Ono što su se malobrojni usudili govoriti o tom danu unatoč kolektivnoj nacionalnoj histeriji koja mu je pridavala mitsko značenje, bespotrebna smrt jednog predanog novinara i pristojnog čovjeka, u trenutku dok su se istodobno na oltar „Oluje“ prinosili mirisi, zlato i tamjan, razobličila je svu tu bijedu i jad kao rezultat onoga što se dogodilo prije 27 godina, a što se pompozno slavi kao Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti.
Trebao je prerano, na pravdi Boga, u svome skromnom podstanarskom stanu u splitskoj Kukuljevićevoj ulici, skončati Vladimir Matijanić da bi se preživjeli usudili upitati jesu li isto tako prerano, na pravdi Boga, uzalud skončali oni koji su te 1995. godine krenuli u rat, odnosno Vojno-redarstvenu akciju „Oluja“, kako se službeno zvala, s obzirom na to da ratno stanje država Hrvatska nikada nije službeno proglasila?
Pijetet i dostojanstvo
Budući da su u „Oluji“, kao i svih godina rata, ginuli stvarni ljudi, vojnici, ali i civili, budući da je neosporno prolivena rijeka krvi, da su mnogi ljudi raseljeni, unesrećeni i ucviljeni za cijeli život, te da će generacije biti obilježene onime što se zbivalo, valja reći da sve žrtve rate zaslužuju počast, pijetet i dostojanstveno sjećanje, a njihove obitelji svaku potrebnu pomoć i zahvalu. Nitko to nikada nije osporavao, ni prije, neće ni kasnije. Pitanje smisla njihove pogibije i stradanja nisu postavili državni neprijatelji odnosno oni koje takvima žele prikazati oni koji su prisvojili i uzurpirali ovaj praznik, a to je cjelokupni državni vrh i sve državne institucije ove zemlje koje su se ovog 5. kolovoza pokazale u svom pravom svjetlu, bolje rečeno mraku.
Prekomjerno granatiranje predsjednika RH Zorana Milanovića i njegovih ađutanata s jedne strane te predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića i njegovih adlatusa s druge, traje već duže vrijeme, a eskalira i intenzivira se upravo oko državnih obljetnica kada njihovo pripetavanje za jedinog dostojnog nasljednika Franje Tuđmana prelazi u otvoreni rat. Tako na Milanovićev kninski dernek s generalima Plenković nije pripustio svoj ministarski trojac, da bi potom svako zagrebačko brdo po Kninu vodilo svoje krdo, svoju pratnju, svoju sljedbu, svoje uniforme i nosilo svoje vijence jednim te istim poginulima!? Netko neupućen tko se tog dana zatekao u Kninu nakon svega mogao je jedino pomisliti da je svjedočio stupanju i nastupanju dviju vojski, predvođenih dvojicom komandanata, konkurentskih vrhovnika dviju međusobno sukobljenih država.
Vatromet taštine
I ne bi pogriješio! Da, 27 godina nakon što je prestala postojati tzv. SAO Krajina, uistinu postoje (barem) dvije Hrvatske, pokazalo se na primjeru građanina Vladimira Matijanića čiji je život okončan tog 5. kolovoza 2022. dok je država koja se u svom Ustavu zaklela kako će svi njezini žitelji imati jednaka prava, uključujući i ono na medicinsku skrb, slavila vatromet svoje taštine. Dok su se predsjednik Republike i predsjednik Vlade sa svojim svitama bjesomučno izbjegavali sresti po stazama i bogazama Knina koristeći njegovih osam tisuća stanovnika kao živi štit u svojim suludim i besmislenim manevrima, u niti stotinu kilometara udaljenom Splitu građanin Matijanić uzalud je zvao upomoć liječnike i Hitnu pomoć da mu spase život.
Pedantni kroničar taj je paralelni slalom života i smrti kronološki pratio iz sata u sat, iz minute u minutu, a njegov dnevnički zapis nije samo potresni oproštaj s prijateljem već, ujedno, i sinopsis optužnice za one koji su ga hladnokrvno likvidirali.
https://hr.n1info.com/kolumne/boris-dezulovic/jedan-dan-domovinske-zahvalnosti/
Kultura laži
U zaključku smrtopisa Vladimira Matijanića, bez obzira što će o „cijelom slučaju“ reći sve formalno pokrenute istrage moralno kompromitiranih državnih institucija, već sada, bez ikakvih dilema i ograda, može velikim slovima stajati kako se radi o medicinski potpomognutom ubojstvu. Sve što smo čuli, sve što smo vidjeli, sve što smo pročitali o tome što je prethodilo i onome što je uslijedilo nakon smrti jednog ljudskog bića, koja se nije smjela niti trebala dogoditi, nepobitno ukazuje na to da u opisu radnje i karakterizaciji likova nema mjesta eufemističkom pristupu, to jest da stvari treba nazivati pravim i jedino vjerodostojnim imenom – ubojstvom. Makar toliko dugujemo čovjeku i novinaru koju je svoju profesionalnu karijeru i ljudsku egzistenciju posvetio upravo istini, to jest raskrinkavanju laži i falsifikata, krađe i prepisivanja, nepoštenja i korupcije pokazujući kako se iza magistarskih i doktorskih titula perjanica hrvatske političke scene kriju uglavnom varalice i kradljivci kojima je znanstveno vjerodostojna jedino partijska knjižica kojom se probijaju u rajsko društvo odabranih.
