Aktualno > Analize

Medijska politika i novinari prepušteni sami sebi

03.04.2017.

Piše: Melisa Skender

Prvi Odjel za medije u Ministarstvu - koje je posljednjih 17 godina nadležno za sve medije - osnovan je prije tek pet godina, u mandatu Andree Zlatar Violić. I dok nova ministrica u svojim javnim istupima ima jasnu ideju u svakom drugom području djelovanja Ministarstva kulture, kad je riječ o medijima kao da nema nikakvih ideja ili ih barem nije spremna iznositi u javnosti.

 

Kako će izgledati medijska politika u mandatu Nine Obuljen Koržinek na čelu Ministarstva kulture pitanje je koje u brojnim javnim istupima ministrica vješto zaobilazi, pa je ovo već drugi broj Novinara za koji nije uspjela odvojiti vrijeme u svojem gustom rasporedu. Krajem siječnja na 20 je minuta primila novinara Tonija Gabrića s portala H-alter.org. Tada se privodila kraju uredba o ustroju Ministarstva i planirala uspostava samostalnog sektora za medijsku politiku kako bi se odgovarajuće ekipiralo rekla je ministrica.

Prvi Odjel za medije u Ministarstvu - koje je posljednjih 17 godina nadležno za sve medije - osnovan je prije tek pet godina, u mandatu Andree Zlatar Violić. Rezultat njihovog rada je Nacionalni izvještaj o medijima – obiman materijal u kojem su prikupljene dostupne činjenice i podaci o stanju hrvatskih medija, tom zapuštenom sektoru čiji se nagomilani problemi nikada nisu ni počeli sustavno rješavati.

Najprije zakonski okviri

Mediji su postali dio resora Ministarstva kulture nakon smjene vlasti 2000. godine. Najprije je donesen novi Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji kojim su političke stranke nastojale zaštititi svoje interese rekao je za Novinar 2013., kad smo pisali o medijskom zakonodavstvu, Jadran Antolović, pomoćnik ministra kulture za pravne poslove u mandatu Antuna Vujića kada je provedena do sada jedina cjelovita medijska reforma.

„Oko Zakona o elektroničkim medijima i Zakona o medijima postojalo je političko suglasje i ovi su zakoni bili prostor na kojem su komercijalni mediji nastojali zauzeti svoje pozicije. To se odnosilo na pitanja koncentracije u medijima, ovlasti regulatornih tijela… Nakladnicima su njihovi ekonomski interesi važniji od transparentnog zakonskog okvira, pa su ih gurali preko politike“, rekao nam je tada Antolović.

Zakon o elektroničkim medijima donesen je zato tek krajem Vujićevog mandata 2003. godine. 

Kada je u lipnju 2003. na Danima radija ministar predstavljao novi Zakon o elektroničkim medijima vlasnicima i direktorima radijskih i tv-postaja, lokalnih novina, te predstavnicima nacionalne Udruge lokalnih televizija, ocijenio je kako su se u Hrvatskoj stvorili razni medijski monopoli, ali i monopoli izvan medija koji na njih snažno utječu, pa rekao kako će novi zakoni jamčiti veću autonomiju medija, uz potpunu transparentnost vlasništva nad njima.

Od propisa do provedbe prođu godine

Novim zakonima željela su se zaštititi i prava novinara. Ministar je naglasio kako se pri izradi Zakona pošlo od pretpostavke da informacije, posebno u zemljama u tranziciji, nisu samo roba jer one sadrže i visoke društvene i državne interese. Ipak, provedbu Zakona o medijima, jedinog koji izravno uređuje pretpostavke za ostvarivanje načela slobode medija, prava novinara i drugih sudionika u javnom informiranju na slobodu izvješćivanja i dostupnost javnim informacijama, nitko ne nadzire. Za sve druge medijske zakone postoje mehanizmi nadzora provedbe.

„Argumenti kako za nešto ne postoje sankcije pa se onda ne treba ni provoditi ne stoje. Medijsko zakonodavstvo u najvećem dijelu ne treba propisivati nego stvarati okvir, a pitanje je političke kulture da se kroz praksu standardi dalje unapređuju“, rekla nam je Nina Obuljen Koržinek 2013. kad smo posljednji put s njom razgovarali o medijskoj politici.

