-Po primitku nagrade HND-a za novinarku godine u jednom ste razgovoru rekli kako smo danas u svijetu u kojem se sve vrijednosti smatraju staromodnima, pa ste u tom kontekstu spomenuli i novinarstvo. Zašto, ne bih rekao dominiraju takva mišljenja, ali su izražena i kako smo do toga došli da se dovodi u pitanje uloga novinarstva u demokratskim društvima?

Neću otkriti ništa novo, nije neki breaking news, ako kažem da je demokracija u krizi i da joj aktualni globalni trend devalvacije i relativizacije svih vrijednosti ne ide u prilog. Kako su mediji jedan od ključnih stupova demokracije, jasno je da je potkopavanje vjerodostojnosti medija upravo ključni alat za napad na demokraciju. Tko potkopava medije i njihovu slobodu i vjerodostojnost? Uh, niz je tu aktera kojima to odgovara – od raznih nedemokratskih režima i diktatora, preko gospodarskih interesnih lobija, političkih elita koji jedno proklamiraju a drugo rade. Jasno da su društvene mreže ključni alat za taj hibridni rat koji se onda dobiva tako što računaš s neznanjem, površnošću i nedostatkom vremena prosječnog konzumenta medija/informacija. Žao mi je što to moram reći, ali ogromna je odgovornost pa i krivnja ipak na nama novinarima koji smo se pristali natjecati s društvenim mrežama i fake medijima – pa jureći za klikovima i zaradom gubimo na kvaliteti i popuštamo, spuštamo profesionalne standarde. Pristali smo na to da je svaki portal medij, a nije, da je svatko tko nešto objavi novinar, a nije, da je svaki glas i informacija na Facebooku ili Twitteru jednako važna kao novinarski tekst, a nije. Neznanje, površnost i ulaganje premalo vremena, promišljanja i truda na obje strane, u medijima i kod konzumenata medija, dovela je do toga da se mediji spuštaju na dno, a novinari prozivaju dnovinarima. Budimo pošteni pa recimo: da, postoje dnovinari, nije ih malo. Ali jedini način da napravimo razliku između medija i “medija”, između novinara i “dnovinara” jeste beskompromisno, uporno i često neisplativo inzistiranje na profesionalnim kriterijima. A oni su isti već 200 godina. što je istinito, što je važno, što je relevantno za široki krug ljudi i što je korisno. Jer u ovom poslu utjecaj je valuta, a ne novac. A mediji gube utjecaj kad gube vjerodostojnost.

- Politika i političari i nadalje su i nakon više desetljeća bliži shvaćanju i ulozi novinarstva kakvo je prevladavalo do devedesetih, nego kakvo bi trebalo biti danas po uzoru na razvijena demokratska društva na zapadu. Zašto je našim političarima, ali drugim utjecajnim moćnicima u društvo, to tako teško shvatiti i prihvatiti pa se zato proteklih godina sve više suočavamo s poplavom famoznih SLAPP tužbi?

Zato što mogu. Zato što smo kao društvo kapilarno premreženi nepotizmom i sistemskom korupcijom pa je onda prava rijetkost presuda poput one koju je, srećom, ovog tjedna dobila Telegramova istraživačka novinarka Dora Kršul kada je sud odbacio tužbu bivšeg rektora Borasa. Problem je što osim kod sudaca, takve tužbe često pale i kod urednika/vlasnika medija pa se o onima koji su serijski tužitelji naglo prestane pisati. Naglasit ću samo da to nije specifično hrvatski problem iako mi doista imamo nesrazmjerno visok udio takvih tužbi. Da problem ne postoji na europskoj razini, ne bi Europska komisija još prije par godina osnovala posebno tijelo koje se bavi SLAPP tužbama. Nužno je da se donese regulativa koja bi SLAPP definirala i kažnjavala na europskoj razini. Jasno je da kod nas suci teško nalaze tu razdjelnicu između legitimne tužbe za klevetu i SLAPP tužbi. Dijelom je problem i u nepostojanju široko dostupne, digitalizirane sudske evidencije u kojoj bi sudac jasno mogao vidjeti da neki tužitelj ima još 20 tužbi protiv medija. U svakom slučaju, opet je važno da iza novinara stanu njihovi urednici i vlasnici medija. Bude li nas svaka šuša mogla ušutkati, možete odmah staviti ključ u bravu u medijskom biznisu. Tu dolazimo na žalost do drugog problem – što je medijski biznis u Hrvatskoj, koliko živi od vijesti a koliko od konferencija, koliko se medija financira javnim novcem kroz različite kanale.

