Aktualno > Analize

Novinarka godine – Đurđica Klancir: Za svoja prava i novinarstvo možemo se izboriti zajedničkim akcijama te glasnim i jasnim javnim istupima

23.12.2020.

Razgovarao: Ivica Buljan

Foto: Darko Marić 

Za novinarku i urednicu Đurđicu Klancir moglo bi se sportskim rječnikom rečeno, kazati da je klasik novinarstva. U dugoj novinarskoj karijeri prošla je sve faze od novinarke suradnice do urednice u nekoliko navrata. O bogatoj karijeri, ali i stranputicama našeg novinarstva razgovarali smo s najboljom novinarkom, odnosno novinarom za prošlu godinu.

Mnogi novinari srednje generacije našli su se u onome što ste izrekli nakon što ste proglašeni novinarkom godine. U novinarstvu ste 30 godina i počela ste na pisaćoj mašini i prošli ste put od novinarke početnice, pa ste tri puta bila glavna urednica, puno puta smjenjivana i nakon svega spadate u onu kategoriju novinarki i novinara kojima je teško pronaći redakciju, jer se bavite istraživačkim novinarstvom. Osoba s takvom biografijom u normalnom medijskom svijetu i okruženju sjedila bi u upravi kao savjetnica ili bi još bila glavna urednica ili obavljala neku od odgovornih funkcija. Kod nas je drugačije. Kako to? - što bi rekao u svojoj pjesmi naš poznati glazbenik.

-Kao novinar se profiliraš kroz rad, kroz tekstove, teme, a kao urednik kroz odnos prema novinarima, ali i pritiscima, izvana, iznutra. Uvijek sam nastojala pružati otpor prema svima jednako, jer kada jednom popustiš, izgubiš obraz. Izgleda da sam se ja tako kroz dugi niz godina u novinarstvu, i kao novinarka i kao urednica, uspjela profilirati kao ona s kojom bi moglo biti komplicirano. Uvijek sam se trudila biti razumna, uvijek spremna na razgovor, ali preko nekih granica ne možeš. Puno puta sam čula – pa tko će znati ako sad nećemo nekoga neko vrijeme dirati, pa svi to rade. Meni je uvijek izazov baviti se onima koji su „u sedlu“, a ne onima koji su pali. Sjetite se kako je bilo in u medijima cipelariti Ivicu Todorića nakon što je dignuta optužnica. Prednjačili su često oni koji su mu se najviše dodvoravali u vrijeme dok je bio nedodirljiv. E, to nije moj stil. Mene je više zanimalo i u vrijeme dok je bio nedodirljiv što je to u Hrvatskoj trulo do te mjere da je mogao postati nedodirljiv. A nakon optužnice, kakvi su dilovi doveli do toga i je li doista pao zato što se poskliznuo kao poduzetnik ili je došlo do nekakve političke mutne kuhinje. Ili Ivo Sanader. Kako su mnogi veselo istraživali Sanaderov model vladavine nakon što je pao. A ja mogu reći da sam vodila medij (Business.hr) koji je rasturao Ivu Sanadera dok je bio moćan premijer kojeg su obožavali drugi mediji. To je moj diskurs. Neki su mi znali reći: ti uvijek sve prerano. Nema veze. Tako je još od vremena dok sam istraživala je li normalno da predsjednik Tuđman zapošljava svoje članove obitelji i dovodi ih na pozicije na kojima stječu tvrtke, stanove, dobivaju poslove „preko veze“. Bio je to svojevrsni hrvatski pranepotizam. I malo toga se promijenilo u ovih trideset godina. No, da se vratim na pitanje. Izgleda da takav odnos prema novinarstvu ili uređivanju medija danas baš i nije na cijeni na hrvatskoj novinarskoj sceni. Mediji su sve slabiji, znamo da su mnogi u financijskim problemima, pa se traže više i urednici i novinari koji će surađivati na modelu koji neće nikome ništa komplicirati. Radi kojih neće zvati oglašivači, ministri… No,da ne ispadne da je sve tako crno. Ima još uvijek medija u kojima se cijeni novinarstvo, imamo nekoliko jakih beskompromisnih portala, i ono što je još važnije, u gotovo svim medijima još uvijek postoje novinari koji se bore, koji objavljuju sjajne tekstove ili rade super televizijske priloge. Konačno, i ja sam dobila priliku ponovno krenuti kao novinarka, zahvaljujući povjerenju Telegram media grupe koja mi je dala priliku da opet pišem, na portalu Net.hr (Kasnije smo prešli na RTL). Imam i glavnog urednika Filipa Raunića koji podržava moja novinarska istraživanja ili komentare u kojima i dalje propitujem one najmoćnije, a ne koje koji se klimaju, ili su već pali.

Tri puta ste bili glavna urednica i tri puta ste smjenjivani. Koji su razloge navodili izdavači i uprave?