Politička kultura u Hrvatskoj takva je da od pozitivnog zakonskog propisa do njegove provedbe u praksi mogu proći godine, pa i desetljeće. Kao najbolji primjer može poslužiti Vijeće za elektroničke medije koje kao regulatorno tijelo za provedbu Zakona o elektroničkim medijima postoji duže od dva desetljeća. Ustanovljeno je još 1995. godine kad je krenula privatizacija elektroničkih medija, no tek mu je 2007. dodana i Agencija kao stručno tijelo za nadzor i pripremu pravne podloge za odluke. Do tada Vijeće nije moglo nadzirati ni to poštuju li nakladnici uopće programsku osnovu na temelju koje su sklopili ugovor, što je vidljivo iz izvješća o radu Vijeća u 2003. Godini, gdje je ta okolnost navedena kao razlog zbog kojeg nije bilo moguće provesti traženu reviziju podijeljenih koncesija.

A one su se devedesetih dijelile „šakom i kapom“. Kada je 1994. donesen zakon kojim je omogućena privatizacija radija i televizija, u Hrvatskoj je program emitiralo 55 radijskih postaja. Već do 1997. njihov se broj udvostručio, a 2002. postojalo je već 128 radija i 11 televizija. Evidenciju vlasničke strukture elektroničkih medija u razdoblju od 1995. do 2002. godine tražili smo temeljem Zakona o pristupu informacijama od Vijeća za elektroničke medije, koje je zahtjev prebacio na HAKOM, a tamo takav dokument još nisu pronašli. Danas je u Hrvatskoj registriran 31 televizijski i 151 radijski nakladnik, a vlasničku strukturu, kao i svi drugi mediji, barem jednom godišnje objavljuju u Narodnim novinama. U suprotnom im prijeti kazna do milijun kuna.

Pogubno malo tržište

Osim ove prekršajne odredbe nakladnici lokalnih elektroničkih medija motivirani su poštivati propise i kako bi stekli uvjete za sredstva što ih Vijeće svake godine dijeli iz Fonda za pluralizam.   

Taj Fond uveden je Zakonom o elektroničkim medijima 2003. godine kako bi se pomoglo lokalnim medijima i njihovom profesionalnom razvoju u uvjetima kad se tržište na kojem posluju otvorilo inozemnom kapitalu medijskih korporacija.

„To je bitno i zbog toga što politička stabilnost države, između ostalog, ovisi i o kvaliteti medija i profesionalnosti novinara koji u njima rade", govorio je 2003. Antun Vujić, dok je kasnije prevladalo uvjerenje da će medije, unutar zadanog zakonskog okvira, najbolje regulirati tržište. Prepuštena regulaciji tržišta većina bi lokalnih medija vjerojatno prestala postojati, baš kao što su medijske korporacije, pa i javni servis, gasili svoja dopisništva zbog njihove neisplativosti.

Aktualna ministrica kulture naslijedila je 2008. godine Jadrana Antolovića na mjestu voditelja Pregovaračke skupine za poglavlje 10. „Informacijsko društvo i mediji“ u pregovorima o pristupanju EU, a velik posao odradila je i u okviru Radne skupine za poglavlje 8. „Tržišno natjecanje“ u okviru kojega se usklađivao Zakon o HRT-u. O poziciji novinara kao struke tu se nije raspravljalo, jer se EU primarno bavila elektroničkim medijima i regulativom koja će spriječiti da se medijsko zakonodavstvo nađe u sukobu s pravilima tržišnog natjecanja i konkurentnosti.

Položaj novinarske profesije u međuvremenu se nastavio srozavati. Tržište je velik broj novinara poslalo na burzu, informacija je postala tek roba koju treba prodati u žestokoj konkurenciji medija koji se bore za pažnju publike, radno-pravni status medijskih radnika nikada nije bio nesigurniji, a odnos redakcije i vlasnika medija prepušten je dogovoru redakcije i vlasnika koji bi redakcijskim statutom trebali jamčiti da financijski interesi nakladnika neće ugrožavati javni interes kojem je obavezan služiti novinar. Kako to funkcionira u praksi svjedočimo svakodnevno.

Informacija jest ili nije javno dobro?

„Jedini tko se može izboriti za status profesije su strukovna udruženja. Ali ona moraju biti artikulirana, imati jasne kriterije za sve“, iznijela je svoje viđenje prije četiri godine današnja ministrica kulture. Dosadašnje iskustvo pokazalo je, međutim, kako vlasnici medija nisu zainteresirani za otvaranje dijaloga dok ih na to ne natjeraju prekršaje odredbe ili pak poticaji. Tako su i prvi redakcijski statuti doneseni tek kad su postali uvjet za poreznu olakšicu dnevnim novinama i za druge potpore medijima. Deset godina nakon što su Zakonom postali obavezni. No, kršenje redakcijskih statuta ni danas se nema kome prijaviti, i to je kraj priče o samoregulaciji i konsenzusu poslodavca i radnika koje upošljavaju bez konkretnih mjera koje bi ih na to poticale.

