Jedna je zadarska sutkinja tužila novine koje su prenijele izjavu predsjednika Suda o njoj i dobila za duševne boli 50 tisuća kuna. Druga zadarska sutkinja je od Narodnog lista dobila 70 tisuća kuna. To je maksimalni iznos koji možete tražiti od države ako vas netko pokuša ubiti.

Jesu li suci posebna vrsta živih bića koje duša boli neusporedivo više od ostalih smrtnika? Je li povreda njihove časti i ugleda teži moralni, pravni i društveni krimen od uvrede kuharice, bolničara i, na koncu - političara?

Ova pitanja nisu nimalo apstraktna ni teorijska već vrlo konkretna i životna. Ona se nekako sama od sebe nameću nakon što je jedna zadarska sutkinja (tko zna smijemo li joj više spomenuti ime?) tužeći jedne zadarske novine povećala svoj kućni budžet za 50 tisuća kuna. Ukratko: te novine nisu išle ni u kakvo vlastito istraživanje dotične sutkinje, nisu napisale da je ona korumpirana, ni nemoralna ni neprofesionalna ili nešto tome slično. Ne, novine su samo prenijele izjavu predsjednika Suda na kojemu ona radi, dakle njezina šefa, da upravo ona stoji iza jednog anonimnog pisma u kojemu se njega proziva za neprofesionalno i lažno djelovanje. Dakle, novinar je poklonio povjerenje jednoj odgovornoj, visoko rangiranoj osobi u sustavu hrvatskog pravosuđa kakav je predsjednik Suda, i prenio njegovu izrečenu sumnju. Učinili su to i drugi mediji. Nakladnik tog lista morao je na ime duševnih boli isplatiti sutkinji 50 tisuća kuna plus troškove postupka i kamate, što je firmu stajalo preko 60 tisuća kuna.

Cijena duševne boli

Dakle, novinar je prenio izjavu predsjednika Suda, a u drugostupanjskoj pravomoćnoj presudi koja je taj list "olakšala" za preko 60 tisuća kuna, stoji kako novinar nije poduzeo sve potrebne radnje da bi provjerio točnost informacije o tužiteljici, te da njegov višekratni pokušaj da na telefon dobije sutkinju "nisu dovoljno poduzete mjere".

A što se pak tiče sutkinje, u presudi stoji kako je Sud utvrdio jačinu njezine duševne boli zbog povrede ugleda i časti u vezi s objavljivanjem informacije te da za utvrđivanje tih okolnosti nije nužno zahtijevati liječničku pomoć. Dakle, i bez liječničke pomoći (jer ona po ocjeni Suda nije u ovome slučaju bila potrebna), Sud je utvrdio da njezina duševna bol košta 50 tisuća kuna.

U redu, to je to. Presuda je presuda, a sudske presude valja poštivati. No, one nisu, a pogotovo u ovakvim slučajevima, sveto pismo da se ne bi nad njima javno zamislili i upitali se kakve su reperkusije takve sudske prakse po ulogu slobodnih medija u slobodnom društvu.

Krenimo od sudske konstatacije kako je "objavljivanjem informacije" sutkinji ugrožena čast i ugled. Suci se vole praviti pametni misleći da malo tko razumije njihovu pravnu logiku, ali ovdje se pokazuje da ti isti suci ne poznaju elementarne novinarske forme. A novinarstvo se, kao i pravo, studira četiri godine na visokim učilištima. Naime, to što je novinar prenio izjavu ili tvrdnju predsjednika Suda, nije nikakva informacija već jednostavno - prenošenje nečije izjave s ciljem da se javnost objektivno izvijesti o onome što poručuje neka društveno relevantna osoba. Objavljivanjem te izjave, novine nisu rekle da je to istina već samo to da tako nešto kaže predsjednik Suda.