Jednom su vlasnici medija u kojem sam bila urednica naručili i skupo nezavisno istraživanje jer su me sumnjičili da kao urednica ne nastupam objektivno prema vlasti i oporbi. No, istraživanje je pokazalo da radimo profesionalno i objektivno. Čuvam za uspomenu to istraživanje. Da se razumijemo, glavnog urednika u našim medijima ne biraju novinarke i novinari, ne bira redakcija, nego ga imenuje vlasnik medija. Medijski izdavači su ti koji će dati priliku nekome da organizira redakciju, da definira uredničku politiku, dati će mu da razvija novinarstvo, ili će reći da zapravo ne žele novinarstvo. Da im treba netko tko će biti više kao menadžer za ispunjavanje onog što su oni dogovorili s politikom ili velikim oglašivačima. Jednom sam iskusila kako je to kad imaš izdavača koji zbilja poštuje pravilo razdvojenosti oglasnog odjela i redakcije, bilo je to kada sam vodila Business.hr, pod kapom švedskih izdavača, Bonnier Business Press. Ali mi smo tada bili bijele vrane. Mala izdavačka kuća među jakim igračima. Imali smo kontra sebe i distributere i jake agencije i velike kompanije. U zadnjoj fazi, u vrijeme početka recesije, 2008. godine, srezali smo troškove, dizala nam se reputacija, stekli smo i oglašivače koji su počeli respektirati naš model novinarstva, ali hrvatsko tržište je bilo nesavladljivo. Šveđani su 2009. zbog recesije gasili nekoliko projekata u Europi, na žalost, i naš Business.hr je stavljen na bubanj, za prodaju. Oni su pak naručili istraživanje hrvatskog medijskog tržišta, sjećam se kako su mi razočarano tada objavili da je to „nemoguća scena“, da to zapravo i nije nikakvo „tržište“, da tu gazduje nekoliko velikih igrača i da nema šanse za projekte kakve oni zagovaraju. Koliko smo bili žestoki i koliko smo išli na živce tadašnjoj vlasti dovoljno govori da je jedan od kupaca bio i Robert Ježić, frend i partner tadašnjeg premijera Ive Sanadera. Gospodinu Ježiću nije bilo teško niti potegnuti u Stockholm na razgovore. Drugi su kupci bili vezani za dio kompanija koje smo kritizirali. Oni su i uvjetovali u kupoprodajnom ugovoru da žele preuzeti medije (novine i portal), uz uvjet da ja ne bude više glavna urednica. Šveđaninu je bilo neugodno kad mi je to objavio, jer oni „nisu imali nikakvih primjedbi na moj profesionalni rad“. Žao mi je što su kasniji vlasnici Business.hr-a ugasili online arhivu, bilo bi dragocjeno danas pročitati što smo mi pisali i otkrivali o Agrokoru i o Croatia Airlines, i o HAC-u, onda kada su ih drugi mazili perom.

Spomenuli ste da novinari ne smiju dozvoliti da se njima manipulira i da ne ulaze u dilove. Kako smo se doveli u takvu situaciju da mnogi među nama pristaju na to, neki rado a neki zbog gole egzistencije i kako izaći iz tog začaranog kruga?

Medijska scena je doista u jako teškom stanju. Većina izdavača otpušta novinarke i novinare, odnosno želi srezati redakcije na najmanji mogući broj osoba. Režu se plaće i honorari na sve strane. Mnogi su i dalje na ugovorima koji su vrlo nesigurni. Znam sjajne novinare koji s gađenjem odlaze na posao. Znam one koji prkose, kojima se dogodi da izgube živce, da kažu nadređenima „što misle o njima“. Znam sjajne novinarke koje zbrajaju koliko im je ostalo godina do mirovine, i nadaju se da u međuvremenu ipak neće završiti na burzi. Mnogi odlaze, u potrazi su za bilo kakvih poslom koji nema veze s novinarstvo. No, istovremeno je došlo i do bujanja kvazinovinarstva, ima onih koji smatraju da su novinarski surogati, native novinarstvo, ili dogovorno novinarstvo, kombiniranje i sudjelovanje u tzv. medijskim obračunima dogovorenima s velikanima iz politike ili biznisa – nekakvo novo, više novinarstvo. Da je ono novinarstvo kakvo ja zagovaram – retro, prošlo svršeno vrijeme. To su oni koji se još predstavljaju kao novinari a ponosi su na to sve nenovinarsko više nego na novinarstvo. No, da se razumijemo, ne smatram da su promo članci nešto sramno, ili da bi trebalo iskorijeniti oglase ili ugušiti pr industriju. Samo zagovaram jasna pravila igre. Da se barem poštuje Zakon o medijima. Da bude jasno i glasno što je oglas, ili promo, a što nije. Za novinarstvo su puno opasnije one situacije kada se tjera novinare da odrade nešto „kao“ novinarstvo. A toga je sve više. To je taj otrov koji se širi medijima u Hrvatskoj sve više. Jer su s jedne strane novinari sve slabiji, a s druge strane su zagovaratelji tih mutnih kombinacija sve jači.

Novinare se napada, tuži, osuđuje na sudovima… na tisuću je tužbi protiv novinara, koji se osjećaju nezaštićeno. I sami ste bili žrtva represije kada je po vas u redakciju došla policija. Kako se tome suprotstaviti?