Ideja da je informacija javno dobro i da se odgovornost za pravodobno i nepristrano informiranje građana ne može prebaciti isključivo na novinare i njihova strukovna udruženja pojavila se ponovo tek u ministarskom mandatu Andree Zlatar Violić. No, i ovog puta izostala je politička volja da se medijski sektor uredi na način koji bi služio i javnosti. Politika se ponovo najviše angažirala oko izmjena i dopuna Zakona o HRT-u kojima je javni medijski servis pretvorila u informativni servis vlasti. Puno manje političkih trzavica izazvale su izmjene i dopune Zakona o elektroničkim medijima u koji su među korisnike Fonda za pluralizam uvedeni i neprofitni mediji.

Neprofitni mediji spominju se u članku 5. Zakona o medijima iz 2004. Godine, gdje je eksplicitno definirana obaveza RH da pokreće i podupire pokretanje novih tiskanih medija, osobito lokalnih i neprofitnih, te medija nevladinih udruga. Opet je trebalo proći gotovo deset godina do prvog konkretnog programa podrške neprofitnim medijima. Relativno skroman fond od tri milijuna kuna iz sredstava Lutrije unutar proračuna Ministarstva kulture raspodjeljivalo je stručno povjerenstvo, a program je od početka nailazio na osporavanja medija koji nisu bili registrirani kao neprofitni.

Neprofitni mediji na brzoplet su način ubačeni u medijsko zakonodavstvo ocijenila je ministrica najavljujući u svojim medijskim istupanjima i mogućnost dokidanja terminologije koja bi medije razlikovala prema načinu na koji su registrirani. No, način registracije medija u bitnoj mjeri određuje i njegovu poslovnu politiku. Neprofitni su tako Zakonom obavezni sve prihode ulagati u osnovnu djelatnost, dok kod komercijalnih medija to nije slučaj. Zakonom su ograničena i primanja zaposlenih.

Bila je, pa više nije

Neprofitni mediji, osim toga, ne konkuriraju na tržištu za razliku od komercijalnih medija koji već godinama povlače i znatno veće iznose javnih i proračunskih sredstava. Tako je u razdoblju od 2013. do početka 2016. samo iz Fonda za pluralizam komercijalnim medijima isplaćeno ukupno 123,6 milijuna kuna. Neprofitnima 2,3 milijuna. Tijekom 2013. i 2014. godine, prema izvješćima Agencije za elektroničke medije, u lokalne medije uložena su dodatna 53,3 milijuna kuna za oglašavanje tijela državne uprave i tvrtki u većinskom državnom vlasništvu. Lokalni mediji financirani su i iz lokalnih proračuna. Istraživanje koje je o tome 2013. objavio Novinar nije cjelovito i obuhvatilo je tek 13 županija i 10 većih gradova, a ipak se došlo do iznosa od 24,4 milijuna kuna isplaćenih tijekom 2012. i prve polovice 2013. godine. Dodamo li tome i deset milijuna kuna koje zagrebačkim lokalnim medijima svake godine dijeli Grad Zagreb, jasno je da su ona 3 milijuna kuna godišnje, koliko je od lutrijskih sredstava Ministarstvo kulture izdvajalo za neprofitne medije, tek kap u moru. Ipak, i ta je kap bila dovoljan poticaj novinarima koji su u tome prepoznali priliku da se bave svojim poslom izvan uspostavljenih tržišnih, a zapravo interesnih ograničenja.

Jednim potezom, doslovno preko noći i s argumentom da se radi o ideološki kontaminiranim medijima, ovaj program ukinuo je bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović. Više od 200 novinara tako je ostavljeno bez ikakvih izvora prihoda, uz snažnu kampanju u kojoj su prozivani neprijateljima Hrvatske, a koja je na koncu dovela i do eskalacije prijetnji i nebrojenih primjera govora mržnje. Toliko o hrvatskoj političkoj kulturi i njezinom potencijalu.

