Udri, udri na novinara, sve glasniji je moto najrazličitijih društvenih skupina ujedinjenih u preziru prema onima koji bi trebali biti savjest društva, korektiv institucija i sustava, javni glasnik njihovih opasnih mimozakonskih odsklizavanja. Novinari su danas prvorazredna meta. U Glasu Istre ispisuju im masovne otkaze, na predsjednika strukovne udruge HND-a, Sašu Lekovića, atakiralo se onesposobljavanjem automobila, dubrovačku novinarku Ivonu Butijer, izvrijeđala je “na pasja kola” saborska zastupnica Mosta Ines Strenja Linić… Novinari smetaju političarima, vlasnicima kapitala, gazdama velikih korporacija, poduzetnicima, poslodavcima, braniteljima, „sportskim djelatnicima“ i inima. Zapravo, svima.

Postali su novi remetilački faktor u društvu, poput manjina 90-ih godina. A ukoliko su istinski odani pravilima profesije, a ne volji i potrebama svojih, najčešće beskrupuloznih poslodavaca, uistinu i jesu manjinska skupina koja urgentno treba institucionalnu zaštitu. Samo, kako očekivati od onih koje prokazujete da vam u tom poslu budu oslonac i zaštita?

Otkazi u Glasu Istre, završni čin “čišćenja” tiskanih medija

Nisu li upravo političari oni koji novinare stalno drže na nišanu, pa i kad sami ne povuku obarač, apsolutno su zaslužni za svaki nasrtaj na novinare i novinarsku struku jer su vlastitim primjerom ili grijehom nečinjenja godinama stvarali društveni ambijent u kojemu je normalno pretući novinara, prijetiti mu, pljuvati po njemu na ulici, vrijeđati ga, naposljetku mu i odšarafiti kotač na automobilu potencijalno ga vodeći ravno u smrt. A sve to događa se iz godine u godinu, počinitelji ostaju nepoznati, njihovi krimeni nekažnjeni. U međuvremenu, i ta sve malobrojnija grupacija javnih trudbenika vječito s „glavom u torbi“, polako odumire. Nekad je bilo apsolutno nemoguće da na burzi rada ima čak 800 novinara, uglavnom sa solidnim iskustvom, koji su nezaposleni, koje su njihovi poslodavci izbacili na ulicu, zamijenili poslušnicima, poletarcima bez iskustva i znanja, podobnicima spremnim učiniti baš sve što se od njih traži za šaku judinih škuda.

Najnoviji slučaj Glasa Istre, gdje je slovački vlasnik upravo namjerio otpustiti 14 kolega, jer nema te novine danas koja se ne bi mogla raditi bez novinara, govori sasvim dovoljno o položaju djelatnika ove nesigurne profesije u današnjoj Hrvatskoj. Novinari nisu samo „prezreni na svijetu“, oni su postali izumiruća vrsta koju ni zakoni, ni država, nasuprot rijetkim životinjskim vrstama, ne štiti. Za njih nema lovostaja, nema kazne za krivolovce i atentatore na ovu časnu struku, sezona lova na novinare je otvorena in continuo…

Katalog zločina NN počinitelja

Tko god ima bilo kakve veze s novinarstvom, a nekmoli da je i registrirani član Hrvatskog novinarskog društva, nekoć respektabilne strukovne udruge koja je bila uzor kolegama u regiji, ali i cijenjeni član u Europskoj federaciji novinara, riskira da ga kakva zajapurena, polupismena, zadrta primitivčina, samoinicijativno ili potaknuta od kakvog moćnog naručitelja, presretne na ulici i u pol, bijela dana izlupeta toliko da ga ne mogu valjano zakrpati ni na traumatologiji. Predsjendik HND-a Saša Leković, prošao je već u prvoj polovini svoga mandata sve faze nasilja koje su poznate u katalogu NN počinitelja zločina nad medijskim radnicima. Pa i pokušaj ubojstva.

Nepoznati netko, junačina prava, 27. listopada ove godine, zaklonjena mrakom, hrabro je odšarafila kotač na Lekovićevom automobilu, svjesno mu pripremajući „posljednju vožnju“. Srećom i prisebnošću vozača, planirani scenario NN junaka nije se ostvario, ali ako institucije ne budu radile svoj posao, a dosad nisu, ne znači da se drugi put neće dogoditi tragedija. Reagirala je i Europska federacija novinara i zahtijevala od hrvatskih nadležnih institucija da slučaj istraže i adekvatno odgovore na incident. Može li se to uopće očekivati nakon tolikih nesankcioniranih slučajeva premlaćivanja, nasrtanja, vrijeđanja i prijetnji kojima su novinari dnevno izloženi?

