Aktualno > Vijesti

NOVINARSKA Priča - ŽIVOT U VRIJEME COVID-a 19 - JESAM LI JA TAJ

28.03.2020.

Piše: Budimir Žižović

 

Ne tako davno, bijah na bolničkome liječenju, poslije jednog delikatnog, ali ne i klasičnog operativnog zahvata. Sve skupa, u dvije bolnice, nekih mjesec dana. Za mene, nabijeđenog radoholičara, zdravoumirovljeničkog usmjerenja, bolesnički režim, uza sve radikalne promjene u odnosu na zdravu svakodnevicu, djelovao je ipak kao prihvatljivi usud. 

Nije padalo teško poštivati sva pravila bolesničkog ophođenja, buditi se rano i zaspati rano, redovito objedovati, pisati pet puta više negoli inače, čitati deset puta više kritičku i esejističku (antologijsku) literaturu, koja je godinama, blizu uzglavlja, čamila netaknuta.

I, kako već volimo sebi i drugima pametovati, tako sam i ja razmišljao o smislenosti života i nekim osobnim, više traljavostima negoli vrijednostima.

Na kraju krajeva, zašto ja ne bih i u životu izvan bolničkog sustava mogao primjenjivati neku dnevnu disciplinu. Spavanje, buđenje, objedovanje, planirane i odmjerene aktivnosti, disciplinirana komunikacija, strpljivost i mudro promišljanje u sasvim običnim situacijama. Sve ja to mogu, zar ne? I kimam sam sebi glavom, kao da je to već gotov sporazum.

A gdje smo mi to danas, onaj ja i ovaj ja?

Ovo kolektivno bolesno stanje, podsjetilo me na ono moje osobno bolesno stanje. U trenucima krize, ugroženosti, u tankim nitima preživljavanja, straha i bespomoćnosti, obećat ćemo sebi pametniji i pristojniji život, ako pobijedimo i nekim čudom izađemo zdravi. Ma što obećati, ako treba i zaklet ćemo se.

Hoćemo li oni budući mi, biti dosljednji obećanjima ovih sadašnjih mi?

Pa čak i uz vrlo tolerantne kriterije?

Smatrajući sebe dovoljno discipliniranim, u ovim uvjetima kad sebe i druge valja strogo zaštititi (a s obzirom i na svoju životnu dob), ipak sam sebi dozvolio nešto izvankućnih aktivnosti. Računam, ako sjednem u auto, uparkiram u svoju lučicu, uđem u svoj brod i isplovim, a da pritom nisam ni sa kim u kontaktu, valjda ne radim ništa opasno. Tu valja dodati činjenicu da se od samog početka krize i za svaki slučaj, držim izolirano, da se osjećam zdravim i da sam u vrlo dobroj fizičkoj kondiciji.

Fali mi more kao životno važna terapija.

Imao sam vremena pomno pripremiti pribor i ješku za ribolov, imam vremena opredjeliti se za ribolovnu poziciju, osvrnuti se, udahnuti aerosol i zažmirkati kontra suncu. Koji je to osjećaj slobode i opuštenosti! Ja sam taj zbog kojeg postoji ovaj svijet.

Vrh štapa igra lijepu ribolovnu igru. Par galebova sve bliže oko broda. Kad se lovi veća riba, njih tada nema nadaleko, a kad su tu, znači bit će sitneži. Možda su zaneseni bogatim objedom, obližnji dupini rastjerali ribu? Dižem nesmotrenog arbunića, sva njegova sreća što je vrhom usta zakačen, pa ga živahnog mogu vratiti njegovom jatu. I drugog i trećeg. Gledaju li to oni mene kao preplašena lovina ili u tom pogledu ima neke ravnodušne superironosti? Gledaju me šutke i galebovi. Mislio sam da su ljuti, jer im ne dam arbuniće, nego ih vraćam jatu. Ali kad ih hranim preostalim srdelama, koje su trebale biti ješka, isto me šutke i ravnodušno gledaju. Dupini rade svoje kao da me nema. Moram priznati da je i more veliko i ravnodušno. A moj brod je mali i odvažan samo kad mu more dozvoli. Na kopnu je pandemija, a ja ovdje sebi dozvoljavam mrvice slobode i umišljene lovačke superiornosti. Nešto tu i nije baš po mjeri. Jesam li ja ovdje možebit neki stranac? Ili starac?

Ni malo uvrijeđen, dižem sidro, zadovoljan svojim kolačem slobode, i polako plovim prema svojoj lučici. Uplovljavam mirno u svoju osamu, koju sad zovu samoizolacija.

Ne smeta mi što sam na trenutak, malo prije, pomislio da sam ja taj zbog kojeg postoji ova svijet. Ne, ja nisam taj zbog kojeg postoji ovaj svijet, ali sam vrlo zadovoljan što svijet postoji i izvan spektra mog postojanja.