Od onih 20 minuta koliko je ministrica odvojila za ekskluzivan razgovor o svojoj medijskoj politici na portalu Halter.org do opširnog intervjua koji je početkom ožujka dala Telegramu malo se toga promijenilo. Odjel za medije i dalje nije ekipiran, još se uvijek razmišlja u kojoj formi prezentirati i usvojiti medijsku politiku ili strategiju nakon koje bi trebale uslijediti nove izmjene Zakona o HRT-u, a potom i Zakona o elektroničkim medijima. Što će se mijenjati u sadržaju Zakona o HRT-u ministrica ne otkriva, dok izmjene Zakona o elektroničkim medijima veže uz očekivano usvajanje nove direktive o audiovizualnim medijskim uslugama.

„Spasonosna“ direktiva

Prijedlog direktive najvećim se dijelom bavi zaštitom maloljetnika i potrošača na platformama za razmjenu videosadržaja i kod pružanja audiovizualnih usluga na zahtjev, promicanjem europskih djela na novim audiovizualnim platformama, uvođenjem fleksibilnijih propisa o audiovizualnim komercijalnim komunikacijama, promicanjem neovisnosti nacionalnih regulatornih tijela od vlade, javnih tijela i industrije te jačanjem uloge Skupine europskih regulatora za audiovizualne usluge (ERGA). Spominje se tu i zaštita svih građana od poticanja na nasilje i mržnju te usklađivanje osnove na kojoj se temelji poticanje nasilja i mržnje. Teško je, dakle, u tom dokumentu pronaći odgovore na specifične probleme medijskog sektora na skučenom tržištu čiji se najjači oglašivači mogu pobrojati na prste jedne ruke.

Ipak EU direktiva siguran je teren na kojem ne vrijede ni ideološki ni pojedinačni poslovni ili politički interesi. Sve ostalo u medijskom sektoru opterećeno je već odavno snažnim lobiranjem za poslovne interese vlasnika medija, političkim interesima koji bi medije koristili kao sredstvo promidžbe, a u posljednje vrijeme i ideološkim prijeporima kojima se ministrica, kaže, ne da fascinirati, pa ih, u skladu s politikom premijera Andreja Plenkovića, jednostavno ignorira nadajući se da će nestati jednom kad se uspostavi funkcionalan sustav.

I dok ministrica u svojim javnim istupima ima jasnu ideju u svakom drugom području djelovanja Ministarstva kulture, kad je riječ o medijima kao da nema nikakvih ideja ili ih barem nije spremna iznositi u javnosti.

Bez promišljanja o medijima

Kad se pitanje medija ipak otvori, ministrica ponavlja priču o strategiji s kojom se odugovlači već godinama te nezadovoljne upućuje na druge okvire financiranja, barem u ovom „prijelaznom“ razdoblju do sustavnog rješavanja pitanja financiranja medija. No koliko će medija koje je Hasanbegović otpisao kao ideološki obojene dočekati to sustavno rješenje i kakvo će ono uostalom biti? Jer čini se, skupljajući djeliće izjava koje je dala o medijima, da ministrica smatra da je u domeni Ministarstva kulture podupirati samo kulturne sadržaje, iako je općeinformativni sadržaj definicija medija kao nositelja javnog informiranja.

Njezina politika u svim je drugim područjima strateški promišljena i cilja na ozbiljne reforme koje bi osigurale sustav čije funkcioniranje neće ugroziti svaka smjena vlasti. Prva evaluacija sustava i rezultata financiranja kulturnih programa već je napravljena; ministrica najavljuje mogućnost osnivana Agencije ili Centra za knjigu po uzoru na uspješan model HAVC-a, radi se na strategiji knjižničarstva, pokrenuti su razgovori o reformi područja izvedbenih umjetnosti. Najavila je i novi zakon o umjetnicima i umjetničkoj djelatnosti u okviru kojeg će se razmotriti i porezni tretman umjetnika…

Novinari neće biti te sreće. Naročito slobodni novinari čiji će ionako nestalni autorski honorari sada biti značajno manji, a njihov rad skuplji. Potpuno je zaboravljena i jedina poticajna mjera za slobodne novinare koju je kao pilot-projekt uvelo Ministarstvo u mandatu Zlatar-Violić sufinancirajući radove koji su predlagali novinari. Ne spominje se ni evaluacija sustava i rezultata postojećih modela financiranja medija. Nema ideje o osnivanju Agencije ili Centra za medije po uzoru na uspješan model HAVC-a. Ministrica je uostalom poznata kao protivnica „državne intervencije u medije“ i zagovornica samoregulacije usuglašene sa svim dionicima medijskog sektora, među kojima je novinare, naročito one njihove zahtjeve koji idu mimo volje politike i interesa vlasnika medija, najlakše ignorirati. A tako je do sada uvijek i bilo.

