Jingle emisije "We Shall Never Surrender" postao je slogan koji je obilježio turbulentne devedesete i ostao profesionalni moto novinarki koje su svoje karijere, nakon odlaska sa Stojedinice 1998. godine, nastavile graditi daleko - ne samo od radija na kojem su se upoznale, već i od domovine u kojoj je novinarstvo kakvim su se bavile odavno prestalo biti uobičajenom praksom.  Silvija je tako neko vrijeme živjela u Sarajevu gdje je radila na eksperimentalnom TV programu Test kanal, bila autorica radijskog dijela javnih kampanja Ureda visokog predstavnika "Ovaj i onaj u borbi protiv korupcije" i "Bit će u BiH". Po povratku u Hrvatsku uređivala je vijesti za hrvatsku redakciju BBC-ja nakon čijeg je gašenja s grupom kolega pokrenula udrugu za proizvodnju radijskog programa Radio mrežu. Brojne emisije radila je i za 3. program Hrvatskoga radija, a autorica je i urednica Aftershocka, emisije za koju je 2013. dobila nagradu Hrvatskog novinarskog društva. Nataša Magdalenić Bantić ostala je u Londonu gdje je radila za hrvatsku redakciju BBC-ja i američki CBS News, a trenutno radi za Associated Press Television News. Britansko medijsko tržište činilo se logičnim izborom budući da je za vrijeme rata radila za britanski ITV, Channel 4 News i British Satellite News te kao producentica na dokumentarcima britanskih televizijskih kuća BBC-ja i Channela 4. Za sve te godine ostala je prisutna i u brojnim hrvatskim medijima za koje je pisala kao dopisnica iz Londona. Deset godina nakon odlaska sa Stojedinice odlučile su se upustiti u novi zajednički projekt, knjigu koja je, prema originalnoj zamisli, trebala izaći na 20. obljetnicu proglašenja neovisnosti Hrvatske. Sortiranje događaja prema njihovoj relevantnosti izbrusile su još za mladih novinarskih dana na radiju, pa iako se ovdje ne radi o tjednom već o pregledu događanja kroz više od dva desetljeća, princip je isti, samo je posla bilo znatno više. Pritom su se najviše oslanjale na novinske dokumentacije, prvenstveno onu HRT-ovu i Hininu, ali i na vlastita sjećanja i dio spašene arhive Week Reporta. "Pisala sam u Londonu i nisam imala arhivu pri ruci, ali su me podaci koje sam skupljala po drugim izvorima sasvim uspješno katapultirali u to vrijeme. Hodajući unatrag po prošlosti moram reći da smo došle do zaključka kako su se neki dojmovi - koje smo imali u danom trenutku - samo potvrdili kad smo se arhivom vratili u taj trenutak. Silvija je, recimo, oduvijek onu Sanaderovu odlazeću pressicu doživljavala kao kazališnu predstavu s didaskalijama i mizanscenom. Te ju je tako i napisala. Priča o počecima srpskih nemira, a i šire, i tada nas je i sada opet podsjetila na legendarnu TV seriju Davida Lyncha ’Twin Peaks’. Račanovu vladu sam od početka doživljavala kao neke nove klince, unatoč činjenici da se radilo o prekaljenim političarima. Te smo se tom zaključku vratile kada smo smišljale naslove za poglavlja...", kaže Nataša Magdalenić Bantić pa objašnjava kako arhiva Week Reporta postoji, ali je prilično raštrkana s obzirom da su sve tri autorice, Zinka Bardić, Silvija Šeparović Bushill i ona sama, godinama bile podstanarke i u brojnim selidbama izgubile dio snimki što su ih godinama vukle za sobom s adrese na adresu. "Mislim da bi nam napisati ovo što smo napisale bilo gotovo nemoguće da to nismo proživjele, profesionalno proživjele. I to onako kako smo proživjele… Jer postojalo je, je li, različitih karijera. Skupile smo sve vrlo detaljno i to je prilično dragocjeno, a mi smo time – dale putokaz", govori Silvija o knjizi koja sigurno neće skupljati prašinu na polici nakon prvog čitanja.

