Zlatko Hasanbegović je zabljesnuo uskrativši neprofitnim medijima oko tri milijuna kuna godišnje, dok je njegova nasljednica jednim potezom spremna na deset puta više. ‘Predšasnik’ je barem bio iskren rekavši da se Ministarstvo kulture medijima ne bi trebalo ni baviti.

Prije dva broja u Novostima je objavljen tekst koji problematizira muljanje Ministarstva kulture oko buduće dodjele 30 milijuna kuna iz Evropskog socijalnog fonda medijima zajednice. Ova priča samo je jedan u nizu problematičnih aspekata mandata ministrice Nine ObuljenKoržinek, čija administracija, unatoč najavama, nema konkretan odgovor na pitanja o novoj medijskoj politici. Sve to događa se u svjetlu pogoršanja situacije u javnom medijskom servisu i namjernog financijskog iscrpljivanja neprofitnog medijskog sektora. O spomenutim temama razgovarali smo s Milanom F. Živkovićem, članom SDP-a koji je u resornom ministarstvu za vrijeme vlade Zorana Milanovića sudjelovao u izradi nacrta medijske politike.

Pojedini kritičari Nine Obuljen kažu da se ona pokazuje kao neka vrsta Zlatka Hasanbegovića drugim sredstvima. Kako biste ocijenili njen dosadašnji rad?

Možda se radi o drugim sredstvima, ali je sigurno da se ona koriste i većim intenzitetom. Zlatko Hasanbegović je zabljesnuo uskrativši neprofitnim medijima oko tri milijuna kuna godišnje, dok je njegova nasljednica jednim potezom spremna na deset puta više. Toniju Gabriću je svojedobno bilo potrebno mnogo istraživačkog rada koji je za svoj jedini administrativni i politički ishod imao prestanak izlaženja lista ‘Zarez’, dok je hrvatsko izdanje ‘Le Monde diplomatiquea’ ukinuto početkom 2017. u tren oka, jednom odlukom, kao i potpore mnogim drugim izdavačkim projektima i kulturnim manifestacijama. Naravno, netko će uvijek zaključiti da je moglo gore i opredijeliti se za taktiku individualnog preživljavanja. ‘Predšasnik’ je barem bio iskren rekavši da se Ministarstvo kulture medijima ne bi trebalo ni baviti. Možemo li iz toga zaključiti da je to trebao biti zadatak za neko, recimo, ministarstvo Židova, Srba i neprofitnih medija? Međutim, ni sada nije mnogo drugačije. Osim gubitka prihoda s tržišta koje je desetkovalo ili, točnije, prepolovio redakcije, mediji i novinarstvo u Hrvatskoj suočeni su s dugim popisom problema. Imamo pretvaranje HRT-a u glasnogovornika Vlade, Crkve i HDZ-a, drakonske kaznene postupke za tzv. djela protiv časti i ugleda. I dalje nemamo nadzora provedbe redakcijskih statuta. Kod ‘nezavisnog regulatora’ ne znam što je manje uvjerljivo, nezavisnost ili regulacijska uloga. Sustavno medijsko obrazovanje i dalje nije u famoznom kurikulumu, lokalni mediji su na samrti… Svi ti i drugi problemi su na čekanju. ‘Hibridni rat’ i ‘lažne vijesti’ će začas razigrati znatiželju na najvišoj razini. One ‘obične’ vijesti, provjerene, koje sastavljaju profesionalci s nogama čvrsto na terenu i koje nas na vrijeme upozoravaju na probleme iza ugla – za to Vladu, čini se, nije briga. Iako nisam deziluzioniran da mislim kako je sve izgubljeno, dozvolite da citiram StuartaHalla, čini mi se da je tzv. ravnoteža društvenih snaga vrlo snažno protiv nade da će se u mandatu ove Vlade nešto popraviti. Ako ništa drugo, valjda postoji neka međunarodna konvencija prema kojoj imamo pravo da nas se barem poštedi priča o tome kako ona promiče ‘pluralizam’.

HRT je glasnogovornik Vlade i Crkve 

Iz recentnih izjava ministrice može se zaključiti da Ministarstvo nastoji dodijeliti sredstva iz Evropskog socijalnog fonda lokalnim komercijalnim medijima. Štoviše, u nedavnom intervjuu ministrica je dio lokalnih komercijalnih medija okarakterizirala kao medije zajednice, jer ‘pojedini komercijalni mediji primaju javne potpore od 70 do 80 i više posto, pa oni onda više nisu komercijalni, oni su zapravo javni’. Kako komentirate ovakve naume?

