Naš Saša Leković je, dakle, samo kolateralna žrtva specijalnog rata ove složne ekipe zadojene mržnjom koji će se do izbora nastaviti svim sredstvima i protiv svakoga tko ne odgovara njihovim arijevskim aršinima i politički ne puše u isti rog s njima.    

Sanja Modrić

Dosta godina radila sam u istoj redakciji i u zajedničkoj sobi sa Sašom Lekovićem, novim predsjednikom novinarskog ceha. Zato ga i danas zovem »cimeru«, on mene »cimerice«, a moji doma odmah znaju o kome se radi kad čuju taj nadimak.   

Saša je nepotkupivi radoholičar koji je cijeli svoj život posvetio svome pozivu i koji ti zna ići na živce koliko je temeljit i vrijedan. Radeći kao konj, taj skromni dečko iz Daruvara ostvario je izvrsnu karijeru u Hrvatskoj i u inozemstvu i zaradio veliki ugled u struci.  

Ti ćeš pobijediti jer si fanatik, rintat ćeš za sve nas na jednoj kavi od jutra do večeri, rekla sam mu prije nekoliko tjedana u zafrkanciji. I stvarno je dobio najviše glasova.   

No zato su ga se odmah dohvatili razni prljavci na društvenim mrežama i portalima radikalne desnice koji najčešće eksplicitno podržavaju HDZ, a čijem čistom hrvatskom nosu ne odgovara nitko tko se zove Saša. Laju da mu je pravo ime Aleksandar, pa što da jest, ali kad nije. Nazivaju ga komunjarom, pa što i da jest, ali u SK nikad nije bio, podmeću da govori »titogradskim naglaskom«.

No to sa Sašom samo je nova ilustracija šovinističke i proustaške klime koja je posljednjih godina u velikom naletu i opet se bori za javni prostor u Hrvatskoj.

Razni plaćeni provokatori i zaslijepljeni glupani gebelsovski izmišljaju najgore laži o uspješnim ljudima koji nisu iz njihovog ultradesnog jata, a dio medija povremeno čak prenosi te gadarije cinično prebacujući svoju odgovornost na izvore bez ikakvoga kredibiliteta.   

Neki dan su tako Branko Grčić i Ekonomski fakultet u Splitu morali demantirati jedan opskurni portal koji je potpredsjedniku Vlade prišio da je početkom devedesetih pobjegao s fakulteta i priključio se četnicima Sime Dubajića kod Knina.  

Sličan pokušaj javne kompromitacije doživio je ovih dana i ministar Tihomir Jakovina no, kako se ne može osporiti da je on bio hrvatski branitelj, njemu je napakiran ratni zločin protiv srpskog stanovništva. Autor članka čak je dobio i stanoviti izvor iz ureda Kolinde Grabar-Kitarović da mu potvrdi kako DORH istražuje sudjelovanje ministra Jakovine u jedinicama za egzekucije srpskih civila na Banovini.   

Čim je stala pred kolonu kontra šatoraša iz Savske 66, žrtva desničarske pornografije postala je i Zagrepčanka Mirjana Mirt. Ženu koja je, igrom slučaja, iz sto posto hrvatske i braniteljske obitelji, veliki su Hrvati proglasili »četničkom kurvom«, a zbog stotina prijetnji da će skončati u Savi morala je na neko vrijeme pobjeći iz grada.  

I na premijerovog oca Stipu Milanovića lažima je lani hladnokrvno nasrnuo šef vukovarskog stožera Tomislav Josić. Uz sarkastičnu primjedbu »kakav otac, takav sin«, Josić je kod Stankovića izjavio kako je upravo Milanović bio jugoslavenski ambasador u Parizu kad je tamo 1978. godine likvidiran Bruno Bušić. Stipe Milanović, međutim, nikad nije bio ne samo ambasador u Parizu, nego nikada nije radio nigdje u diplomaciji bivše države.  

Naš Saša Leković je, dakle, samo kolateralna žrtva specijalnog rata ove složne ekipe zadojene mržnjom koji će se do izbora nastaviti svim sredstvima i protiv svakoga tko ne odgovara njihovim arijevskim aršinima i politički ne puše u isti rog s njima.   

Ali zato svi mi drugi, normalni, moramo glasno i ustrajno govoriti. Inače ćemo se sutra čuditi u što se Hrvatska pretvorila dok smo mi šutjeli ne želeći se petljati s ološem.

Sanja Modrić