 

Piše: Melisa Skender

Prvi Odjel za medije u Ministarstvu - koje je posljednjih 17 godina nadležno za sve medije - osnovan je prije tek pet godina, u mandatu Andree Zlatar Violić. I dok nova ministrica u svojim javnim istupima ima jasnu ideju u svakom drugom području djelovanja Ministarstva kulture, kad je riječ o medijima kao da nema nikakvih ideja ili ih barem nije spremna iznositi u javnosti.

 

Kako će izgledati medijska politika u mandatu Nine Obuljen Koržinek na čelu Ministarstva kulture pitanje je koje u brojnim javnim istupima ministrica vješto zaobilazi, pa je ovo već drugi broj Novinara za koji nije uspjela odvojiti vrijeme u svojem gustom rasporedu. Krajem siječnja na 20 je minuta primila novinara Tonija Gabrića s portala H-alter.org. Tada se privodila kraju uredba o ustroju Ministarstva i planirala uspostava samostalnog sektora za medijsku politiku kako bi se odgovarajuće ekipiralo rekla je ministrica.

Prvi Odjel za medije u Ministarstvu - koje je posljednjih 17 godina nadležno za sve medije - osnovan je prije tek pet godina, u mandatu Andree Zlatar Violić. Rezultat njihovog rada je Nacionalni izvještaj o medijima – obiman materijal u kojem su prikupljene dostupne činjenice i podaci o stanju hrvatskih medija, tom zapuštenom sektoru čiji se nagomilani problemi nikada nisu ni počeli sustavno rješavati.

Najprije zakonski okviri

Mediji su postali dio resora Ministarstva kulture nakon smjene vlasti 2000. godine. Najprije je donesen novi Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji kojim su političke stranke nastojale zaštititi svoje interese rekao je za Novinar 2013., kad smo pisali o medijskom zakonodavstvu, Jadran Antolović, pomoćnik ministra kulture za pravne poslove u mandatu Antuna Vujića kada je provedena do sada jedina cjelovita medijska reforma.

„Oko Zakona o elektroničkim medijima i Zakona o medijima postojalo je političko suglasje i ovi su zakoni bili prostor na kojem su komercijalni mediji nastojali zauzeti svoje pozicije. To se odnosilo na pitanja koncentracije u medijima, ovlasti regulatornih tijela… Nakladnicima su njihovi ekonomski interesi važniji od transparentnog zakonskog okvira, pa su ih gurali preko politike“, rekao nam je tada Antolović.

Zakon o elektroničkim medijima donesen je zato tek krajem Vujićevog mandata 2003. godine. 

Kada je u lipnju 2003. na Danima radija ministar predstavljao novi Zakon o elektroničkim medijima vlasnicima i direktorima radijskih i tv-postaja, lokalnih novina, te predstavnicima nacionalne Udruge lokalnih televizija, ocijenio je kako su se u Hrvatskoj stvorili razni medijski monopoli, ali i monopoli izvan medija koji na njih snažno utječu, pa rekao kako će novi zakoni jamčiti veću autonomiju medija, uz potpunu transparentnost vlasništva nad njima.

Od propisa do provedbe prođu godine

Novim zakonima željela su se zaštititi i prava novinara. Ministar je naglasio kako se pri izradi Zakona pošlo od pretpostavke da informacije, posebno u zemljama u tranziciji, nisu samo roba jer one sadrže i visoke društvene i državne interese. Ipak, provedbu Zakona o medijima, jedinog koji izravno uređuje pretpostavke za ostvarivanje načela slobode medija, prava novinara i drugih sudionika u javnom informiranju na slobodu izvješćivanja i dostupnost javnim informacijama, nitko ne nadzire. Za sve druge medijske zakone postoje mehanizmi nadzora provedbe.

„Argumenti kako za nešto ne postoje sankcije pa se onda ne treba ni provoditi ne stoje. Medijsko zakonodavstvo u najvećem dijelu ne treba propisivati nego stvarati okvir, a pitanje je političke kulture da se kroz praksu standardi dalje unapređuju“, rekla nam je Nina Obuljen Koržinek 2013. kad smo posljednji put s njom razgovarali o medijskoj politici.