Ako ne pripadaju niskoprofitnom miljeu tzv. društvenog poduzetništva, mediji različitih zajednica ili – za razliku od javnog i komercijalnog sektora – mediji trećeg sektora su neprofitni. Znači da višak prihoda ulažu u medijsku proizvodnju, a ne u drugi, nemedijski biznis. Ili ste neprofitni i radite u korist zajednice, kako kaže definicija Europskog parlamenta, kojoj ste odgovorni, ili slijedite profitni motiv. Nema tu nikakvih terminoloških nedoumica. Uostalom, posljednji radni materijal Izvještaja o medijima Ministarstva kulture iz 2015. godine donosi veoma jasan pregled te rasprave o nazivu. Jasno je da Vlada 30 milijuna za neprofitne pokušava kanalizirati komercijalnim medijima, a možemo samo nagađati je li riječ o autonomnom ‘demokršćanskom’ usmjerenju (neobjavljene) medijske politike vladajuće koalicije ili je tome uzrok pritisak vlasnika lokalnih medija koji su ‘bacili oko’ na euro-keš. Za vrijeme mog rada na medijskoj politici taj pritisak se prenosio putem HNS-a, putem osoba koje su još u nomenklaturi te stranke i nije bio bezazlen, tako da mogu samo zamisliti kako je kad kompresija krene putem HDZ-a, kod kojeg i HNS-ovci mogu studirati klijentelizam. Za ilustraciju, radi se o medijskoj aglomeraciji čiji je službeni predstavnik, usred javno financirane priredbe, ne interno, nego na opće odobravanje skupa od 300 ljudi, izjavio da bi im, zbog opće besparice, baš dobro ‘legla’ još jedna ‘Fimi-media’. Njihova jedina veza s ‘medijima zajednice’ je Hrvatska demokratska zajednica. Iako većina lokalnih komercijalnih radija i televizija predstavlja HDZ-ovu medijsku infrastrukturu, ipak ih ne treba sve trpati u isti koš. Uz jednu televiziju, među četrdesetak radija u vlasništvu lokalnih samouprava pronađe ih se nekoliko koji od veoma skromnih sredstava emitiraju pravi lokalni program. Najčešće počevši s radom još u sklopu nekadašnjih narodnih sveučilišta, lokalni radijski entuzijasti su se naučili nositi s političkom patronažom kako znaju i umiju, a to što vode komercijalna, trgovačka društva posljedica je zakona koji im bez toga nije dao koncesiju, odnosno frekvenciju za emitiranje. Takvi mediji bi se bez problema mogli transformirati u neprofitne. Uz dodatne potpore postojećim neprofitnim medijima koji djeluju, kao što je najčešće slučaj, u čvrstoj sprezi s nekom lokalnom, manjinskom, političkom, kulturnom ili interesnom zajednicom, dio sredstava Evropskog socijalnog fonda bio je namijenjen upravo za pilot-projekt transformacije radija u vlasništvu gradova u baze komunalnih medijskih centara, kako su nazvani u mjeri 34 Nacrta prijedloga medijske politike iz 2015. godine. Uredništva tih centara bi se birala neovisno o političkoj većini, reklame ne bi objavljivali, a uz radio ili internetski radio, bilo je planirano da barem pet zaposlenih novinara objavljuju i lokalni informativni portal. Prema tome, taj novac nije predviđen za komercijalne medije. Oni 30-ak milijuna kuna dobivaju svake godine iz sredstava pristojbe HRT-a, iako slični fondovi, kao što su recimo FSER u Francuskoj ili pristojba za Lokale Omroepen u Nizozemskoj, inače u pravilu financiraju neprofitne medije. Upišete li u tražilicu ‘mediji zajednice’, i danas će vam se otvoriti stranica EU-projekti.info s najavom tog natječaja datiranom 21. listopada 2015., gdje jasno piše da su ‘prihvatljivi prijavitelji organizacije civilnog društva (odnosno neprofitni mediji kako su definirani Zakonom o elektroničkim medijima)’ te ‘jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave’. Međutim, početkom ove godine na istom je portalu objavljena još jedna najava za isti projekt. U njoj su ‘prihvatljivi prijavitelji’ promijenjeni tako da uključuju komercijalne radije i televizije. Neki među njima od oglasa ne mogu zaraditi ni 30 posto potrebnih prihoda, ali to samo dokazuje da je cijela koncepcija lokalnih medija oslonjenih na prihode od oglašavanja bila pogrešna.