-I sami se bavite i podržavate rad kolega koji otkrivaju teške priče i sudbine običnih ljudi. Uloga novinara je pri tome velika, ali koliko to dopire do onih koji te probleme moraju i trebaju rješavati?

Dopire, ali presporo ide taj proces. Punih šest godina upozoravam, zajedno s brojnim drugim kolegama i predstavnicima Udruge Sjena, udruge roditelja njegovatelja koja je po tom pitanju nekako bila najaktivnija, na problem ukidanja naknade roditeljima kojima umre teško bolesno dijete. šest godina, četiri ministra, bezbroj pitanja o toj temi – tek je sada, nakon što se cjelokupna javnost zgražala kad su vladajući odbili prijedlog produžetka te naknade u Saboru – premijer odlučio reagirati. A to je mrvica u moru. Prečesto se dobre stvari, prijedlozi korisni za najosjetljivije skupine u našem društvu, ignoriraju ili odbijaju samo zato što vladajući i njihova birokracija doživljavaju nevladine udruge, medije i aktiviste kao neprijateljsku, “drugu” stranu. Žao mi je što je to tako. U takvim novinarskim pričama, važniji je efekt promjena stanja – nego “dobra” naslovnica. Bilo bi mi drago da smo što rjeđe prisiljeni na naslovnicama objavljivati kršenje prava djece s teškoćama, osoba s invaliditetom , starih i bolesnih. Nekad se stvari riješe samo novinarskim upitima. Da se bar sve rješava nakon novinarskog upita i ukazivanja na problem. Bit ćemo puno bolje društvo kad se novinarske nagrade neće redovito dijeliti onima koji godinama pišu o problemima u socijali i zdravstvu.

 -Često se i iz samih novinarskih krugova može čuti kako znamo zaštiti prava drugih, ali ne i svoja. Zašto je među novinarima slabo izražena solidarnost, a znamo da je naša struka u velikoj krizi i novinari su često na rubu egzistencije?

Da, kao da to ide kod nas po onoj “u postolara najlošije postole”. Sami smo si krivi. Često smo ljuti na ljude koji zivkaju redakcije ili ih pljuju po društvenim mrežama jer ne pišu i ne izvještavaju o ovome ili onome, al kad ih pitaš žele li istupiti, žele li javno ukazati na problem i boriti se – ne žele. Isto je i s nama novinarima. Dok se ne organiziramo, dok se nismo spremni boriti za svoja prava – radna ili profesionalna, dok nismo solidarni s kolegama iz redakcije, pa onda i s onima iz drugih redakcija kad imaju problem – dotle ćemo biti slabi. I kao pojedinci, i kao struka. Ne znam, evo, kako se to ne razumije.

-Karijeru ste započeli u tisku gdje ste se već bili afirmirali, a nastavili na televiziji gdje ste evo došli do glavne novinarske nagrade. Kako gledate na taj pređeni put?

Televizija mi se dogodila, bila je na neki način slučajan izlaz iz situacije u kojoj sam se našla kada u Novom listu šest mjeseci nisam primala zarađeni honorar. Tako je iz jedne grozne situacije nastalo novo iskustvo za koje sam beskrajno zahvalna, al nije da bi Robertu Ježiću (tadašnjem vlasniku Novog lista) danas baš zahvalila da ga sretnem na ulici. Zahvala zapravo ide Slađani Lučić i Ivanu Lovrečeku koji su mi dali priliku na RTL-u. Posebno želim za svoju tv karijeru zahvaliti Tihomiru Ladišiću čija je ideja bila da na N1 radimo trosatni politički magazin nedjeljom prijepodne. Moram priznati da sam ispočetka bila dosta nepovjerljiva prema toj ideji, nisam vjerovala da bi itko nedjeljom odvojio vrijeme za politiku. Prevarila sam se. Danas je Točka na tjedan informativni i novinarski brend u čije su boje nedjeljom obojeni svi portal. Tihomir je bio u pravu: ljude na našim prostorima ne samo da zanima politika, ona im u bitnome kroji živote pa je zato važno da o njoj budu ekstenzivno informirani, da dobiju i pozadinu i kontekst i analizu.

-Kolika je i kakva razlika u novinarskom radu za print medije u odnosu na televiziju, evo iz prve ruke i iz vlastitog iskustva?