Ugroza slobode medija

Ni intervju po svojoj formi, na primjer, nije informacija. Treba li novinar nakon svakog intervjua sa sugovornikom danima provjeravati svaku njegovu rečenicu da bi bio siguran da neće umjesto njega platiti nečiju duševnu bol? Smije li javna televizija prenositi izjave političara koji svakodnevno prozivaju, kritiziraju pa i vrijeđaju? A prenosi ih! Zašto? Zato što ispunjava svoju ulogu informiranja javnosti, čak i onda kada ti ljudi govore gluposti, kada lažu i vrijeđaju.

Nadalje, u interesu sutkinje čija je duševna bol procijenjena na 50 tisuća kuna, Sud tvrdi da to što novinar nije mogao dobiti istu telefonom iako je to višekratno pokušao, ne predstavlja 'dovoljno poduzete mjere'. Dakle, dok god se sudac ne javi na telefon, ne možete pisati svoj tekst. A koja je granica strpljivosti novinara i koji je broj poziva potreban, sud ne utvrđuje?

Ovako bi se unedogled mogla raščlaniti jedna sramotna presuda, ali nije nam cilj nadmudrivanje sa Sudom, već ukazivanje na jednu društveno vrlo zabrinjavajuću, opasnu tendenciju koja još više narušava ionako krhko povjerenje javnosti u pravosuđe. U ovom slučaju radi se o tome da postoji opravdana sumnja kako suci u predmetima gdje su tužitelji njihovi kolege, sude, čini se, s očitom dozom privrženosti, zanemarujući sveto načelo svoga zanata 'sine ira et studio'.

Taj dojam toliko je već prisutan u hrvatskoj javnosti da su se i neki suci Ustavnoga suda javno zabrinuli nad takvim pojavnostima.

Nedavno je kolega Marinko Jurasić, u povodu jedne također zadarske sutkinje koja je lokalni Narodni list 'olakšala' za 70.000 kuna, dobio i mišljenje dvoje ustavnih sudaca.

Ustavni suci o zadarskom slučaju

Pod naslovom "Boli li suce duša baš toliko", Jurasić je napisao: "Doduše, u nekim slučajevima mediji su grubo povrijedili dostojanstvo i čast sudaca, a i neovisnost i autoritet sudbene vlasti važan je dio vladavine prava koji treba štititi od neutemeljenih napada. Ali, važna je i sloboda medija, osobito u okolnostima kad mediji sve teže naplaćuju svoj sadržaj. Stoga treba pitati je li u demokratskom društvu nužno takvo "kažnjavanje" medija. Odgovarajući na to standardno pitanje Europskog suda za ljudska prava, dvoje naših ustavnih sudaca, Lovorka Kušan i Andrej Abramović, bivša odvjetnica i sudac, nedavno su u predmetu u vezi s odštetom od 70.000 kuna koja je dosuđena općinskoj sutkinji u Zadru u sporu protiv nakladnika Narodnog lista u svom izdvojenom mišljenju napisali: "Ta naknada čini se posebno nesrazmjernom (visokom) imajući u vidu (znatno manje) naknade koje se u ovakvim predmetima dosuđuju osobama koje ne sudjeluju u vlasti ili javnom životu ili pak naknadama koje se dosuđuju za druge vrste štete".  Iako je dvoje sudaca ostalo u manjini pa je ustavna tužba odbijena, značajno je što je netko na toj razini prvi put doveo u pitanje sudsku "rutinu" u odmjeravanju odštete, koja osobito dolazi do izražaja kad je o sucima riječ".

A s druge strane, od srpnja 2013. u Hrvatskoj je na snazi propis prema kojemu, primjerice, žrtve najtežih kaznenih djela poput pokušaja ubojstva i silovanja, mogu tražiti odštetu od države do najviše 70 tisuća kuna. Dakle, hrvatsko pravosuđe procjenjuje da osobe izvrgnute kleveti u  medijima trpe daleko snažnije duševne boli, nego osobe kojima je krivicom države ubijen najbliži član obitelji. 