Ako smo iz rada na medijskoj politici išta naučili, onda je to činjenica da nema te vlade koja će novinarima u njihovoj borbi za opstanak zanimanja i normalnije uvjete rada nešto pokloniti
Je li pokušaj preusmjeravanja ovog novca u skladu s nadležnim zakonima i odredbama EU-a?

Trenutno mi nije poznata neka norma Unije koja bi onemogućavala da se sredstva ESF-a dodijele trgovačkim društvima. Čini mi se da je toga svjesno i Ministarstvo. Dapače, logika EU-a uvijek je i bila pogodovanje kapitalu, a posebno je prigodno ako se ono usput može zakititi čovjekoljubljem. Međutim, svakome je jasno da mediji zajednice nisu mediji ekonomskog nego socijalnog i kulturnog kapitala. Vjerojatno je, iz perspektive EU-a, formalno izvedivo i neka sredstva ESF-a za socijalno-poduzetnički projekt, recimo zapošljavanja osoba s invaliditetom, preusmjeriti nekom lancu supermarketa umjesto njihovoj zadruzi. Iskreno, ne bih se začudio da se tako nešto i događa dok mi ovdje razgovaramo. Svejedno, to nije manje cinično i pogrešno.

Hasanbegović je zaustavio dotiranje neprofitnih medija ističući da je riječ o bujanju klijentelizma i sukobima interesa, dok je Nina Obuljen imala slično mišljenje o tom sektoru, no koristila se argumentima da cijeli sustav nije bio usklađen sa Zakonom o državnim potporama ili da su ‘neprofitni mediji na brzoplet način ubačeni u medijsko zakonodavstvo’.

Neprofitni mediji su u domaćem zakonodavstvu još od Zakona o telekomunikacijama iz 1994. i prve verzije Zakona o elektroničkim medijima iz 2003. godine, što ministrica osobno sigurno zna. Unatoč tome, oni su tu uvijek bili tek usputno, a ne kao ravnopravan dio sustava. Valja priznati da ni u mandatu Vlade za koju sam radio nije bilo bitno drugačije, a ako je i bilo određenih pomaka, bili su minimalni. Sve to sugerira da razloge ne treba tražiti u individualnim preferencijama. Ako se odmaknemo iz ‘dvorske perspektive’ koja, kako je napisao bivši urednik hrvatskog ‘Le Monde diplomatiquea’ Stipe Ćurković, politiku reducira na istaknute javne osobe da bi onda iz njihovih karaktera ili stručnih referenci deducirala odgovore na sva pitanja, možemo se upitati o razlozima zašto se pripadnici kulturne administracije ponekad ponašaju kao da rade za organe zaštite tržišnog natjecanja. Čini mi se da je apoteoza logike tržišnog natjecanja tamo gdje, kao što je najčešće slučaj kod neprofitnih medija, nema ni tržišta, posljedica kontinuiranog pritiska komercijalnih medija. Oni su taj disciplinski organ vlasničke klase koji podređenim političarima, direktno ili indirektno, stavlja do znanja obavijesti o ideološkom prostoru kojim se mogu kretati ako žele biti ponovno izabrani. Taj prostor je, u pravilu, veoma uzak pa nije čudno da se organiziranje natječaja za neprofitne medije smatra ozbiljnim, da ne kažem ‘brzopletim’ prijestupom. Posebno ako se u proces sastavljanja natječajnih kriterija uključe i pripadnici neprofitnih medija, poput tadašnjeg urednika ‘H-altera’ Tonija Gabrića, Borne Keserovića i Gorana Borkovića iz ukinutog tjednika ‘Forum’ ili Janje Sesar s ‘Kulturpunkta’, koji su u tome sudjelovali od samog početka.

Aktualna ministrica često spominje implementaciju nove verzije EU-direktive o audiovizualnim medijskim uslugama. O čemu je riječ i koje su možebitne posljedice?

Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama donesena je izvorno još 1989. pod imenom ‘Televizija bez granica’. Prihvaćajući je, bivše realno-socijalističke države, odreda kandidatkinje za članstvo u tadašnjoj Evropskoj ekonomskoj zajednici, morale su se odreći nadležnosti nad inozemnim TV-programima koji su njihovo stanovništvo, nevješto kapitalizmu, učili prvim koracima demokracije, tržišne ekonomije, vladavine prava i ljudskih prava. Nova verzija već je trebala biti usvojena, ali još nije. Kad bude, bit će to povod za izmjene Zakona o elektroničkim medijima u sklopu kojih će se, nadaju se neki u Ministarstvu i Vijeću za elektroničke medije, moći prošvercati i izbacivanje neprofitnih medija iz Fonda za pluralizam. Dodatni problem je, naravno, da je Evropska komisija u novoj verziji Direktive propustila adresirati rastući udio interneta kao distribucijskog kanala videa, a kompanije poput Facebooka i Alphabeta (Googlea) kao glavne kanale oglašavanja. Zbog toga će komercijalne televizije u Hrvatskoj sve manje zarađivati. Iako se o kvaliteti njihovog programa može – i treba, posebno na Vijeću za elektroničke medije – raspravljati, oni barem nešto proizvode i zapošljavaju. Ne manje važno, iz dijela njihovih prihoda se sufinancira domaća filmska proizvodnja putem HAVC-a. Tog novca će biti sve manje jer EU, zbog svojih ideoloških inhibicija, barem zasad, propušta oporezovati internetsku medijsku ekonomiju i tako ostvarene prihode redistribuirati u novinarstvo i medijsku proizvodnju. Dok se pripadnici hrvatske kulturne, a i šire administracije, tek trebaju naučiti kritičkom čitanju normativnih parafernalija EU, i briselski presjek interesa se, kao što vidite, ustrajno rasplinjuje u vlastitim iluzijama o ‘čistom kapitalizmu’. Ako tekuća anketa Komisije o eventualnom oporezivanju digitalne ekonomije nije dimna zavjesa i zaista urodi promjenama na tom planu, s razlogom se treba boriti protiv redistribucije poreznih prihoda u korist vlasnika, umjesto radnika u europskim medijima.

Ministrica je svojevremeno konstatirala da financiramo neprofitne, a ništa ne radimo za komercijalne medije?

Svojedobno sam, za 2015. godinu, usporedio potpore središnje države. Dok je neprofitnima putem raznih i sada već dijelom ukinutih natječaja bilo namijenjeno nepunih pet milijuna, komercijalni mediji su samo iz Fonda dobili 29,5 milijuna kuna. Vrijednost sniženog PDV-a samo na dnevne novine je 131,3 milijuna kuna. Dodajmo oglašavanje države i javnih poduzeća u visini od 23,8 milijuna i različite transfere gradova, županija i općina. Kako sada stvari stoje, ovo posljednje je nemoguće precizno utvrditi. Novinarka MelisaSkender se time sustavno bavi pa znamo da samo Grad Zagreb godišnje doprinese s desetak milijuna, ali oglašivački i raznorazni aranžmani mnogih lokalnih samouprava i medija nisu ni blizu, kako se to obično kaže, transparentnosti. Za ilustraciju, kada su izvođači studije o financiranju lokalnih televizija koju je naručila Agencija za elektroničke medije upitali vlasnike za strukturu prihoda, većina ih je hladno odbila dati podatke. Uz prešutnu potporu naručitelja studije koji im, naravno, dijeli petnaestak milijuna godišnjeg džeparca.

Istina sve više ovisi o javnim i neprofitnim medijima 

Kako biste ocijenili trenutno stanje komercijalne medijske scene u Hrvatskoj?

Iako su u različitim stadijima krize svugdje, komercijalni mediji će i dalje postojati. Pretpostavljam da u nekim kontekstima mogu relativno solidno živjeti objavljujući poslovne vijesti, analize s burze i prikrivene oglase ili tračeve iz svijeta estrade i tome slično. Međutim, stvarno informiranje, razdvajanje istine od laži, nadzor onih koji su na vlasti ili to žele biti, kao i širok raspon informiranih stajališta o svim važnim temama, sve više će ovisiti o javnim i neprofitnim, medijima zajednice ili trećem sektoru. Dok komercijalnim medijima više upravljaju efekti ekonomskih i tehnoloških promjena globalnijeg karaktera, javni i treći medijski sektor više ovise o lokalnoj regulaciji, pametno uspostavljenim i dovoljnim javnim potporama za kvalitetno novinarstvo i medijsku proizvodnju. Drugim riječima, loše stvari nas neće mimoići, ali one dobre mogu.

