Aktualno > Analize

Neeuropska pozicija Hrvatske na listi novinarskih i medijskih sloboda

19.04.2019.

Piše: Ivica Buljan

Ono na što Hrvatsko novinarsko društvo već duže vrijeme upozorava - na cenzuru i ugroženost novinarskih i medijskih sloboda - potvrdilo je i izvješće Reportera bez granica (RSF) u kojem se upozorava na politički pritisak na javnu televiziju, fizičke napade i zastrašivanje novinara putem interneta.

Sada je valjda jasno i premijeru Plenkoviću da primjedbe i kritike kako u Hrvatskoj postoji cenzura u medijima i da novinarske slobode nisu na razini kakvu bi trebala imati jedna članica Europske unije imaju, nažalost, svoje duboko opravdanje i uporište. Plenković i njegova Vlada stoga ne mogu samo lakonski odmahivati rukom, jer biti u društvu Armenije, Haitija, susjedne nam Bosne i Hercegovine nije nimalo „europski“, a ne može nam biti utješno ni to što smo jedno mjesto ispred Grčke. Tako je Hrvatska na 64. mjestu po indeksu slobode medija za 2019. godinu svrstana u grupu problematičnih zemalja, daleko od, primjerice, Slovenije, koja je 34. na listi.

U izvješću RSF-a se posebno apostrofira situacija na HRT-u, te se kaže: „Jasno je da je HRT pod političkim pritiskom. Interesne skupine pokušavaju utjecati na uređivačku politiku i upletati se u unutarnju organizaciju“. Dodaje se i činjenica da je HRT čak tužio svoje zaposlenike koji su se požalili na te probleme.

Mogućnost sveobuhvatnih tužbi, osobito za „sramoćenje“, je doista sramotno i uvodi neposrednu autocenzuru, koja sve više dominira među novinarima, jer se većini njih ne da provoditi vrijeme po sudovima, a brojni slučajevi pokazuju da presude i izgubljeni sporovi direktno prijete i opstanku pojedinih medija. U izvješću se govori i o pritiscima na novinare koji se bave istraživanjem korupcije, organiziranog kriminala i ratnih zločina te zakonska mogućnost da se zbog uvrede države, grba, zastave i himne završi u zatvoru do tri godine.

Uzimajući u obzir sve to, kao i primjedbe i kritike koje su dolazile iz drugih međunarodnih središta, posebice EFJ-a, da stanje sa slobodom novinarstva i medija u Hrvatskoj nije na potrebnoj i željenoj razini, ova Vlada konačno mora poduzeti korake kako bi se medijski prostor oslobodio svih balasta koji ugrožavaju novinarske i medijske slobode.  Jedna od odrednica u tom smjeru svakakako bi trebale biti i preporuke EFJ- evog svježe objavljenog  Novinarskog manifesta 2019.: Europa treba novinarstvo!, gdje se između ostalog kaže kako bi članice EU-a trebale osigurati učinkovite mehanizme neovisnog nadzora i usklađenosti sa zakonima kako bi se izbjegli sukobi interesa, osigurala urednička neovisnost i zaštitila uloga medija kao "psa čuvara" javnog interesa.  

No trenutna situacija je takva da su pritisci na novinare sve izraženiji, ali i suptilniji pa ih je teško na prvu i otkriti. Ipak dovoljno je pogledati kako se premijer ili zagrebački gradonačelnik obraćaju novinarima, pa shvatiti da je to jedna vrsta stalnog ataka na novinare od strane političara, koji na svako novinarsko pitanje „frkću“ i optužuju novinare za „mućenje vode“. Ujedno je takav odnos vodećih političara i poruka javnosti: na novinare možete galamiti, prijetiti im i sve što kažu i pišu je sumnjivo, jer samo mi radimo na vašoj dobrobiti.

Već godinama smo i svjedoci ponižavajućeg odnosa cjelokupne vladajuće garniture prema većini novinara i izvjestitelja – oni su prisiljeni danima i mjesecima „stražariti“ ispred Banskih dvora trčeći za izjavama, koje dobivaju brzopotezno i bez nekog jasnog i konkretnog pojašnjavanja određenih političkih događanja i odluka. To je doista ispod svake razine i novinari na taj način naprosto ne mogu kvalitetno raditi svoj posao, a prepušteni su hirovitosti i samovolji pojedinih političkih aktera koji pozorno biraju novinare s kojima će odraditi neki razgovor ili intervju, strogo pazeći da izbjegnu „teška pitanja“.

Na koncu, kada se sve to sagleda, jasno je da živimo u društvu gdje se zatvaraju oči i dopušta da se novinare stišče i onemogućava u radu. To u konačnici znači da ukoliko nemamo zdrav javni prostor nemamo ni zdravo društvo. No to je kod nas očito sasvim normalno, s obzirom da već godinama oni koji su na vlasti egzistiraju upravo na zagađivanju kako medijskog tako i svakog drugog javnog prostora. Jer u mutnom je najlakše loviti.