Klišmanić protiv Slobodne Dalmacije

Jedan parnični postupak u kojem je bivši predsjednik Županijskog suda u Zadru  Ante Klišmanić tužio Slobodnu Dalmaciju zbog povrede prava osobnosti (jer je krivo  citiran u nekoj izjavi) vrlo je simptomatičan. U presudi Općinskog suda stoji da mu je  Slobodna Dalmacija dužna isplatiti pravičnu naknadu od 10 tisuća kuna. A Županijski sud je tu presudu preinačio na način da mu Slobodna Dalmacija ne mora dati ni  kune! Što se u međuvremenu dogodilo? Samo to da je između jedne i druge presude  Klišmanić postao umirovljenik. Više nije bio sudac. Pa su mu time, valjda, čast i  ugled izgubili na cijeni?

Iz Večernjeg lista

Novčane odštete sucima

1. Josip Budinski, sudac Vrhovnog suda, dobio je 80.000 kuna, a tražio je  300.000 kuna od nakladnika Slobodne Dalmacije, prema informaciji glavnog urednika Jadrana Kapora.

2. Dražen Tripalo dobio je 70.000 kuna u siječnju 2013. zbog teksta u Jutarnjem  listu od svibnja 2010. o presudi preminulom Predragu Matvejeviću pa je EPH trebao biti ovršen za 118.583 kuna, ali je u predstečajnoj nagodbi to spalo na 65.802  kune

3. Branko Brkić bio je sudac Vrhovnog suda kada je dobio 100.000 kuna odštete  u ožujku 2013. godine zbog teksta objavljenog u 24 sata u veljači 2010. godine

4. Ante Potrebica u studenom 2012. dobio je 75.000 kuna odštete od Večernjeg  lista zbog teksta objavljenog u rujnu 2010. godine

5. Branko Zmajević, bivši sudac Vrhovnog suda, dobio je pravomoćno čak  360.000 kuna od nakladnika Globusa, ali četiri godine kasnije Vrhovni sud je revizijom odbio dio zahtjeva iznad 200.000 kuna.

6. Lidija Grubić Radaković, sutkinja Vrhovnog suda, dobila je 70.000 kuna odštete u parnici protiv Večernjeg lista (odbijena za 130.000 kuna)    7. Vladimir Živaljić,  uskočki sudac Županijskog suda u Splitu, 30.000 kuna dobio je u studenom 2016.  od Večernjeg lista zbog teksta iz srpnja 2013. Od Slobodne Dalmacije 2012. je dobio 120.000 kuna

8. Ana Garačić, zamjenica predsjednika Vrhovnog suda dobila je ukupno  125.888 kuna (s troškovima i kamatom) u svibnju 2012. od tjednika Globus

9. Đuro Sessa: U imovinskoj kartici naveo je da je stan u Velom Lošinju, darovan  supruzi, kupio i od odšteta naplaćenih od Slobodne Dalmacije i Večernjeg lista

10. Senka Klarić Baranović, vrhovna sutkinja od Slobodne Dalmacije dobila pravomoćno 120.000 kuna (tražila 400.000) pa joj je Vrhovni sud dosudio još  80.000.

Na sudovima čak 100 kaznenih predmeta protiv novinara

U 2015. i 2016. godini općinski sudovi zaprimili su ukupno 95 kaznenih predmeta protiv novinara, dok su u istom razdoblju riješili njih 73.

Za kazneno djelo uvrede zaprimljeno je ukupno 8 privatnih tužbi, za kazneno djelo teškog sramoćenja 14, dok je za kazneno djelo klevete zaprimljeno njih 63. U 10 predmeta tužitelj je naveo počinjenje sva 3 kaznena djela - uvrede, teškog sramoćenja i klevete.

Za kazneno djelo uvrede zaprimljeno je ukupno 8 privatnih tužbi, za kazneno djelo teškog sramoćenja 14, dok je za kazneno djelo klevete zaprimljeno njih 63. U 10 predmeta tužitelj je naveo počinjenje sva 3 kaznena djela - uvrede, teškog sramoćenja i klevete.

Što se tiče parničnih postupaka, u 2015. vodilo se 726 postupaka protiv novinara ili nakladnika, od čega je 429 dovršeno.

Izvor: Zadarski list

Autor: Šenol Selimović