Galamom. Zajedničkim akcijama. I u slučaju policija u redakciji pokazalo se da je bilo dobro to što sam istupila. Bio je stres, bio je trenutak promišljanja – uh, sigurno će me razapeti… Od nekih novinara iz drugih redakcija čula sam razmišljanje da njima njihovi šefovi niti ne bi dali da istupe da im se dogodilo tako nešto. Da bi sigurno pokušali to riješiti nekom tihom diplomacijom. Nazvati ministra Božinovića, ili tako nekako. Imala sam sreće jer sam imala i podršku urednika, i izdavača (u tom trenutku Telegram Media Grupa). A onda i podršku ustavnih stručnjaka, široku podršku građana. Srećom, nakon svega, župan Ivo Žinić je povukao dvije tužbe koje je protiv mene kao građanke – a ne novinarke – podnio radi mojih istraživačkih tekstova o njegovom stilu vladanja u Sisačko-moslavačkoj županiji. Naravno da u policiji nikada nije otkriveno tko je točno nazvao koga i naručio da mi se ima poslati policiju u redakciju, bilo je tu zataškavanja, ni pučka pravobraniteljica nije uspjela istjerati na čistac taj slučaj, ali nadam se da barem više nikome od kolegica i kolega neće poslati policiju na način kako su to učinili meni. Da, problem su tužbe, i dalje mnogi inzistiraju na tom famoznom sramoćenju. Traže zadovoljštinu za duševnu bol iako je sve što smo napisali bilo točno. Tu je od iznimne važnosti podrška i izdavača, ali i HND-a, podrška naših prekaljenih odvjetnica za probleme u medijima, Vanje Jurić, Vesne Alaburić, ali i mnogih drugih odvjetnika koji žele pomoći novinarkama i novinarima u kompleksnih sudskim procesima.

Tko danas najviše ugrožava slobodu medija: politika glumi nezainteresiranost, ali kroz svoje resorno ministarstvo diktira tempo medijima i novinarima. Na drugoj strani je biznis na hrvatski način. Jeli sprega tih dviju grupacija najopasniji za slobodu medija?

Veliki je problem to što je najveći oglašivač trenutno u Hrvatskoj Vlada, kroz svoja ministarstva i državne tvrtke. U vrijeme pandemije ona je sigurno podebljala svoj utjecaj i kroz dotacije tvrtkama, među kojima su i mnoge medijske kuće. Također, i mnoge velike kompanije, najjači oglašivači, i dalje smatraju da su nedodirljivi. S druge strane, jačaju portali koji nisu zavisni o velikim oglašivačima, nego funkcioniraju na tzv. google ads modelu, koji su u prilici još više jačati slobodno novinarstvo. No, tu opet dolazimo do razine medijskih izdavača, vlasnika, do toga jesu li oni skloni pojačati autorsko novinarstvo ili će više dati prostora zabavnim sadržajima ili bezbolnom praćenju politike i biznisa. Jer ono novinarstvo koje propituje najmoćnije svima donosi stres, i novinarima i urednicima, i vlasnicima. Mnogima je najdraže pobjeći u sadržaje koji ne donose nevolje. Tu je također još nekoliko hrabrih, tzv. neprofitnih portala ili medija. Oni su postali i svojevrsno utočište za sjajne novinare kojima je bilo dosta mučenja u tzv. velikim medijima.

Novinarsku karijeru počeli ste, kao što ste naveli, na pisaćoj mašini u vrijeme omladinskog tiska odnosno Poleta. Danas radite u internetskoj redakciji net.hr s mladim ljudima koji uglavnom o procesu rada na tiskanim medijima u neka ranija doba prije kompjutera mogu samo čuti od starijih kolega. Kako to funkcionira i što kažete tim mladim ljudima kako je izgledalo novinarstvo nekada u usporedbi s današnjim i je li ih to zanima?

Zanima ih, naravno. Nedavno sam bila u prilici voditi i jednu radionicu za mlade. Bilo je mnogo studenata novinarstva, ili onih koje zanima novinarstvo. Sjajni mladi ljudi, zapanjilo me kako dobri razumiju situaciju u medijima. Mnogi od njih vrlo jasno razumiju probleme „kopipejsterske“ mašinerije koja, na žalost, dominira na mnogim portalima i u kojoj će mnogi od njih vrlo izgledno steći svoju prvu novinarsku praksu. Bodrim ih da će i u tome moći pokazati svoju kreativnost, osjećaj je li nešto bitno ili nije – da tu kopipejstersku fazu shvate kao svladavanje tehnologije ali i pokazivanje mogu li nešto više. Zagovornik sam modela kombiniranja starog i novog, od kombiniranja iskusnih novinara i urednika s mlađom gardom, do organizacije posla. Kada sam bila glavna urednica Tportala kretali smo svaki dan s kolegijem i trasiranjem bitnih tema, neovisno što portal ima drugačiju dinamiku od primjerice dnevnih novina, mislim da je ta živa komunikacija i diskutiranje kako želimo da nam izgleda portal toga dana izuzetno bitna. Smatram da su portali koji imaju mogućnosti razviti nezavisne financijske modele u prilici dati novu snagu autorskom novinarstvu. Vrijeme je za veliki preokret, manje kopipejstanja više autorskog novinarstva. Također, izuzetno je važno da glavni urednik jasno vodi medij, da cijelom uredničkom timu i redakciji bude jasno koje vrijednosti zagovara portal, od profesionalnih standarda do određivanja prema nekim kriznim situacijama.