Kibla uvreda “uzorite” Ines Strenje Linić

A nije problem samo u tome da se počinitelji kaznenih djela verbalnog i fizičkog nasilja nad novinarima ne otkrivaju. Još je veći problem što je sve jači dojam da tim NN počiniteljima političari, pače dužnosnici, na svoj način suportiraju. Kako bi drugačije trebali protumačiti izljev bijesa Mostove zastupnice Ines Strenja Linić prema dubrovačkoj kolegici, novinarki portala Dubrovački dnevnik, Ivoni Butijer, koju je doslovce pogodio grom božice s Olimpa samo zato što se drznula javno je podsjetiti na jednu tragičnu epizodu iz njezine mladosti. I to ne bez povoda, ne iz zlobe ili puke zluradosti, nego u kontekstu aktualne rasprave o izmjenama izbornih zakona kojim bi se, uz ostalo, zabranilo kandidiranje na izborima onima koji su pravomoćno osuđeni zbog težih kaznenih djela.

Da paradoks bude veći, predlagač i inicijator tih zakonskih izmjena je Most, stranka Ines Strenje Linić, koja ga danas gorljivo zastupa, iako je i sama prije 33 godine pravomoćno osuđena jer je skrivila prometnu nesreću s tragičnim, smrtnim posljedicama. Nije li licemjerno da Strenja Linić danas propisuje tko se ima a tko nema pravo kandidirati na izborima, ignorirajući činjenicu da bi po prijedlogu vlastite stranke i sama trebala biti diskvalificirana? Zbog čega se nije javno distancirala od prijedloga zbog „sukoba interesa“? Zašto se nije iz te rasprave izuzela, umjesto što je hinila besprijekornu čistoću i uzoritost kojoj nema mane? Naprotiv, zastupnica Strenja Linić obrušila se na kolegicu Butijer, kao supotpisnicu teksta na portalu Dubrovačkog dnevnika, i putem Facebooka joj poručila da prljavo zarađuje svoj kruh. Ali, ni to joj nije bilo dosta pa je očitala lekciju cijeloj novinarskoj profesiji.

– Biti novinar nekad je bilo časno zanimanje, a danas živite kako biste blatili nepoznate, časne ljude koji su cijeli svoj život radili za dobrobit mnogih – docira cijeloj struci Mostova zastupnica bez pardona. I eskalira: Nadam se da mirno ne spavate. I da vam ipak nisu platili dovoljno da zaboravite zašto ovako prljavo zarađujete. Sramite se kad ovako zarađujete za svoje krpice – sasvim će se prizemno, jeftino i piljarski , obrušiti Mostova zastupnica cijelom kiblom uvreda na nedužnu novinarku, bezmalo poput onog neznanog junaka što je svojedobno doslovce izlio kibli na glavu novinara i pisca Ante Tomića.

Novinari i sudovi

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić novinare tretira kao dosadne uši, jasno, ako mu ne pušu u pirju, i rastjeruje ih rukom kao komarce, pozivajući ih da čuvaju i svoj i njegov dignitet. Primarno njegov, dakako. Pritom, naravno, i ne pomišlja da je i njegova obveza kao političara i javne osobe, da čuva dignitet novinarske profesije, umjesto što je , u strahu od vlastite kompromitaicje, an gro dezavuira . A Bandić je samo jedan od mnogih koji novinarima tako pristupa, kao dosadnim nametnicima koji parazitiraju kopajući po tuđim “poslovima”. U koje je investiran novac poreznih obveznika…

Novinari su i žrtva hrvatskog pravosuđa. Poznatog kao tromo, sporo, neefikasno. Osim kad su u pitanju tužbe protiv novinara. Tada su sudovi itekako eskpeditivni. Novinarima se presuđuje i bez da ih je sud saslušao. Kažnjava ih se i za iznošenje vrijednosnih sudova, i za prenošenje javno izgovorenih komentara i izjava političara, dužnosnika, javnih osoba. Presuđuje im se čak i za sramoćenje velevažnih domaćih “kapitalaca”, neovisno što su iznijeli istinu. Ali je procijenjeno da je ona tendenciozna, sračunata na kompromitiranje “oštećenog”. Kao da je novinar skrivio njegov grijeh, a ne tek ukazao na njega…

