeme Darka Derifaj svoj je posao radila maksimalno profesionalno, poštujući sva pravila novinarskog posla i provjeravajući sve dostupne izvore. Što je iznimno važno, visokih profesionalnih standarda držala se i u trenucima kada su ona osobno, ali i njezina kći, bile izložene brutalnoj hajci zbog toga što je izvijestila o načinu na koji je Perković Thompson prisvojio krov susjedne zgrade i ugrozio svoje susjede. Proglašavali su je tada provalnicom, vrijeđali i napadali, no ona je svima odgovorila hladnim, čistim i nedvojbenim dokazima da poznati pjevač nezakonito koristi tuđu imovinu. U najboljoj tradiciji novinarstva koje temama pristupa odgovorno, profesionalno i beskompromisno, ne razmišljajući hoće li se nekome pritom zamjeriti. I radeći isključivo u javnom interesu, nastojeći doći do istine. Koliko god nekad bila neugodna i koliko god ju je nekad teško čuti.

BORIS DEŽULOVIĆ

Boris Dežulović je u svojih 35 godina bavljenja novinarstvom uvijek imao svoj stav: jasan, dorečen, argumentiran. I angažiran. Upravo je taj pojam angažiranog novinarstva ovaj splitski novinar i pisac 2021. godine protegnuo do neslućenih granica. Njegova samo naoko obična kolumna na portalu N1 o devastaciji jedne ljupke dalmatinske uvale dobila je neočekivanu ekstenziju u obliku pokreta masovnog građanskog otpora otimačini zajedničkog dobra od beskrupuloznog moćnika, koji ima potporu najviših državnih dužnosnika. Riječ je bila o tajkunu Stipi Latkoviću, koji u uvali Vruja pokraj Brela bespravno gradi turistički resort. O predsjedniku Republike Zoranu Milanoviću, koji je Latkovića kao financijera svoje kampanje prsimice branio. I o ljetnom Festivalu bespravne gradnje i devastacije prirode, koji je na noge protiv Latkovićeve samovolje digao cijelu Hrvatsku.

Koji mjesec kasnije komentarom "Jebo vas Vukovar" pokušao je učiniti nemoguće: grad pretvoren u mauzolej vratiti njegovim živim stanovnicima, a državu prestrojiti na kolosijek normalnosti. Odmah su se na noge digle braniteljske udruge, vladajući i desni oporbeni političari – a među njima i dobar dio onih koji te 1991. Vukovar, za razliku od Dežulovića, nisu ni vidjeli. I držali lekcije o domoljublju,  govorili o izdaji i napadu na svetinju, zgražali se zbog "sramotne objave". Na kraju, kad se hajka stišala, a ispod svega podvukla crta, s pravom se može reći da je Dežulovićev tekst označio početak depatetiziranog, desakraliziranog, iskrenog i na činjenicama utemeljenog javnog razgovora o Vukovaru, ratu i njegovim žrtvama. Ali, još i više, o kvazipatriotskom šljamu koji na toj žrtvi parazitira uzurpirajući svačije pravo da ovu zemlju naziva svojom.

Novinski pisac koji je u jednoj jedincatoj godini dospio biti zatornik i svega srpskog – početak 2021. bio je obilježen političko-medijskom harangom koja je povedena u Beogradu nakon objave njegove knjige "Jebo sad hiljadu dinara" – i svega hrvatskog, još jednom se dokazao kao čovjek kojemu gotovo ništa nije sveto. Ističemo gotovo, jer je jednu svetinju nepokolebljivo i srčano branio cijelu godinu – svoj zanat, naš zanat, novinarstvo. 

JELENA JINDRA

Jelena Jindra vrhunska je televizijska novinarka i urednica koja je 2021. uzdrmala Hrvatsku razotkrivši tragedije koje su prouzročile crne rupe hrvatskom sustavu za zaštitu djece i obitelji. Na portalu H-alter od 12. srpnja do 22. rujna objavila je seriju od 10 tekstova pod naslovom "Sustav za zlostavljanje ili zaštitu djece?" u kojima je detaljno opisala suspektne aktivnosti tadašnje ravnateljice Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba Gordane Buljan Flander.

Tekstovi Jelene Jindre nastali su kao plod višemjesečnog istraživanja u okviru kojega je razgovarala s više od 40 majki i jednim ocem o njihovim mučnim iskustvima u kojima su ih djelatnici Centara za socijalnu skrb i Poliklinike sumnjičili da "otuđuju" djecu od drugoga roditelja. I na temelju toga im oduzimali djecu, zabranjivali da se viđaju s njima, slali ih na psihijatriju... A sve slijedom prilično ekstenzivne primjene doktrine "otuđenja od roditelja", koju je u hrvatskom sustavu za zaštitu djece i obitelji javno zagovarala i glasno propagirala upravo Gordana Buljan Flander.

Istraživanje je otkrilo niz doista poraznih istina: da je ta doktrina u Hrvatskoj zlorabljena u slučajevima obiteljskog nasilja. Da su djeca dodjeljivana očevima zlostavljačima koji su sudske odluke proslavljali na obiteljskim druženjima sa sutkinjama. Da je DORH s oba oka žmirio na sve nezakonitosti. Da su djelatnici centara za socijalnu skrb u postupcima posvajanja djece primali mito, primali na poklon nakit, automobile i nekretnine... A sve kako bi pogodovali jednom roditelju, najčešće ocu, da mimo zakona dobije skrbništvo.

Priče majki koje su se sa svojom djecom našle u začaranom krugu uistinu su potresne. Jelena Jindra ispričala ih je žurnalistički izvrsno, držeći se činjenica, profesionalno i objektivno, ne podliježući pritom iskušenju da u jednoj tako bolnoj temi zastrani u patetiku i trivijalnost. Svojim je tekstovima potakla javnu raspravu i društvenu reakciju na temu zaštite djece i žena žrtava obiteljskog nasilja. Koja je dovela do ostavke Gordane Buljan Flander. I pojačanog nadzora nadležnog ministarstva nad radom stručnjaka u socijalnoj skrbi.

To je rezultiralo s nekoliko istraga i jednom podignutom optužnicom. I doista besprizornim pokušajem Gordane Buljan Flander da Jindri sudskom odlukom zabrani daljnje istraživanje ove teme. Što je najbolji dokaz da je dirnula u nedodirljive. I raskrinkala mrežu koja je godinama, daleko od očiju javnosti, nanijela toliko zla. I djeci, i njihovim majkama.

Izvor: HND