Internet pruža ogromne mogućnosti, a “lažne vijesti” postale su nešto što opasno narušava vjerodostojnost novinarstva i novinara? Kako se snalaziti u svemu tome?

Podizanjem standarda u redakcijama. Inzistiranjem na provjeri podataka, na tome da se – zove drugu stranu. Portali traže brzinu i izuzetno je teško opstati u toj utakmici tko je biti prvi i zato se događaju i pogreške, no, srećom – portali nude i brzu mogućnost „popravka“. Naravno, posve je pogrešna praksa prenositi objave s društvenih mreža koje sadrže informacije koje nisu provjerene. Stavovi, poruke, svakako, ali izvodi iz navodnih zanstvenih studija ili tvrdnje da je netko učinio nešto – bez provjere – ne bi smjeli imati mjesto na portalima.

Kada ste se kao novinarka i urednica osjećali najbolje u novinarstvu? Koje je to po vama zlatno doba našeg novinarstva i zapravo ima li ga ili svi živimo u iluzijama da je nekada bilo bolje?

Bilo je uvijek sretnijih i manje sretnih razdoblja. Iako je bilo izuzetno teško, devedesetih u Globusu, bili smo u prilici raditi vrlo ozbiljne duboke istraživačke priče, ići na teren, razgovarati sa svima s kojima je trebalo, probiti se do dokumenata. To su bili trenuci kada su otkrića odjekivala kao nikada. Kao glavna urednica Business.hr-a iskusila sam što znači biti glavni urednik uz vlasnika koji beskompromisno poštuje visoke novinarske standarde. Učila sam od najboljih, i kako organizirati desk, i kako dobiti od novinara najbolje. Na radionicama u Stockholmu imala sam prilike čuti projekcije o tome što će se zbivati s medijima u narednih deset, petnaest godina – i kasnije shvatiti kako su bili u pravu. Da se razumijemo, nisu to uopće bile lake godine, vodila sam veliki tim, pisala, a istodobno sam bila i samohrana majka, ali to je urednički sigurno bilo najbolje i neponovljivo. A opet onda kada smo na Tportalu postigli to da diktiramo tempo što je bitno tog dana, i kako to prezentirati, kada su nas doslovno kopirali dnevnici navečer – bila sam izuzetno ponosna. Ali i sada jako volim ovu svoju novu novinarsku fazu.

Koliko Vam znači ovo priznanje koje su vam dodijelile kolege?

Neopisivo mnogo. Kao urednica sam predlagala svoje novinarke i novinare za nagrade, mnogi su ih i dobivali, radovala sam se zajedno s njima, a sada sam doživjela po prvi put – nakon toliko dugo vremena u novinarstvu – da i mene predloži moj glavni urednik, i još k tome da me drugi kolege, novinarke i novinari, članovi HND-a, izaberu za novinarku godine. Uvijek sam se pitala je li to moje što radim uopće vidljivo na razini struke, radim na velikom portalu, na kojem je obrt vijesti vrlo brz, pa uvijek ostaje bojazan da u toj šumi neće biti zapažen moj tekst, istraživanja, analize, komentari. Ovo je znak da me čitaju, da smatraju da su moji tekstovi kvalitetni, da je cjelokupno moje zalaganje za novinarstvo – vrijedno nagrade.

Hrvatsko novinarsko društvo ove godine slavi 110. Godina postojanja. Kako vidite ulogu HND u našem medijskom prostoru i novinarstvo. Što je dobro, a što bi moglo biti bolje?

HND je dosta oslabljen kroz proteklih nekoliko desetljeća, a bilo bi važno da i u ovim teškim vremenima bude mjesto i okupljanja i novih inicijativa za poboljšanje profesionalnih standarda, za bolje novinarstvo i razumijevanje važnosti novinarstva za podizanje demokratskih standarda u Hrvatskoj. Upravo pratimo pokušaj Vlade da nametne novi Zakon o elektroničkim medijima koji će donijeti više štete nego koristi elektroničkim medijima i važno je da se HND glasno i jako uključi u borbu protiv ovakvog zakonskog rješenja.

Kakve su vaše novinarske, a i uredničke ambicije u budućnosti?

Maštala sam o portalu koji bi funkcionirao kao svojevrsna radionica, kombinacija iskusnih urednika i novinara i studenata novinarstva. Ali nije sada trenutak ni za kakve velike projekte i pothvate. Upravo pripremamo novi redizajn portala Net.hr i nadam se da ćemo biti u prilici pojačati i novinarski tim i autorski rad. Hajdemo svi skupa preživjeti koronakrizu. Mi novinare i novinari moramo pokazati i u ovim uvjetima da se može i mora propitivati poteze Vlade i stožera, iako vidimo po njihovim licima da oni očekuju nekakav blaži tretman u kriznim trenucima. Drugim riječima, opet bi se dogovarali.