Možete li zamisliti situaciju u hrvatskom sudištu gdje se zakažu samo dvije rasprave i donese pravomoćna presuda, iako su održane samo dvije rasprave? Kad se radi o tužbama novinara i to može. Novinar se jednom ročištu odazove, a kad se na drugom ne pojavi (iako se pokušao ispričati preko e-maila suda), slučaj se zaključi, presuda izrekne, a da novinara nikada sudac nije čuo što ima za reći. I odmah ide ovrha preko FINA-e, uzima se novac za “duševne boli” koje bi trebale izliječiti taštinu i povrijeđenu lažnu veličinu jedne sasvim irelevante osobe, a tuženom mediju, nota bene neprofitnom, zadaje završni udarac. Valjda kao opomena drugima, da šute i samo kod kuće, u kupatilu, pjevaju “borbene”…

Novinarska (ne)solidarnost

Govor mržnje iz saborskih klupa HND je oštro osudio, ocjenjujući nedopustivim da političari vrijeđaju novinarsku profesiju, i to bez argumenata, u vrijeme dosad nezabilježene eskalacije prijetnji novinarima.

– HND podsjeća da javne osobe, a saborski zastupnici to svakako jesu, moraju biti spremne na novinarsko propitivanje njihovih postupaka. Vrijeđanje novinarke zbog toga što je upravo to učinila nedopustivo je. Optuživanje čitave novinarske profesije je opasno, a posebno u vremenu do sada nezabilježenih prijetnji novinarima koje su velikim dijelom uzrokovane upravo neodgovornim ponašanjem političara – stoji u priopćenju HND-a, povodom “slučaja Strenja Linić”, a koje potpisuje predsjednik Saša Leković.

No, to je samo još jedno priopćenje, vapaj ugrožene struke koju političke elite, nažalost konzekventno tomu ni institucije represivnog aparata, ne shvaćaju ozbiljno, sve dok se u nekog od njih ne takne. U pravilu u njima vide svoje podređene propagandiste s kojima će manipulirati po potrebi, a u čemu im obilato pomažu oni među nama koji su spremni biti manipulirani i za iznimno nisku cijenu. Nitko toliko ne urušava jednu profesiju koliko njezini nemoralni, nesolidarni pripadnici, oportunisti iz slabosti ili interesa. A u novinarskoj profesiji ih ima na pretek. U ovoj branši postoji čak cijelo jedno paralelno društvo, Hrvatski novinari i publicisti koji su čak i u pokušaju ubojstva predsjednika njima konkurentskog HND-a ,Saše Lekovića, uspjeli vidjeti neprimjerenu kampanju. Doduše „snažno prosvjeduju protiv fizičkih, verbalnih i bilo kakvih napada na novinare, ali istodobno drže da „način na koji se medijski prati slučaj navodnog atentata na predsjednika HND-a Saše Lekovića, nije u skladu s osnovnim pravilima novinarske struke te je društveno štetan“. U čemu ? Kome?

HNiP se, naime, domoljubno pribojava da se Hrvatska prikazuje u pogrešnom svjetlu i da se „krivotvori svjetonazorna situacija u hrvatskom društvu“. Fućka se njima za kolegu koji je umalo izgubio glavu zbog zločina NN počinitelja. Za obranu profesije, solidarnost… U ime viših nacionalnih interesa i potrebe da se frizira slika o Domovini, takvo što treba prešutjeti, valjda gurnuti pod tepih?! Nema nama pomoći uz činjenicu da smo sami sebi najveći neprijatelji…

U međuvremenu, statistike su poražavajuće. Svjetske i domaće. U svijetu je, prema podacima Međunarodne federacije novinara, ove godine ubijeno 66 novinara. Kod nas, pak, u zadnje dvije godine zabilježeno je 75 slučajeva fizičkih i verbalnih napada, prijetnji i pritisaka na novinare. Nitko na to ne reagira. Valjda se čeka tragičan, smrtni epilog serije beskrupuloznih nasrtaja na novinare i profesiju koja odumire…

Autorica: Davorka Blažević