Do posljednjeg daha
Nije Matijanić taj silni fizički trud i takav gigantski, divljenja vrijedan, intelektualni napor iščitavanja nečega za što u startu znaš da je „fake“, prepisivačina, riječju smeće, ulagao u svaki svoj novinski tekst zato što je autore tih krivotvorina mrzio ili imao nešto osobno protiv njih. Ne, njegova je premisa bila da ne mogu zdravo društvo graditi oni bolesnici koji se ne ustručavaju natjecati za prestižna mjesta lažući, prepisujući i falsificirajući ne bi li se domogli najviših znanstvenih titula koje će im, uz komitetski i kaptolski blagoslov, omogućiti da sebe kao uzor ponašanja i morala nametnu svima nama! Ne bi li to egzaktno dokazao, secirao je taj kadaver hrvatskog društva svojim beskompromisnim skalpelom Vladimir Matijanić uporno i dosljedno, do posljednje žilice, do najtanjeg nerva, do najsićušnije koščice, dakle do posljednjeg slova i zareza te svehrvatske laže i paralaže.
Iako je, dakle, poznavao u dušu „kako sistem funkcionira“, kako se kroz njega probija i napreduje, kome se telefonira i kako se vrata otvaraju, Vladimir Matijanić je u svom slučaju, u toj svojoj borbi za život, sve to zanemario, svjesno ili ne, sada je to nevažno, i odlučio kao pacijent, pardon bolestan čovjek jer u status pacijenta do posljednjeg daha nije administrativno uveden, igrati pošteno, u skladu s onim vrijednostima koje je sam držao moralnim i društveno prihvatljivim normama ponašanja. Baš kao što je na tim istim principima gradio svoje istraživačko novinarstvo, baš kao što su njegovi tekstovi na toj čvrstoj stijeni isklesani, baš kao što je kao autor od njih bio sazdan, Vladimir Matijanić je i kao životno ugrožen čovjek nastavio igrati na sve ono do čega je držao zdravo za gotovo. I, predvidljivo, izgubio sve. Čovjek je ubijen, da bi se autor prometnuo u vlastitu temu!
Sistemska greška
Jer, prije bi Vladimir Matijanić umro nego iznevjerio samog sebe, svoj svijet, svoje bližnje i zajedničke im nazore, pa da uzme mobitel u ruke i nazove tamo nekog doktora Tomasovića koji bi mu, kao, pomogao za razliku od „njegovih jugodoktora“. I zato je Vladimir Matijanić radije pošteno umro nego lažno ostao živ. Kako je on gledao na svijet, to je bilo puno zdravije nego li se, vraćajući uslugu za preživljavanje, slikati s doktorom Tomasovićem i postati Velimir Bujanec. I „sistem“, taj isti u kojem je Tomasović ugledni hrvatski kirurg a Bujanec veleštovani novinar, samo zato što su prononsirani pronositelji neoustaštva, nepogrešivo je u Matijaniću prepoznao opasnost, grešku koja taj isti sistem ugrožava.
Sistem je nepogrešivo detektirao Matijanića kao sistemsku grešku, svjedoče o tome svi njegovi razgovori s polugama tog nakaradnog mehanizma. Zato su ostala uzaludna sva njegova nastojanja da postane dostojan član ovog našeg društva i dobije status pacijenta koji mu je, životnom ugroženom, pripadao, te su mu, umjesto skrbi i lijeka, u zamjenu velikodušno ponuđeni lonac za pišanje i slani štapići. Ne radi se ovdje o nemaru, o nečijem propustu ili slučajnoj grešci, ovdje se radi o sistemu koji je postavljen po mjeri tomasovića i bujanaca i one dvoglave aždaje koju zovemo državom dok riga vatru po Kninu. Sistem je taj koji odbija prevaliti nekoliko stotina metara od Sućidra i podstanarskog stana Vladimira Matijanića do bolnice na Firulama.
Post festum
Ni to hladnokrvno ubojstvu Sistemu nije bilo dovoljno, to što je eliminirao grešku dok je bila živa, već se potrudio da i mrtvoga Matijanića obeščasti pokušavajući falsificirati čak i njegovu obdukciju! Sistem je oprezan, pa tako i mrtva greška za njega predstavlja potencijalnu opasnost. Ako smo se za to borili prije 27 godina, onda je svaka žrtva uistinu bila uzaludna. Ono što je zajedničko Matijaniću i tadašnjim braniteljima je to što su oni neusporedivo više vjerovali da Hrvatska može biti pristojna država nego li će ona, Hrvatska, ovakva kakva je danas, ikada imati pristojnosti za njih. Zato tu nema lijeka ni pomoći, tu se nema što ispraviti već, što se mene tiče, Kartagu valja razoriti.
Samo da može, Vladimir Matijanić bi vam to objasnio rječitije, razumnije i jasnije nego što to meni, bijesnom do neba i ljutom do pakla, polazi za rukom.
Foto: Nikola šolić
Izvor: Branko Mijić - Blog