Politička kultura u Hrvatskoj takva je da od pozitivnog zakonskog propisa do njegove provedbe u praksi mogu proći godine, pa i desetljeće. Kao najbolji primjer može poslužiti Vijeće za elektroničke medije koje kao regulatorno tijelo za provedbu Zakona o elektroničkim medijima postoji duže od dva desetljeća. Ustanovljeno je još 1995. godine kad je krenula privatizacija elektroničkih medija, no tek mu je 2007. dodana i Agencija kao stručno tijelo za nadzor i pripremu pravne podloge za odluke. Do tada Vijeće nije moglo nadzirati ni to poštuju li nakladnici uopće programsku osnovu na temelju koje su sklopili ugovor, što je vidljivo iz izvješća o radu Vijeća u 2003. Godini, gdje je ta okolnost navedena kao razlog zbog kojeg nije bilo moguće provesti traženu reviziju podijeljenih koncesija.

A one su se devedesetih dijelile „šakom i kapom“. Kada je 1994. donesen zakon kojim je omogućena privatizacija radija i televizija, u Hrvatskoj je program emitiralo 55 radijskih postaja. Već do 1997. njihov se broj udvostručio, a 2002. postojalo je već 128 radija i 11 televizija. Evidenciju vlasničke strukture elektroničkih medija u razdoblju od 1995. do 2002. godine tražili smo temeljem Zakona o pristupu informacijama od Vijeća za elektroničke medije, koje je zahtjev prebacio na HAKOM, a tamo takav dokument još nisu pronašli. Danas je u Hrvatskoj registriran 31 televizijski i 151 radijski nakladnik, a vlasničku strukturu, kao i svi drugi mediji, barem jednom godišnje objavljuju u Narodnim novinama. U suprotnom im prijeti kazna do milijun kuna.

Pogubno malo tržište

Osim ove prekršajne odredbe nakladnici lokalnih elektroničkih medija motivirani su poštivati propise i kako bi stekli uvjete za sredstva što ih Vijeće svake godine dijeli iz Fonda za pluralizam.   

Taj Fond uveden je Zakonom o elektroničkim medijima 2003. godine kako bi se pomoglo lokalnim medijima i njihovom profesionalnom razvoju u uvjetima kad se tržište na kojem posluju otvorilo inozemnom kapitalu medijskih korporacija.

„To je bitno i zbog toga što politička stabilnost države, između ostalog, ovisi i o kvaliteti medija i profesionalnosti novinara koji u njima rade", govorio je 2003. Antun Vujić, dok je kasnije prevladalo uvjerenje da će medije, unutar zadanog zakonskog okvira, najbolje regulirati tržište. Prepuštena regulaciji tržišta većina bi lokalnih medija vjerojatno prestala postojati, baš kao što su medijske korporacije, pa i javni servis, gasili svoja dopisništva zbog njihove neisplativosti.

Aktualna ministrica kulture naslijedila je 2008. godine Jadrana Antolovića na mjestu voditelja Pregovaračke skupine za poglavlje 10. „Informacijsko društvo i mediji“ u pregovorima o pristupanju EU, a velik posao odradila je i u okviru Radne skupine za poglavlje 8. „Tržišno natjecanje“ u okviru kojega se usklađivao Zakon o HRT-u. O poziciji novinara kao struke tu se nije raspravljalo, jer se EU primarno bavila elektroničkim medijima i regulativom koja će spriječiti da se medijsko zakonodavstvo nađe u sukobu s pravilima tržišnog natjecanja i konkurentnosti.

Položaj novinarske profesije u međuvremenu se nastavio srozavati. Tržište je velik broj novinara poslalo na burzu, informacija je postala tek roba koju treba prodati u žestokoj konkurenciji medija koji se bore za pažnju publike, radno-pravni status medijskih radnika nikada nije bio nesigurniji, a odnos redakcije i vlasnika medija prepušten je dogovoru redakcije i vlasnika koji bi redakcijskim statutom trebali jamčiti da financijski interesi nakladnika neće ugrožavati javni interes kojem je obavezan služiti novinar. Kako to funkcionira u praksi svjedočimo svakodnevno.

Informacija jest ili nije javno dobro?

„Jedini tko se može izboriti za status profesije su strukovna udruženja. Ali ona moraju biti artikulirana, imati jasne kriterije za sve“, iznijela je svoje viđenje prije četiri godine današnja ministrica kulture. Dosadašnje iskustvo pokazalo je, međutim, kako vlasnici medija nisu zainteresirani za otvaranje dijaloga dok ih na to ne natjeraju prekršaje odredbe ili pak poticaji. Tako su i prvi redakcijski statuti doneseni tek kad su postali uvjet za poreznu olakšicu dnevnim novinama i za druge potpore medijima. Deset godina nakon što su Zakonom postali obavezni. No, kršenje redakcijskih statuta ni danas se nema kome prijaviti, i to je kraj priče o samoregulaciji i konsenzusu poslodavca i radnika koje upošljavaju bez konkretnih mjera koje bi ih na to poticale.