 

Piše: Ivica Buljan

Ono na što Hrvatsko novinarsko društvo već duže vrijeme upozorava - na cenzuru i ugroženost novinarskih i medijskih sloboda - potvrdilo je i izvješće Reportera bez granica (RSF) u kojem se upozorava na politički pritisak na javnu televiziju, fizičke napade i zastrašivanje novinara putem interneta.

Sada je valjda jasno i premijeru Plenkoviću da primjedbe i kritike kako u Hrvatskoj postoji cenzura u medijima i da novinarske slobode nisu na razini kakvu bi trebala imati jedna članica Europske unije imaju, nažalost, svoje duboko opravdanje i uporište. Plenković i njegova Vlada stoga ne mogu samo lakonski odmahivati rukom, jer biti u društvu Armenije, Haitija, susjedne nam Bosne i Hercegovine nije nimalo „europski“, a ne može nam biti utješno ni to što smo jedno mjesto ispred Grčke. Tako je Hrvatska na 64. mjestu po indeksu slobode medija za 2019. godinu svrstana u grupu problematičnih zemalja, daleko od, primjerice, Slovenije, koja je 34. na listi.

U izvješću RSF-a se posebno apostrofira situacija na HRT-u, te se kaže: „Jasno je da je HRT pod političkim pritiskom. Interesne skupine pokušavaju utjecati na uređivačku politiku i upletati se u unutarnju organizaciju“. Dodaje se i činjenica da je HRT čak tužio svoje zaposlenike koji su se požalili na te probleme.

Mogućnost sveobuhvatnih tužbi, osobito za „sramoćenje“, je doista sramotno i uvodi neposrednu autocenzuru, koja sve više dominira među novinarima, jer se većini njih ne da provoditi vrijeme po sudovima, a brojni slučajevi pokazuju da presude i izgubljeni sporovi direktno prijete i opstanku pojedinih medija. U izvješću se govori i o pritiscima na novinare koji se bave istraživanjem korupcije, organiziranog kriminala i ratnih zločina te zakonska mogućnost da se zbog uvrede države, grba, zastave i himne završi u zatvoru do tri godine.

Uzimajući u obzir sve to, kao i primjedbe i kritike koje su dolazile iz drugih međunarodnih središta, posebice EFJ-a, da stanje sa slobodom novinarstva i medija u Hrvatskoj nije na potrebnoj i željenoj razini, ova Vlada konačno mora poduzeti korake kako bi se medijski prostor oslobodio svih balasta koji ugrožavaju novinarske i medijske slobode.  Jedna od odrednica u tom smjeru svakakako bi trebale biti i preporuke EFJ- evog svježe objavljenog  Novinarskog manifesta 2019.: Europa treba novinarstvo!, gdje se između ostalog kaže kako bi članice EU-a trebale osigurati učinkovite mehanizme neovisnog nadzora i usklađenosti sa zakonima kako bi se izbjegli sukobi interesa, osigurala urednička neovisnost i zaštitila uloga medija kao "psa čuvara" javnog interesa.  

No trenutna situacija je takva da su pritisci na novinare sve izraženiji, ali i suptilniji pa ih je teško na prvu i otkriti. Ipak dovoljno je pogledati kako se premijer ili zagrebački gradonačelnik obraćaju novinarima, pa shvatiti da je to jedna vrsta stalnog ataka na novinare od strane političara, koji na svako novinarsko pitanje „frkću“ i optužuju novinare za „mućenje vode“. Ujedno je takav odnos vodećih političara i poruka javnosti: na novinare možete galamiti, prijetiti im i sve što kažu i pišu je sumnjivo, jer samo mi radimo na vašoj dobrobiti.

Već godinama smo i svjedoci ponižavajućeg odnosa cjelokupne vladajuće garniture prema većini novinara i izvjestitelja – oni su prisiljeni danima i mjesecima „stražariti“ ispred Banskih dvora trčeći za izjavama, koje dobivaju brzopotezno i bez nekog jasnog i konkretnog pojašnjavanja određenih političkih događanja i odluka. To je doista ispod svake razine i novinari na taj način naprosto ne mogu kvalitetno raditi svoj posao, a prepušteni su hirovitosti i samovolji pojedinih političkih aktera koji pozorno biraju novinare s kojima će odraditi neki razgovor ili intervju, strogo pazeći da izbjegnu „teška pitanja“.

Na koncu, kada se sve to sagleda, jasno je da živimo u društvu gdje se zatvaraju oči i dopušta da se novinare stišče i onemogućava u radu. To u konačnici znači da ukoliko nemamo zdrav javni prostor nemamo ni zdravo društvo. No to je kod nas očito sasvim normalno, s obzirom da već godinama oni koji su na vlasti egzistiraju upravo na zagađivanju kako medijskog tako i svakog drugog javnog prostora. Jer u mutnom je najlakše loviti.