Novine su moja prva ljubav, do danas neprežaljena i nekako računam da ću jednom opet raditi u tisku, odnosno, da ću pisati. Kad je riječ o razlikama ta dva medija, ovako ja na to gledam: novinarstvo je novinarstvo i ako ćeš ga raditi kako treba moraš uložiti jednako puno truda i vremena u bilo kojem mediju. Međutim, na televiziji je osim novinarstva važno još jako puno toga, kako izgledaš, što si obukao, kako govoriš, kako pitaš, ne samo što pitaš, u koliko vremena to stisneš. Na televiziji imaš širi doseg i veći utjecaj, al onu pravu analitiku i dubinsko skeniranje ipak bolje i lakše odrade novine. Sebi sam nekako više novine tip, nego televizija tip, no srećom, na N1 imam dovoljno prostora, povjerenja urednika i slobode da sam mogla sama kreirati format emisije Točka na tjedan. Tu mogu ići u dubinu, imam dovoljno vremena za ozbiljan razgovor. Mila Moralić i ja same biramo sugovornike i teme, možemo o srži ne samo “o vidljivom” i očitom. Pokazalo se dobitnom kombinacijom za mene i N1.

- Novinarska profesija više nije toliko privlačna za mlade. Zašto je to tako i je li se vama tako čini?

Previše se radi, za malo para al tako je uvijek bilo. Mislim da odgovor leži u tome baš u onome o čemu smo pričali na početku ovog intervjua. Nekad smo ginuli za ideale, sredinom 90-tih kad sam ja krenula s novinarskim poslom – sloboda je bila na cijeni, pa tako i sloboda medija i tiska. Sjećam se kako smo znali proslavljati zajednički velike priče i novinarska otkrića, kako smo znali kao redakcija ucijeniti “gazdu” medija ako bi se pokušala zaustaviti kakva priča. Bila sam ponosna do neba kada je kolegica Orlanda Obad u Jutarnjem listu uz hrabro svjedočanstvo zviždačice Ankice Lepej prokazala moćnu obitelj Tuđman i njihove muljaže. Bilo je važno i novo što se takvo što moglo otkriti i objaviti, imalo je direktne posljedice na društvo. Danas smo svi kao slobodni, svi mogu što hoće, afere se objavljuju kao na traci ali društvenih posljedica po “loše dečke” (i cure), nema. Loše se provedu samo zviždači. Pa nije onda ni čudo što mladi ne žele u medije: puno posla, malo para, a bez ideala. Osim toga, u redakcijama imamo premalo vremena da radimo s mladima, da ih naučimo zanatu i da ih zarazimo novinarstvom. 

Danas sam sretna i da imao ovo malo dobrih ljudi koji zapravo guraju taj novinarski posao by the book. Sve više su velike novinarske priče, a ima ih itekako, rezultat rada nekoliko entuzijasta koji žive za posao, a ne rezultat redakcija koje podupiru i žele takav rad. To je nužno hitno promijeniti ako želimo uopće zainteresirati mlade za taj posao.

 - Tko su vam novinarski uzori?

- Sanja Modrić, Drago Hedl, Dora Kršul, Ilko Ćimić, Hrvoje Simičević, Ivan Pandžić, Ivana Dragičević, Ana Raić Knežević, Jagoda Marić, Iva Boban Valečić, Irena Frlan, Kikica Turčin, Josip šarić, Dragan Nikolić, Mila Moralić, Anka Bilić Keserović, Ilija Radić, Jasmina Popović, Marina Karlović Sabolić, Hrvoje Krešić, Antonio Zavada, Ivanka Toma, Ljubica Gatarić, Darko Buković, Sandra Bartolović, Dragana Radusinović, Vanja Moskaljov, Ivana Pezo Moskaljov, Ivana Brkić, Ivana Jakelić, Helena Puljiz, Đurđica Klancir, Silvana Menđušić, Maja Sever, Andrej Dimitrijević... Mogla bih nabrajati do sutra. Ima puno kolega koje pratim, od kojih učim svakodnevno, koje gnjavim i pitam za savjete, od kojih neprestano učim, svi su mi uzori. Ovo su samo neki od onih kojima vjerujem kad ih čitam ili ih nešto pitam.

- Bili ste aktivni i u novinarskim i sindikalnim forumima. što i koliko po vama HND, može napraviti na poboljšanje statusa novinara i novinarstva?

Učlaniti što više ljudi. Aktivno lobirati, objašnjavati, educirati – od vrata do vrata ako treba. U sindikalnim i strukovnim pitanjima broji se, prvo, kol’ko nas ima I koliko smo spremni stati zajedno jedni za druge.