 

Razgovarao: Ivica Buljan

Foto: Darko Marić 

Za novinarku i urednicu Đurđicu Klancir moglo bi se sportskim rječnikom rečeno, kazati da je klasik novinarstva. U dugoj novinarskoj karijeri prošla je sve faze od novinarke suradnice do urednice u nekoliko navrata. O bogatoj karijeri, ali i stranputicama našeg novinarstva razgovarali smo s najboljom novinarkom, odnosno novinarom za prošlu godinu.

Mnogi novinari srednje generacije našli su se u onome što ste izrekli nakon što ste proglašeni novinarkom godine. U novinarstvu ste 30 godina i počela ste na pisaćoj mašini i prošli ste put od novinarke početnice, pa ste tri puta bila glavna urednica, puno puta smjenjivana i nakon svega spadate u onu kategoriju novinarki i novinara kojima je teško pronaći redakciju, jer se bavite istraživačkim novinarstvom. Osoba s takvom biografijom u normalnom medijskom svijetu i okruženju sjedila bi u upravi kao savjetnica ili bi još bila glavna urednica ili obavljala neku od odgovornih funkcija. Kod nas je drugačije. Kako to? - što bi rekao u svojoj pjesmi naš poznati glazbenik.

-Kao novinar se profiliraš kroz rad, kroz tekstove, teme, a kao urednik kroz odnos prema novinarima, ali i pritiscima, izvana, iznutra. Uvijek sam nastojala pružati otpor prema svima jednako, jer kada jednom popustiš, izgubiš obraz. Izgleda da sam se ja tako kroz dugi niz godina u novinarstvu, i kao novinarka i kao urednica, uspjela profilirati kao ona s kojom bi moglo biti komplicirano. Uvijek sam se trudila biti razumna, uvijek spremna na razgovor, ali preko nekih granica ne možeš. Puno puta sam čula – pa tko će znati ako sad nećemo nekoga neko vrijeme dirati, pa svi to rade. Meni je uvijek izazov baviti se onima koji su „u sedlu“, a ne onima koji su pali. Sjetite se kako je bilo in u medijima cipelariti Ivicu Todorića nakon što je dignuta optužnica. Prednjačili su često oni koji su mu se najviše dodvoravali u vrijeme dok je bio nedodirljiv. E, to nije moj stil. Mene je više zanimalo i u vrijeme dok je bio nedodirljiv što je to u Hrvatskoj trulo do te mjere da je mogao postati nedodirljiv. A nakon optužnice, kakvi su dilovi doveli do toga i je li doista pao zato što se poskliznuo kao poduzetnik ili je došlo do nekakve političke mutne kuhinje. Ili Ivo Sanader. Kako su mnogi veselo istraživali Sanaderov model vladavine nakon što je pao. A ja mogu reći da sam vodila medij (Business.hr) koji je rasturao Ivu Sanadera dok je bio moćan premijer kojeg su obožavali drugi mediji. To je moj diskurs. Neki su mi znali reći: ti uvijek sve prerano. Nema veze. Tako je još od vremena dok sam istraživala je li normalno da predsjednik Tuđman zapošljava svoje članove obitelji i dovodi ih na pozicije na kojima stječu tvrtke, stanove, dobivaju poslove „preko veze“. Bio je to svojevrsni hrvatski pranepotizam. I malo toga se promijenilo u ovih trideset godina. No, da se vratim na pitanje. Izgleda da takav odnos prema novinarstvu ili uređivanju medija danas baš i nije na cijeni na hrvatskoj novinarskoj sceni. Mediji su sve slabiji, znamo da su mnogi u financijskim problemima, pa se traže više i urednici i novinari koji će surađivati na modelu koji neće nikome ništa komplicirati. Radi kojih neće zvati oglašivači, ministri… No,da ne ispadne da je sve tako crno. Ima još uvijek medija u kojima se cijeni novinarstvo, imamo nekoliko jakih beskompromisnih portala, i ono što je još važnije, u gotovo svim medijima još uvijek postoje novinari koji se bore, koji objavljuju sjajne tekstove ili rade super televizijske priloge. Konačno, i ja sam dobila priliku ponovno krenuti kao novinarka, zahvaljujući povjerenju Telegram media grupe koja mi je dala priliku da opet pišem, na portalu Net.hr (Kasnije smo prešli na RTL). Imam i glavnog urednika Filipa Raunića koji podržava moja novinarska istraživanja ili komentare u kojima i dalje propitujem one najmoćnije, a ne koje koji se klimaju, ili su već pali.

Tri puta ste bili glavna urednica i tri puta ste smjenjivani. Koji su razloge navodili izdavači i uprave?