Ideja da je informacija javno dobro i da se odgovornost za pravodobno i nepristrano informiranje građana ne može prebaciti isključivo na novinare i njihova strukovna udruženja pojavila se ponovo tek u ministarskom mandatu Andree Zlatar Violić. No, i ovog puta izostala je politička volja da se medijski sektor uredi na način koji bi služio i javnosti. Politika se ponovo najviše angažirala oko izmjena i dopuna Zakona o HRT-u kojima je javni medijski servis pretvorila u informativni servis vlasti. Puno manje političkih trzavica izazvale su izmjene i dopune Zakona o elektroničkim medijima u koji su među korisnike Fonda za pluralizam uvedeni i neprofitni mediji.

Neprofitni mediji spominju se u članku 5. Zakona o medijima iz 2004. Godine, gdje je eksplicitno definirana obaveza RH da pokreće i podupire pokretanje novih tiskanih medija, osobito lokalnih i neprofitnih, te medija nevladinih udruga. Opet je trebalo proći gotovo deset godina do prvog konkretnog programa podrške neprofitnim medijima. Relativno skroman fond od tri milijuna kuna iz sredstava Lutrije unutar proračuna Ministarstva kulture raspodjeljivalo je stručno povjerenstvo, a program je od početka nailazio na osporavanja medija koji nisu bili registrirani kao neprofitni.

Neprofitni mediji na brzoplet su način ubačeni u medijsko zakonodavstvo ocijenila je ministrica najavljujući u svojim medijskim istupanjima i mogućnost dokidanja terminologije koja bi medije razlikovala prema načinu na koji su registrirani. No, način registracije medija u bitnoj mjeri određuje i njegovu poslovnu politiku. Neprofitni su tako Zakonom obavezni sve prihode ulagati u osnovnu djelatnost, dok kod komercijalnih medija to nije slučaj. Zakonom su ograničena i primanja zaposlenih.

Bila je, pa više nije

Neprofitni mediji, osim toga, ne konkuriraju na tržištu za razliku od komercijalnih medija koji već godinama povlače i znatno veće iznose javnih i proračunskih sredstava. Tako je u razdoblju od 2013. do početka 2016. samo iz Fonda za pluralizam komercijalnim medijima isplaćeno ukupno 123,6 milijuna kuna. Neprofitnima 2,3 milijuna. Tijekom 2013. i 2014. godine, prema izvješćima Agencije za elektroničke medije, u lokalne medije uložena su dodatna 53,3 milijuna kuna za oglašavanje tijela državne uprave i tvrtki u većinskom državnom vlasništvu. Lokalni mediji financirani su i iz lokalnih proračuna. Istraživanje koje je o tome 2013. objavio Novinar nije cjelovito i obuhvatilo je tek 13 županija i 10 većih gradova, a ipak se došlo do iznosa od 24,4 milijuna kuna isplaćenih tijekom 2012. i prve polovice 2013. godine. Dodamo li tome i deset milijuna kuna koje zagrebačkim lokalnim medijima svake godine dijeli Grad Zagreb, jasno je da su ona 3 milijuna kuna godišnje, koliko je od lutrijskih sredstava Ministarstvo kulture izdvajalo za neprofitne medije, tek kap u moru. Ipak, i ta je kap bila dovoljan poticaj novinarima koji su u tome prepoznali priliku da se bave svojim poslom izvan uspostavljenih tržišnih, a zapravo interesnih ograničenja.

Jednim potezom, doslovno preko noći i s argumentom da se radi o ideološki kontaminiranim medijima, ovaj program ukinuo je bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović. Više od 200 novinara tako je ostavljeno bez ikakvih izvora prihoda, uz snažnu kampanju u kojoj su prozivani neprijateljima Hrvatske, a koja je na koncu dovela i do eskalacije prijetnji i nebrojenih primjera govora mržnje. Toliko o hrvatskoj političkoj kulturi i njezinom potencijalu.