 

Piše: Budimir Žižović

 

Ne tako davno, bijah na bolničkome liječenju, poslije jednog delikatnog, ali ne i klasičnog operativnog zahvata. Sve skupa, u dvije bolnice, nekih mjesec dana. Za mene, nabijeđenog radoholičara, zdravoumirovljeničkog usmjerenja, bolesnički režim, uza sve radikalne promjene u odnosu na zdravu svakodnevicu, djelovao je ipak kao prihvatljivi usud. 

Nije padalo teško poštivati sva pravila bolesničkog ophođenja, buditi se rano i zaspati rano, redovito objedovati, pisati pet puta više negoli inače, čitati deset puta više kritičku i esejističku (antologijsku) literaturu, koja je godinama, blizu uzglavlja, čamila netaknuta.

I, kako već volimo sebi i drugima pametovati, tako sam i ja razmišljao o smislenosti života i nekim osobnim, više traljavostima negoli vrijednostima.

Na kraju krajeva, zašto ja ne bih i u životu izvan bolničkog sustava mogao primjenjivati neku dnevnu disciplinu. Spavanje, buđenje, objedovanje, planirane i odmjerene aktivnosti, disciplinirana komunikacija, strpljivost i mudro promišljanje u sasvim običnim situacijama. Sve ja to mogu, zar ne? I kimam sam sebi glavom, kao da je to već gotov sporazum.

A gdje smo mi to danas, onaj ja i ovaj ja?

Ovo kolektivno bolesno stanje, podsjetilo me na ono moje osobno bolesno stanje. U trenucima krize, ugroženosti, u tankim nitima preživljavanja, straha i bespomoćnosti, obećat ćemo sebi pametniji i pristojniji život, ako pobijedimo i nekim čudom izađemo zdravi. Ma što obećati, ako treba i zaklet ćemo se.

Hoćemo li oni budući mi, biti dosljednji obećanjima ovih sadašnjih mi?

Pa čak i uz vrlo tolerantne kriterije?

Smatrajući sebe dovoljno discipliniranim, u ovim uvjetima kad sebe i druge valja strogo zaštititi (a s obzirom i na svoju životnu dob), ipak sam sebi dozvolio nešto izvankućnih aktivnosti. Računam, ako sjednem u auto, uparkiram u svoju lučicu, uđem u svoj brod i isplovim, a da pritom nisam ni sa kim u kontaktu, valjda ne radim ništa opasno. Tu valja dodati činjenicu da se od samog početka krize i za svaki slučaj, držim izolirano, da se osjećam zdravim i da sam u vrlo dobroj fizičkoj kondiciji.

Fali mi more kao životno važna terapija.

Imao sam vremena pomno pripremiti pribor i ješku za ribolov, imam vremena opredjeliti se za ribolovnu poziciju, osvrnuti se, udahnuti aerosol i zažmirkati kontra suncu. Koji je to osjećaj slobode i opuštenosti! Ja sam taj zbog kojeg postoji ovaj svijet.

Vrh štapa igra lijepu ribolovnu igru. Par galebova sve bliže oko broda. Kad se lovi veća riba, njih tada nema nadaleko, a kad su tu, znači bit će sitneži. Možda su zaneseni bogatim objedom, obližnji dupini rastjerali ribu? Dižem nesmotrenog arbunića, sva njegova sreća što je vrhom usta zakačen, pa ga živahnog mogu vratiti njegovom jatu. I drugog i trećeg. Gledaju li to oni mene kao preplašena lovina ili u tom pogledu ima neke ravnodušne superironosti? Gledaju me šutke i galebovi. Mislio sam da su ljuti, jer im ne dam arbuniće, nego ih vraćam jatu. Ali kad ih hranim preostalim srdelama, koje su trebale biti ješka, isto me šutke i ravnodušno gledaju. Dupini rade svoje kao da me nema. Moram priznati da je i more veliko i ravnodušno. A moj brod je mali i odvažan samo kad mu more dozvoli. Na kopnu je pandemija, a ja ovdje sebi dozvoljavam mrvice slobode i umišljene lovačke superiornosti. Nešto tu i nije baš po mjeri. Jesam li ja ovdje možebit neki stranac? Ili starac?

Ni malo uvrijeđen, dižem sidro, zadovoljan svojim kolačem slobode, i polako plovim prema svojoj lučici. Uplovljavam mirno u svoju osamu, koju sad zovu samoizolacija.

Ne smeta mi što sam na trenutak, malo prije, pomislio da sam ja taj zbog kojeg postoji ova svijet. Ne, ja nisam taj zbog kojeg postoji ovaj svijet, ali sam vrlo zadovoljan što svijet postoji i izvan spektra mog postojanja.