Jednom su vlasnici medija u kojem sam bila urednica naručili i skupo nezavisno istraživanje jer su me sumnjičili da kao urednica ne nastupam objektivno prema vlasti i oporbi. No, istraživanje je pokazalo da radimo profesionalno i objektivno. Čuvam za uspomenu to istraživanje. Da se razumijemo, glavnog urednika u našim medijima ne biraju novinarke i novinari, ne bira redakcija, nego ga imenuje vlasnik medija. Medijski izdavači su ti koji će dati priliku nekome da organizira redakciju, da definira uredničku politiku, dati će mu da razvija novinarstvo, ili će reći da zapravo ne žele novinarstvo. Da im treba netko tko će biti više kao menadžer za ispunjavanje onog što su oni dogovorili s politikom ili velikim oglašivačima. Jednom sam iskusila kako je to kad imaš izdavača koji zbilja poštuje pravilo razdvojenosti oglasnog odjela i redakcije, bilo je to kada sam vodila Business.hr, pod kapom švedskih izdavača, Bonnier Business Press. Ali mi smo tada bili bijele vrane. Mala izdavačka kuća među jakim igračima. Imali smo kontra sebe i distributere i jake agencije i velike kompanije. U zadnjoj fazi, u vrijeme početka recesije, 2008. godine, srezali smo troškove, dizala nam se reputacija, stekli smo i oglašivače koji su počeli respektirati naš model novinarstva, ali hrvatsko tržište je bilo nesavladljivo. Šveđani su 2009. zbog recesije gasili nekoliko projekata u Europi, na žalost, i naš Business.hr je stavljen na bubanj, za prodaju. Oni su pak naručili istraživanje hrvatskog medijskog tržišta, sjećam se kako su mi razočarano tada objavili da je to „nemoguća scena“, da to zapravo i nije nikakvo „tržište“, da tu gazduje nekoliko velikih igrača i da nema šanse za projekte kakve oni zagovaraju. Koliko smo bili žestoki i koliko smo išli na živce tadašnjoj vlasti dovoljno govori da je jedan od kupaca bio i Robert Ježić, frend i partner tadašnjeg premijera Ive Sanadera. Gospodinu Ježiću nije bilo teško niti potegnuti u Stockholm na razgovore. Drugi su kupci bili vezani za dio kompanija koje smo kritizirali. Oni su i uvjetovali u kupoprodajnom ugovoru da žele preuzeti medije (novine i portal), uz uvjet da ja ne bude više glavna urednica. Šveđaninu je bilo neugodno kad mi je to objavio, jer oni „nisu imali nikakvih primjedbi na moj profesionalni rad“. Žao mi je što su kasniji vlasnici Business.hr-a ugasili online arhivu, bilo bi dragocjeno danas pročitati što smo mi pisali i otkrivali o Agrokoru i o Croatia Airlines, i o HAC-u, onda kada su ih drugi mazili perom.

Spomenuli ste da novinari ne smiju dozvoliti da se njima manipulira i da ne ulaze u dilove. Kako smo se doveli u takvu situaciju da mnogi među nama pristaju na to, neki rado a neki zbog gole egzistencije i kako izaći iz tog začaranog kruga?

Medijska scena je doista u jako teškom stanju. Većina izdavača otpušta novinarke i novinare, odnosno želi srezati redakcije na najmanji mogući broj osoba. Režu se plaće i honorari na sve strane. Mnogi su i dalje na ugovorima koji su vrlo nesigurni. Znam sjajne novinare koji s gađenjem odlaze na posao. Znam one koji prkose, kojima se dogodi da izgube živce, da kažu nadređenima „što misle o njima“. Znam sjajne novinarke koje zbrajaju koliko im je ostalo godina do mirovine, i nadaju se da u međuvremenu ipak neće završiti na burzi. Mnogi odlaze, u potrazi su za bilo kakvih poslom koji nema veze s novinarstvo. No, istovremeno je došlo i do bujanja kvazinovinarstva, ima onih koji smatraju da su novinarski surogati, native novinarstvo, ili dogovorno novinarstvo, kombiniranje i sudjelovanje u tzv. medijskim obračunima dogovorenima s velikanima iz politike ili biznisa – nekakvo novo, više novinarstvo. Da je ono novinarstvo kakvo ja zagovaram – retro, prošlo svršeno vrijeme. To su oni koji se još predstavljaju kao novinari a ponosi su na to sve nenovinarsko više nego na novinarstvo. No, da se razumijemo, ne smatram da su promo članci nešto sramno, ili da bi trebalo iskorijeniti oglase ili ugušiti pr industriju. Samo zagovaram jasna pravila igre. Da se barem poštuje Zakon o medijima. Da bude jasno i glasno što je oglas, ili promo, a što nije. Za novinarstvo su puno opasnije one situacije kada se tjera novinare da odrade nešto „kao“ novinarstvo. A toga je sve više. To je taj otrov koji se širi medijima u Hrvatskoj sve više. Jer su s jedne strane novinari sve slabiji, a s druge strane su zagovaratelji tih mutnih kombinacija sve jači.

Novinare se napada, tuži, osuđuje na sudovima… na tisuću je tužbi protiv novinara, koji se osjećaju nezaštićeno. I sami ste bili žrtva represije kada je po vas u redakciju došla policija. Kako se tome suprotstaviti?