Od onih 20 minuta koliko je ministrica odvojila za ekskluzivan razgovor o svojoj medijskoj politici na portalu Halter.org do opširnog intervjua koji je početkom ožujka dala Telegramu malo se toga promijenilo. Odjel za medije i dalje nije ekipiran, još se uvijek razmišlja u kojoj formi prezentirati i usvojiti medijsku politiku ili strategiju nakon koje bi trebale uslijediti nove izmjene Zakona o HRT-u, a potom i Zakona o elektroničkim medijima. Što će se mijenjati u sadržaju Zakona o HRT-u ministrica ne otkriva, dok izmjene Zakona o elektroničkim medijima veže uz očekivano usvajanje nove direktive o audiovizualnim medijskim uslugama.

„Spasonosna“ direktiva

Prijedlog direktive najvećim se dijelom bavi zaštitom maloljetnika i potrošača na platformama za razmjenu videosadržaja i kod pružanja audiovizualnih usluga na zahtjev, promicanjem europskih djela na novim audiovizualnim platformama, uvođenjem fleksibilnijih propisa o audiovizualnim komercijalnim komunikacijama, promicanjem neovisnosti nacionalnih regulatornih tijela od vlade, javnih tijela i industrije te jačanjem uloge Skupine europskih regulatora za audiovizualne usluge (ERGA). Spominje se tu i zaštita svih građana od poticanja na nasilje i mržnju te usklađivanje osnove na kojoj se temelji poticanje nasilja i mržnje. Teško je, dakle, u tom dokumentu pronaći odgovore na specifične probleme medijskog sektora na skučenom tržištu čiji se najjači oglašivači mogu pobrojati na prste jedne ruke.

Ipak EU direktiva siguran je teren na kojem ne vrijede ni ideološki ni pojedinačni poslovni ili politički interesi. Sve ostalo u medijskom sektoru opterećeno je već odavno snažnim lobiranjem za poslovne interese vlasnika medija, političkim interesima koji bi medije koristili kao sredstvo promidžbe, a u posljednje vrijeme i ideološkim prijeporima kojima se ministrica, kaže, ne da fascinirati, pa ih, u skladu s politikom premijera Andreja Plenkovića, jednostavno ignorira nadajući se da će nestati jednom kad se uspostavi funkcionalan sustav.

I dok ministrica u svojim javnim istupima ima jasnu ideju u svakom drugom području djelovanja Ministarstva kulture, kad je riječ o medijima kao da nema nikakvih ideja ili ih barem nije spremna iznositi u javnosti.

Bez promišljanja o medijima

Kad se pitanje medija ipak otvori, ministrica ponavlja priču o strategiji s kojom se odugovlači već godinama te nezadovoljne upućuje na druge okvire financiranja, barem u ovom „prijelaznom“ razdoblju do sustavnog rješavanja pitanja financiranja medija. No koliko će medija koje je Hasanbegović otpisao kao ideološki obojene dočekati to sustavno rješenje i kakvo će ono uostalom biti? Jer čini se, skupljajući djeliće izjava koje je dala o medijima, da ministrica smatra da je u domeni Ministarstva kulture podupirati samo kulturne sadržaje, iako je općeinformativni sadržaj definicija medija kao nositelja javnog informiranja.

Njezina politika u svim je drugim područjima strateški promišljena i cilja na ozbiljne reforme koje bi osigurale sustav čije funkcioniranje neće ugroziti svaka smjena vlasti. Prva evaluacija sustava i rezultata financiranja kulturnih programa već je napravljena; ministrica najavljuje mogućnost osnivana Agencije ili Centra za knjigu po uzoru na uspješan model HAVC-a, radi se na strategiji knjižničarstva, pokrenuti su razgovori o reformi područja izvedbenih umjetnosti. Najavila je i novi zakon o umjetnicima i umjetničkoj djelatnosti u okviru kojeg će se razmotriti i porezni tretman umjetnika…

Novinari neće biti te sreće. Naročito slobodni novinari čiji će ionako nestalni autorski honorari sada biti značajno manji, a njihov rad skuplji. Potpuno je zaboravljena i jedina poticajna mjera za slobodne novinare koju je kao pilot-projekt uvelo Ministarstvo u mandatu Zlatar-Violić sufinancirajući radove koji su predlagali novinari. Ne spominje se ni evaluacija sustava i rezultata postojećih modela financiranja medija. Nema ideje o osnivanju Agencije ili Centra za medije po uzoru na uspješan model HAVC-a. Ministrica je uostalom poznata kao protivnica „državne intervencije u medije“ i zagovornica samoregulacije usuglašene sa svim dionicima medijskog sektora, među kojima je novinare, naročito one njihove zahtjeve koji idu mimo volje politike i interesa vlasnika medija, najlakše ignorirati. A tako je do sada uvijek i bilo.