Kako navode u EFJ-u sigurnost novinara je prioritet za mnoge novinarske sindikate u Europi, koji su svjedoci sve većih fizičkih i psihičkih rizika s kojima se medijski djelatnici suočavaju posljednjih godina. U 2021. Brzi odgovor na slobodu medija (MFRR) dokumentirao je ukupno 626 kršenja slobode medija protiv novinara i medijskih kuća diljem EU-a, zemalja kandidata i Ujedinjenog Kraljevstva.
Istraživanje provedeno u proljeće 2022. pokazalo je da se 40% ispitanika suočili s barem jednim oblikom prijetnje ili incidenta protiv njih u proteklih šest mjeseci. Otprilike polovicu napada doživjeli su sami ili njihovi kolege;
„Lakše“ prijetnje, poput govora mržnje, verbalnog zlostavljanja i uvreda, najčešće su prijavljeni incidenti, ali se često zanemaruju. Žene su češće mete govora mržnje od svojih muških kolega; Gotovo tri četvrtine intervjuiranih žena bilo je pogođeno govorom mržnje u posljednjih šest mjeseci. Hakiranje je problem za više od jedne trećine novinara, a kleveta je najčešća prijavljena pravna prijetnja.
Prema izvješću, podcjenjuje se opseg psiholoških incidenata i njihov utjecaj na rad i moral novinara. Mnogi novinari rekli su da su prepušteni sami sebi rješavati probleme i patiti od izolacije. “Trebalo je osam mjeseci nakon napada da me moj urednik jednostavno pita ‘kako si’”, rekao je jedan novinar. Osim ovih zabrinjavajućih rezultata, anketa pokazuje i nedostatak sigurnosne obuke:
Više od jedne trećine novinara ne zna je li na njihovm radnom mjestou ili je li poslodavac razvio politiku sigurnosti i sigurnosti; samo 40% ispitanika izjavilo je da se prije opasnih zadataka rizici procjenjuju; samo je manjina ispitanih novinara prošla obuku u svakoj kategoriji identificiranoj za ovu studiju (prva pomoć u neprijateljskom okruženju, opća prva pomoć, digitalna sigurnost te zdravlje i sigurnost na radu); osobito slobodni novinari moraju sami financirati pohađanje treninga koji su, u većini slučajeva, zastarjeli.
Ispitanici u anketi izjavili su da bi voljeli da njihovi poslodavci provode preventivne mjere sigurnosti, uključujući relevantne i ažurirane sigurnosne obuke, sigurnosne politike i postupke izvješćivanja u slučaju incidenata.
No, stav je različit ovisno o tome gdje se novinar nalazi. U istočnoj Europi, primjerice, novinari nemaju povjerenja u svoje poslodavce niti u javne vlasti kada izvještavaju o sigurnosnim incidentima. Nekoliko novinara smatralo je da bi trebalo postojati neovisno tijelo ili osoba kojoj se može izravno obratiti za prijavu incidenata.
Od novinarskih sindikata i udruga uglavnom se očekuje stručna, savjetodavna i pravna podrška. Međutim, pravna podrška zahtijeva posebne vještine i financijska sredstva koja si većina organizacija ne može priuštiti.
Ključna preporuka proizašla iz ove ankete bila je provedba internih propisa koji podupiru sigurnost novinara, kao što je provođenje tjelesne obuke o sigurnosti ili pokretanje dijaloga s novinarima i urednicima ili medijskim menadžerima. Druga je preporuka bila da se uspostave kolektivni ugovori i da to treba biti uloga sindikata/udruga kao i nacionalnih ili regionalnih političara koji bi to pitanje mogli pokrenuti na političkoj razini.
Ovo istraživanje provedeno je u okviru projekta “Safety4journalists”. Rezultati se temelje na 290 pojedinačnih odgovora na niz od 55 pitanja dostupnih na četiri europska jezika (engleski, francuski, njemački i hrvatski). Rezultate koristi EFJ kako bi bolje razumio zdravstvene i sigurnosne potrebe novinara i njihovu percepciju prijetnji. Nalazi će također biti proslijeđeni dionicima koji igraju ulogu u razvoju boljih politika, alata za procjenu rizika i obuke za novinare. Također će na kraju doprinijeti tečajevima o sigurnosti koje vode EFJ i njegove partnerske organizacije.
Izvor: EFJ
Foto: Getty Images