Galamom. Zajedničkim akcijama. I u slučaju policija u redakciji pokazalo se da je bilo dobro to što sam istupila. Bio je stres, bio je trenutak promišljanja – uh, sigurno će me razapeti… Od nekih novinara iz drugih redakcija čula sam razmišljanje da njima njihovi šefovi niti ne bi dali da istupe da im se dogodilo tako nešto. Da bi sigurno pokušali to riješiti nekom tihom diplomacijom. Nazvati ministra Božinovića, ili tako nekako. Imala sam sreće jer sam imala i podršku urednika, i izdavača (u tom trenutku Telegram Media Grupa). A onda i podršku ustavnih stručnjaka, široku podršku građana. Srećom, nakon svega, župan Ivo Žinić je povukao dvije tužbe koje je protiv mene kao građanke – a ne novinarke – podnio radi mojih istraživačkih tekstova o njegovom stilu vladanja u Sisačko-moslavačkoj županiji. Naravno da u policiji nikada nije otkriveno tko je točno nazvao koga i naručio da mi se ima poslati policiju u redakciju, bilo je tu zataškavanja, ni pučka pravobraniteljica nije uspjela istjerati na čistac taj slučaj, ali nadam se da barem više nikome od kolegica i kolega neće poslati policiju na način kako su to učinili meni. Da, problem su tužbe, i dalje mnogi inzistiraju na tom famoznom sramoćenju. Traže zadovoljštinu za duševnu bol iako je sve što smo napisali bilo točno. Tu je od iznimne važnosti podrška i izdavača, ali i HND-a, podrška naših prekaljenih odvjetnica za probleme u medijima, Vanje Jurić, Vesne Alaburić, ali i mnogih drugih odvjetnika koji žele pomoći novinarkama i novinarima u kompleksnih sudskim procesima.

Tko danas najviše ugrožava slobodu medija: politika glumi nezainteresiranost, ali kroz svoje resorno ministarstvo diktira tempo medijima i novinarima. Na drugoj strani je biznis na hrvatski način. Jeli sprega tih dviju grupacija najopasniji za slobodu medija?

Veliki je problem to što je najveći oglašivač trenutno u Hrvatskoj Vlada, kroz svoja ministarstva i državne tvrtke. U vrijeme pandemije ona je sigurno podebljala svoj utjecaj i kroz dotacije tvrtkama, među kojima su i mnoge medijske kuće. Također, i mnoge velike kompanije, najjači oglašivači, i dalje smatraju da su nedodirljivi. S druge strane, jačaju portali koji nisu zavisni o velikim oglašivačima, nego funkcioniraju na tzv. google ads modelu, koji su u prilici još više jačati slobodno novinarstvo. No, tu opet dolazimo do razine medijskih izdavača, vlasnika, do toga jesu li oni skloni pojačati autorsko novinarstvo ili će više dati prostora zabavnim sadržajima ili bezbolnom praćenju politike i biznisa. Jer ono novinarstvo koje propituje najmoćnije svima donosi stres, i novinarima i urednicima, i vlasnicima. Mnogima je najdraže pobjeći u sadržaje koji ne donose nevolje. Tu je također još nekoliko hrabrih, tzv. neprofitnih portala ili medija. Oni su postali i svojevrsno utočište za sjajne novinare kojima je bilo dosta mučenja u tzv. velikim medijima.

Novinarsku karijeru počeli ste, kao što ste naveli, na pisaćoj mašini u vrijeme omladinskog tiska odnosno Poleta. Danas radite u internetskoj redakciji net.hr s mladim ljudima koji uglavnom o procesu rada na tiskanim medijima u neka ranija doba prije kompjutera mogu samo čuti od starijih kolega. Kako to funkcionira i što kažete tim mladim ljudima kako je izgledalo novinarstvo nekada u usporedbi s današnjim i je li ih to zanima?

Zanima ih, naravno. Nedavno sam bila u prilici voditi i jednu radionicu za mlade. Bilo je mnogo studenata novinarstva, ili onih koje zanima novinarstvo. Sjajni mladi ljudi, zapanjilo me kako dobri razumiju situaciju u medijima. Mnogi od njih vrlo jasno razumiju probleme „kopipejsterske“ mašinerije koja, na žalost, dominira na mnogim portalima i u kojoj će mnogi od njih vrlo izgledno steći svoju prvu novinarsku praksu. Bodrim ih da će i u tome moći pokazati svoju kreativnost, osjećaj je li nešto bitno ili nije – da tu kopipejstersku fazu shvate kao svladavanje tehnologije ali i pokazivanje mogu li nešto više. Zagovornik sam modela kombiniranja starog i novog, od kombiniranja iskusnih novinara i urednika s mlađom gardom, do organizacije posla. Kada sam bila glavna urednica Tportala kretali smo svaki dan s kolegijem i trasiranjem bitnih tema, neovisno što portal ima drugačiju dinamiku od primjerice dnevnih novina, mislim da je ta živa komunikacija i diskutiranje kako želimo da nam izgleda portal toga dana izuzetno bitna. Smatram da su portali koji imaju mogućnosti razviti nezavisne financijske modele u prilici dati novu snagu autorskom novinarstvu. Vrijeme je za veliki preokret, manje kopipejstanja više autorskog novinarstva. Također, izuzetno je važno da glavni urednik jasno vodi medij, da cijelom uredničkom timu i redakciji bude jasno koje vrijednosti zagovara portal, od profesionalnih standarda do određivanja prema nekim kriznim situacijama.