Leksikon događanja i ljudi

Pored britkog žurnalističkog stila kojim je pisana, "Njenih prvih 20-ak" je i svojevrstan leksikon događanja i ljudi koji su obilježili tranzicijsko doba, zbirka cveba i citata koji plastično dočaravaju transformaciju kroz koju je društvo prolazilo, fotografija i grafičkih rješenja za pojedine vrste podataka. Prikupljajući tu, kako joj tepaju "mamutsku arhivu", iznova su svjedočile i o novinarstvu tog razdoblja. "Osobno su mi najviše, kao baza, pomogli portali - index.hr ima najlakši dnevni pregled, tportal.hr odlično kreira stranice po temi. Novinski portali su nešto kaotičniji, ali svi su dragocjeni kada se kopa dublje po temi. Iako treba reći - odmah je jasno tko za koga navija, tko je kome politički naklonjen. Devedesete su svakako fascinantne godine jer smo istovremeno dobili Slobodni tjednik - ja se do tada s takvom vrstom novinarstva nisam susrela - ali i Feral Tribune. Imali smo redovna naručena pitanja, a s druge strane izvrsno istražene ili hrabro napisane teme po raznim medijima - tako da nema jednoznačne ocjene. Neki su tih 90-ih sijali, a neki... neka sami izaberu glagol kojim bi opisali to što su radili. Ja sam prepristojna", ocijenila je Nataša, dok je Silvija, koja je svakodnevno hodočastila u čitaonicu Nacionalne i sveučilišne knjižnice, najviše znakovitih sitnica iz proživljene svakodnevice pronašla listajući Večernji list i Vjesnik: "Večernji je bio korisniji u onom dnevnom smislu, a Vjesnik, kao tada cijenjeno glasilo, dobar je da se prisjetimo tadašnjih analiza i komentara. Što se tiče novinarstva u to doba, puno se stvari i tekstova bolje ne sjetiti. No, proklete smo pa pamtimo. Jako je zabavno, a i frustrirajuće, znati da su autori nekih legendarnih uslužnih, služinskih, propagandnih tekstova pa i potpunih konstrukcija danas teški profesionalci." Izdavača za knjigu pronašle su vrlo brzo, ni par mjeseci nakon što su se odlučile upustiti u ovaj višegodišnji projekt, pa ipak, od ideje do konačne objave "Njenih prvih 20-ak" prošlo je sedam i pol godina. Najteže su se, kažu, nosile s gotovo tri godine hibernacije nakon neuspješnog izdavanja knjige koja se u originalu trebala zvati "Njezinih prvih 20" i biti objavljena uoči te okrugle obljetnice mlade hrvatske države. No, izdavač s kojim su potpisale ugovor odustao je u posljednji tren kad je knjiga već bila spremna za promociju. Nikada nisu doznale zbog čega.  "Knjiga je tako ušminkana, spremna za bal, ostala sama i ucviljena, ostavljena u našim kompjutorima", opisala je Nataša Magdalenić Bantić kako je objema, nakon tolikih godina rada, prisjelo i izdavaštvo i knjiga. Prijelomni trenutak dogodio se kad su, ne očekujući previše, odlučile prijaviti se na natječaj Ministarstva kulture i dobile financijsku potporu. Pored toga, još im je nedostajalo nešto sredstava kako bi rezultat višegodišnjeg truda i objavile kad se konačno, pojavio i ozbiljan izdavač - diskografska etiketa Aquarius Records. "S direktorom Aquariusa Borisom Horvatom višegodišnje smo prijateljice i on je bio upućen u sve naše probleme oko izdavanja knjige. Ponudio se da bude suizdavač i da time naše čedo - nakon gotovo tri godine ležanja u prašini naših kompjutorskih hard discova - ugleda svijetlo dana", kaže Nataša Magdalenić Bantić. "Sudbina knjige pokazala je da nije nevažno u nekim trenucima u životu raditi zanimljive i kreativne stvari s nekim isto takvim ljudima. Baš je knjiga pokazala da je ipak svakoga od nas takvo iskustvo obilježilo i da među takvima postoji i neka vrsta neobjašnjive solidarnosti", dodala je Silvija Šeparović Bushill. Već ovog proljeća autorski dvojac planira objaviti i drugi, tematski dio knjige. Po uzoru na hrvatski grb, nakon crvenih, sljedeća će knjiga imati bijele korice, a među njima temeljito obrađene teme koje su se pokazale ključnima za hrvatsku budućnost.

Naći pravu mjeru i pravu informaciju

"Nema toga što se u tih 20-ak godina ne bi moglo detaljnije obraditi, ali ipak - morale smo napraviti selekciju pa smo se fokusirale na ono što smatramo ključnim. U tom drugom dijelu temeljito smo preorale ratne zločine - haške, a i mnoge koji nisu završili pred međunarodnim pa i sudom uopće. Bavimo se veteranima i povijesti njihove ’stvari’ u ovoj zemlji - od ratnog puta do pretrpanog registra branitelja i pripadajućih prava. Pratimo put uključivanja u NATO i EU, raščlanjujemo dosadašnje predsjednike nakon Tuđmana, odnose sa susjedima, češljamo po političkoj sceni, novinarstvu i medijima. U takozvanom dijelu za entuzijaste i one koji žele znati više prošli smo kroz pojedine događaje i fenomene, skupile niz neobičnih i posve običnih podataka koji se nikad nigdje neće naći tako okupljeni, a ponajmanje u nekoj povijesnoj čitanki ili udžbeniku", opisuje "bijelu knjigu" Silvija. Doći do podataka, tvrdi Nataša, ipak nije zahtijevalo toliko umijeća koliko je bilo potrebno da sve što su skupile sortiraju i poslože: "Naći za svaki podatak pravo mjesto, odvagati koji je važan, a bez kojega se može čak i u knjizi kao što je naša - puna cveba, citata, sitnica koje trenutak znače. Jer, staviti sve na jedno mjesto i nadati se da će čitatelj iz toga dobiti osjećaj vremena o kojemu pišemo, jednako je kao i napisati samo jednu suhu rečenicu... Kontraproduktivno za ono što smo mi željele postići. Naći pravu mjeru i pravu vrstu informacija da se dočara trenutak, to nam je bio glavni cilj." Nakon kopanja po arhivama i sjećanjima te višegodišnje potrage za izdavačem, knjiga koja je  autorski i pomalo drukčiji pogled na sve ono što je Hrvatsku snašlo u njenih prvih 20-ak konačno je pred čitateljima. Napisale su je novinarke koje su svjedočile svim njezinim dječjim bolestima, od ratnih razaranja do bujanja korupcije i trnovitog puta prema demokraciji, prošle njezin pubertet prema vladavini prava i neovisnom pravosuđu i imale priliku i osobno se upoznati s pojedincima u galeriji likova koji su se izvrtjeli na tom ludom vrtuljku.  "Hrvatsku smo od početka htjele promatrati kroz oči dobronamjerne starije prijateljice", kaže ovaj autorski dvojac, a takve vam nikada neće prešutjeti kad primijete da ste zastranili.