Kazivač je časopis za etnološke i kulturno-antropološke teme.

Tomislav Augustinčić je predsjednik Kluba studenata etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i glavni urednik novog časopisa studenata etnologije i kulturne antropologije Kazivač čiji je prvi broj upravo objavljen.

Iako je teme grada u fokus entoloških istraživanja u Hrvatskoj stavila još Dunja Righman Auguštin, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju upravo je zadnjih godina napravio znatan zaokret prema osuvremenjivanju područja interesa, u prvom redu na urbane teme. Koliko je taj novi smjer prisutan u radu studenata na časopisu i o kakvom je časopisu riječ općenito?

Kazivač je, kako mu i podnaslov govori, časopis za etnološke i kulturnoantropološke teme. Jedan je od dugoročnih projekata Kluba studenata etnologije i kulturne antropologije, pokrenut prošle godine. Radi se o znanstvenopopularnom časopisu koji objavljuje radove studenata etnologije i kulturne antropologije i drugih mladih istraživača. Suvremeni etnološki/kulturnoantropološki "teren" i istraživački interesi nisu više fiksno, strogo određeni već fleksibilni i raznoliki, što se vidi i u ponudi kolegija i istraživačkim projektima Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju, a onda i u studentskim radovima.

Čini mi se da se kod spomenutog "zaokreta" možda više radi o većoj promociji i popularizaciji suvremenih istraživačkih interesa etnologije i kulturne antropologije i njihove boljoj vidljivosti u široj, ili barem zainteresiranoj, javnosti - negoli tek recentnom osuvremenjivanju područja interesa. Kazivačemželimo doprinositi promociji i popularizaciji etnologije i kulturne antropologije, tj. studentskih radova, prvo među studentima, a onda i u široj javnosti.

Urbane teme ili grad kao tema prisutne su u studentskim istraživanjima više ili manje eksplicitno ili posve implicitno, jer studenti etnologije i kulturne antropologije danas najčešće istražuju upravo u gradu, nasuprot raširenim stereotipima. Na tom tragu, u Klubu ove godine provodimo Metodološke radionice, kratka studentska grupna istraživanja u Zagrebu koja vode studenti, a koja će rezultirati elaboratom za izložbu. Kolegica Lucija Maroević koordinira sad grupu koja istražuje ulične glazbenike. Još zacrtavamo mnoge druge istraživačke teme, a o njima ćemo izvještavati u Kazivaču.

Tko su suradnici i teme koje ste predstavili u prvom broju?

Za prvi broj odlučili smo okupiti promišljanja studenata etnologije i kulturne antropologije o njihovoj znanosti. Kolege su suvereno odgovorile - ukazale su na specifičnosti svojih istraživanja da bi doprinijele cjelokupnoj raspravi o metodologiji, teoriji i etici etnologije i kulturne antropologije. Kako je na matičnom nam Odsjeku velik naglasak da studenti provode terenska istraživanja ili se samo tekstualno bave određenom temom, objavljeni radovi su redom nastali kao seminarske obaveze; svejedno su vrsno izvedeni i time daju uvid u samo neke etnološke/kulturnoantropološke terene. Prvi je broj dostupan na službenim stranicama časopisa (kazivac.wordpress.com) i u fizičkom obliku koji se bez naknade dijeli na Filozofskom fakultetu, a drugi će broj biti prisutan i na Hrčku. Svakako pozivam zainteresirane da istraživački zavire i sami otkriju koje su to teme.

Kako će se časopis dalje razvijati?

Nastojimo graditi prepoznatljivo usmjerenje i identitet Kazivača, ali želimo da to dođe od samih studenata. Tu je onda i naša odgovornost da prepoznamo interese i zanimljiva ostvarenja.

S Odsjekom za etnologiju i kulturnu antropologiju imamo uspješnu suradnju. Odsjek je prepoznao nastojanja i projekte Kluba kao vrijedne i značajne te nam pomažu, prema mogućnostima i potrebama osiguravaju nam i financijsku potporu, ali nam istovremeno daju slobodu i autonomiju u radu, pa i ovom uredničkom. Udruga ANTROPOP iz Zadra, Klub studenata etnologije i antropologije (KSEA) iz Beograda (koji izdaju časopisAnthropost), i MSEAD (Makedonsko studentsko etnološko-antropološko društvo) iz Skopja - promovirali su naš časopis i podržavaju nas u radu, a i mi promoviramo njihove zaista kvalitetne projekte. Konačno, nakladnička kuća Durieux svesrdno nam je pomogla u grafičkoj pripremi prvog broja Kazivača.

Sav naš rad posve je volonterski, kao i rad naših suradnika, i drago nam je što prepoznaju značaj i doprinos Kazivača.

Koliko je teško pokrenuti i izdati studentski časopis?

Urednički posao podrazumijeva obaveze i rad koji su u finalnom, tiskanom izdanju nevidljivi. Zato je početkom ove godine uredništvo obnovljeno - kolege iz prvog uredništva procijenile su da nemaju dovoljno vremena za kvalitetan rad. Kao i u svim projektima, treba puno inicijalnog rada da se uhvati zamah. Ponajviše rada odlazi na ohrabrivanje studenata da nam šalju svoje radove i da ih prepoznaju kao kvalitetne. Ovom smo projektu pristupili osobito ozbiljno, pripremajući i dokumente za sadašnje i buduća uredništva (misija i vizija, smjernice i načela za urednički rad itd.), a nastojimo provoditi i preporučene standarde uredničkog rada (double review itd.).

Ponekad se čini da je najteži zadatak u izdavanju studentskog časopisa smoći dovoljno financija za pristojnu nakladu i da vam se časopis ne raspadne u rukama nakon jednog listanja. Tu treba zahvaliti Filozofskom fakultetu u Zagrebu i našem Odsjeku na financijskoj potpori u ovom i drugim projektima. Naime, časopisi poput Kazivača - časopisi "malih" znanosti poput etnologije i kulturne antropologije, i k tome društvenohumanističkih znanosti - unatoč tome što su strukovni časopisi koji inzistiraju na kvaliteti i studentskom angažmanu, a i koriste studentima, ako ništa kao prostor za prvi objavljeni rad, počesto "nisu od interesa za studentsku populaciju" i najmanji troškovi tiska budu "nerealni troškovi" nasuprot časopisima npr. zavičajnih studentskih udruženja. Često se govori o suvremenom, internetskom dobu te da bi časopisi trebali biti samo u elektronskom izdanju. Čini mi se da se to radi samo kako bi se izbjegla dodjela sredstava za taj jedini "naplativi" dio pripreme časopisa, a i ta sredstva ne idu "u naš džep". I za elektronska izdanja je potrebna jednaka količina rada, a puno ih je lakše izgubiti od tiskovina, koje ipak ostaju neko vrijeme po javnim ili privatnim policama.

Autor: Saša šimpraga