Internet pruža ogromne mogućnosti, a “lažne vijesti” postale su nešto što opasno narušava vjerodostojnost novinarstva i novinara? Kako se snalaziti u svemu tome?

Podizanjem standarda u redakcijama. Inzistiranjem na provjeri podataka, na tome da se – zove drugu stranu. Portali traže brzinu i izuzetno je teško opstati u toj utakmici tko je biti prvi i zato se događaju i pogreške, no, srećom – portali nude i brzu mogućnost „popravka“. Naravno, posve je pogrešna praksa prenositi objave s društvenih mreža koje sadrže informacije koje nisu provjerene. Stavovi, poruke, svakako, ali izvodi iz navodnih zanstvenih studija ili tvrdnje da je netko učinio nešto – bez provjere – ne bi smjeli imati mjesto na portalima.

Kada ste se kao novinarka i urednica osjećali najbolje u novinarstvu? Koje je to po vama zlatno doba našeg novinarstva i zapravo ima li ga ili svi živimo u iluzijama da je nekada bilo bolje?

Bilo je uvijek sretnijih i manje sretnih razdoblja. Iako je bilo izuzetno teško, devedesetih u Globusu, bili smo u prilici raditi vrlo ozbiljne duboke istraživačke priče, ići na teren, razgovarati sa svima s kojima je trebalo, probiti se do dokumenata. To su bili trenuci kada su otkrića odjekivala kao nikada. Kao glavna urednica Business.hr-a iskusila sam što znači biti glavni urednik uz vlasnika koji beskompromisno poštuje visoke novinarske standarde. Učila sam od najboljih, i kako organizirati desk, i kako dobiti od novinara najbolje. Na radionicama u Stockholmu imala sam prilike čuti projekcije o tome što će se zbivati s medijima u narednih deset, petnaest godina – i kasnije shvatiti kako su bili u pravu. Da se razumijemo, nisu to uopće bile lake godine, vodila sam veliki tim, pisala, a istodobno sam bila i samohrana majka, ali to je urednički sigurno bilo najbolje i neponovljivo. A opet onda kada smo na Tportalu postigli to da diktiramo tempo što je bitno tog dana, i kako to prezentirati, kada su nas doslovno kopirali dnevnici navečer – bila sam izuzetno ponosna. Ali i sada jako volim ovu svoju novu novinarsku fazu.

Koliko Vam znači ovo priznanje koje su vam dodijelile kolege?

Neopisivo mnogo. Kao urednica sam predlagala svoje novinarke i novinare za nagrade, mnogi su ih i dobivali, radovala sam se zajedno s njima, a sada sam doživjela po prvi put – nakon toliko dugo vremena u novinarstvu – da i mene predloži moj glavni urednik, i još k tome da me drugi kolege, novinarke i novinari, članovi HND-a, izaberu za novinarku godine. Uvijek sam se pitala je li to moje što radim uopće vidljivo na razini struke, radim na velikom portalu, na kojem je obrt vijesti vrlo brz, pa uvijek ostaje bojazan da u toj šumi neće biti zapažen moj tekst, istraživanja, analize, komentari. Ovo je znak da me čitaju, da smatraju da su moji tekstovi kvalitetni, da je cjelokupno moje zalaganje za novinarstvo – vrijedno nagrade.

Hrvatsko novinarsko društvo ove godine slavi 110. Godina postojanja. Kako vidite ulogu HND u našem medijskom prostoru i novinarstvo. Što je dobro, a što bi moglo biti bolje?

HND je dosta oslabljen kroz proteklih nekoliko desetljeća, a bilo bi važno da i u ovim teškim vremenima bude mjesto i okupljanja i novih inicijativa za poboljšanje profesionalnih standarda, za bolje novinarstvo i razumijevanje važnosti novinarstva za podizanje demokratskih standarda u Hrvatskoj. Upravo pratimo pokušaj Vlade da nametne novi Zakon o elektroničkim medijima koji će donijeti više štete nego koristi elektroničkim medijima i važno je da se HND glasno i jako uključi u borbu protiv ovakvog zakonskog rješenja.

Kakve su vaše novinarske, a i uredničke ambicije u budućnosti?

Maštala sam o portalu koji bi funkcionirao kao svojevrsna radionica, kombinacija iskusnih urednika i novinara i studenata novinarstva. Ali nije sada trenutak ni za kakve velike projekte i pothvate. Upravo pripremamo novi redizajn portala Net.hr i nadam se da ćemo biti u prilici pojačati i novinarski tim i autorski rad. Hajdemo svi skupa preživjeti koronakrizu. Mi novinare i novinari moramo pokazati i u ovim uvjetima da se može i mora propitivati poteze Vlade i stožera, iako vidimo po njihovim licima da oni očekuju nekakav blaži tretman u kriznim trenucima. Drugim riječima, opet bi se dogovarali.