Urušavanje Agrokora iznjedrilo je zanimljive podatke o reklamnoj povezanosti s medijima: više od četvrtine godišnjeg budžeta nekih medija dolazilo je od Todorića. Koliko je ova priča simptomatična kao opće mjesto ponašanja medija u takozvanim tržišnim okolnostima?

Relacije medija i oglašivača koji prvima omogućuju kakvo-takvo preživljavanje, a drugima apsolutno izuzeće od novinarskog nadzora nipošto nisu iznimka koju treba pripisati posebnosti Agrokora, hrvatske kriminalne pretvorbe i privatizacije pa ni debakla medijske i poduzetničke etike. Naprotiv, tako je to uvijek i svugdje u kapitalizmu i komercijalnim medijima. Trenutačno se isti procesi odvijaju između medija i svih većih oglašivača, odreda uzornih firmi, pa dajte, molim vas, da se ne snebivamo kad neka od njih propadne te barem dio toga izađe na vidjelo.

Što se desilo s medijskom politikom iz razdoblja SDP-ove vlade? Zašto nije prošla, iako je najavljivana četiri godine? Je li SDP na političkoj razini i u ovom slučaju pokleknuo pred interesima korporativnog i komercijalnog medijskog sektora?

Najprije smo objavili Nacionalni izvještaj o medijima, a zatim proveli javnu raspravu. Ona je, putem različitih sastanaka, javnih tribina i pisanih priloga trajala od ožujka do rujna 2015. Na osnovi toga je nastao Nacrt prijedloga medijske politike. Znatno kraći od Izvještaja, to je dokument strateškog karaktera koji, uz dugoročne ciljeve, specificira i 39 konkretnih ‘zadataka za demokratske medije’. Kad ga je ministar Berislav Šipuš potpisao za objavu na još jedan krug e-savjetovanja, određena Vladina koordinacija je, kako mi je iskreno prenio, procijenila da s tim ‘treba pričekati’. Nekoliko dana, za poslije izbora ili, kao što sugerirate, zbog mehanizama medijske ucjene, i trajnije – to tada nisam mogao znati. Međutim, ako smo iz rada na medijskoj politici išta naučili, onda je to činjenica da nema te vlade, da nema te političke većine koja će nekoj zajednici, sada je konkretno riječ o novinarima u njihovoj borbi za opstanak zanimanja i normalnije uvjete rada, nešto pokloniti. Medijski radnici sve moraju na ovaj ili onaj način izboriti. Pođe li im to za rukom, ishodi neće biti unaprijed određeni, kao što se bojim da trenutačno u Hrvatskoj jesu. U tom smislu je, sasvim sam siguran, dosadašnja rasprava o medijskoj politici razinu argumentacije, kritiku pojedinih usmjerenja itd. podigla na jednu višu razinu. Iako ima ljudi koji uporno ponavljaju da ne postoji, Nacrt prijedloga medijske politike je dovršen, premda tek na odlasku Vlade koja je od njega odustala. Dostupan je na portalima Forum.tm i Hrvatskog novinarskog društva.

Za vrijeme SDP-ove vlade došlo je, po mnogima, i do katastrofalnog zakona o HRT-u, dodatnog snižavanja PDV-a za tisak, uvjetovanog uvođenjem redakcijskog statuta za čije nepoštivanje nije postojao nikakav kontrolni mehanizam. Na koncu, ta je vlada ugasila i Vjesnik.

Ne mogu ni na koji način opravdati nijedan od nabrojanih poteza, a to što sam osobno za Vladu počeo raditi tek nakon gašenja Vjesnika i izmjene Zakona o HRT-u ili što sam se, po cijenu cijele one kaznene ekspedicije, aktivno protivio sniženju PDV-a, slaba mi je utjeha. Ako želi povratiti barem dio izgubljena ugleda i socijalne baze, socijaldemokratska stranka mora promijeniti svoje shvaćanje političke ekonomije općenito, ali i političke ekonomije medija posebno. Možda joj u tom smislu još uvijek aktualni Izvještaj o medijima i Nacrt prijedloga medijske politike mogu dati neke smjernice.
 

Autor: Hrvoje Šimićević