Aktualno > Regija i svijet

Khadija Ismayilova: „Politički zatvori u Azerbajdžanu kao da imaju rotirajuća vrata''

30.05.2016.

Prvog dana na slobodi Khadija je, između Christiane Amanpour na CNN-u i Glasa Amerike, našla vremena i za razgovor s nositeljima projekta Izvještavanje o organiziranom kriminalu i korupciji (OCCRP), kojima je iznijela razmišljanja o 537 dana zatvora, situaciji u Azerbajdžanu i Projektu Khadija, odgovoru OCCRP-a na njeno zatvaranje.

OCCRP: Recite nam o uvjetima u zatvoru. Jeste li sreli bilo kakvu vrstu nasilja, bilo prema vama ili drugima?

Khadija: Rekla sam sama sebi. Ja tu neću provesti život, tu služim kaznu. Dakle, neću tu ostarjeti – vrijeme koje tu provedem nije sav moj život. Takav sam imala stav, a stav je tu ključan.

Bilo je nekih manjih problema, ali sam odlučila da se zbog toga ne žalim jer ne bih željela da se ljudi plaše zatvora. A vlada upravo to želi – da se novinari, aktivisti, političari preplaše i prestanu kritizirati vlasti ... nema tamo ništa što se ne može podnijeti – kao što vidite, ja sam puna energije. Može se preživjeti – pa i više od toga.

OCCRP: Možete li potanko objasniti uvjete vašeg puštanja na slobodu? Shvatili smo da ne smijete napuštati zemlju, no smijete li uopće putovati' I smijete li nastaviti raditi? 

Khadija: To ću tek otkriti. Moram otići na policiju da bih saznala što to točno znači. Normalno to znači da u praksi ne smijem putovati izvan zemlje, da se moram javljati policiji svaki mjesec i dokazati da nisam počinila nikakav zločin. Rekli su da ne mogu biti ni na kakvoj javnoj funkciji – koju i tako nisam obnašala. Ostavljam sve te javne funkcije njima; neka samo zauzmu sve javne urede, ja ću raditi svoj posao. Kao prvo ću se javiti Europskom sudu za ljudska prava, jer se ne slažem s njihovom odlukom; želim puno oslobođenje. Očekujemo odluke ovih dana.

Dvije su optužbe odbačene, ali su još dvije ostale. One se odnose na nezakonito bavljenje poduzetništvom i utaju poreza, što je sve laž. Prvo moram uopće dobiti sudsku odluku da bih vidjela koji je dio optužnice po njima lažan, a koji stoji.

OCCRP: Jeste li u zatvoru sreli još neke novinare, aktiviste ili blogere?

Khadija: Komunikacija mi je bila ograničena. Mogla sam sretati samo zatvorenice, a u pritvoru nisam imala nikakve mogućnosti sresti Leylu Yunis, aktivisticu za ljudska prava koja je također bila u tom pritvoru. Onemogućili su nam kontakt.

U zatvoru je bilo nekoliko žena koje su tvrdile da su novinarke, ali ih ja ne znam. Nisam imala prilike pročitati ikakve njihove tekstove.

OCCRP: Jeste li čuli da je dvoje ljudi uhapšeno istovremeno kad ste vi pušteni?

Khadija: Jesam i poznam jednog od njih - Elnura Mukhtarova. On je fotoreporter i novinar, a ima i fotoblog. U Azerbajdžanu politički zatvori kao da imaju rotirajuća vrata. Puste dvoje, uhite više. Puste jednog, uhite dvoje. Tako to rade.

Amid (Seleymanov) je bloger. Nisam čitala njegove priče za profesionalne medije, ali bloger jest.

OCCRP: Kako vas je zatvorsko iskustvo promijenilo?

Khadija: Neke stvari više nikad neće biti kao što su bile jer postanete iskusniji u definiranju istine i laži, iskusniji u tome da vas vlast osporava, da vas osporavaju zakonodavne vlasti, da postanete iskusniji u prepoznavanju ovisnika o drogi i preprodavača.

Prije hapšenja sam, vidjevši u tramvaju ženu natečenih ruku, prvo pomislila da je to od teškog rada. Kad sad vidim natečene ruke, prvo pomislim da je to od ovisnosti.

U Azerbejdžanu se ovisnici uhićuju i ako imaju više droge od dopuštenog.

U tom bih smislu voljela da nemam ta iskustva. No ovisnici nisu opasni – vidite mnogo boli, mnogo velikih tragedija. Dotad nisam nikad s njima razgovarala. A tu sam čula puno tragičnih priča. Tu ima i preprodavača, onih koji su uhapšeni zbog prevara – i počneš se pitati zašto su postali kriminalci. Zapravo u većini priča koje čujete se radi o tome da su ti ljudi zakinuti za mogućnosti, gotovo svi – i da je kriminal bila njihova jedina opcija.

Počinjete razmišljati o tome zašto žena iz dobre obitelji – obitelji koja nije nikad bila upletena ni u kakav kriminal – počne prodavati drogu.

OCCRP: Što planirate prvo učiniti u pogledu svog posla?

Khadija: OCCRP upravo izdaje drugi dio zlatne priče, drugi dio istraživanja People of Azerbaijan Bail out Failed Aliyev Mining Empire. Sretna sam što sam se vratila Radio Libertyju i što OCCRP nastavlja istraživanje. I sama imam neke priče koje nisu dovršene; morat ću obnoviti sve informacije i početi raditi. Nestrpljiva sam da dođem do Panama Papersa. (Upravo istovremeno kad je slavljeno puštanje Khadije iz zatvora predsjednik države je tiho naložio vlastima da otkupe propalu investiciju u rudnik njegove kćeri. OCCRP je o tome objavio istraživanje prvog dana njenog oslobođenja.)

OCCRP: kako ste u zatvoru saznali za Panama Papers?

Khadija: Vladine novine su objavile dokumente Panama Papers o dužnosnicima drugih zemalja, ali ne i o azerbajdžanskim. No ja sam pretplaćena na Azadliq, jedine kritičke novine u Azerbajdžanu, pa sam čitala sve o istraživanju CCRP-a i drugih, a to je bila velika vijest. Najbolje je u zatvoru saznati da se posao odvija i dalje i da ništa nije zaustavljeno – i da vlast nije postigla ništa, štogod to bilo, mojim hapšenjem. Kao rezultat se pojavilo samo još više istraživanja.

Izvor: occrp.org

Prvog dana na slobodi Khadija je, između Christiane Amanpour na CNN-u i Glasa Amerike, našla vremena i za razgovor s nositeljima projekta Izvještavanje o organiziranom kriminalu i korupciji (OCCRP), kojima je iznijela razmišljanja o 537 dana zatvora, situaciji u Azerbajdžanu i Projektu Khadija, odgovoru OCCRP-a na njeno zatvaranje.

OCCRP: Recite nam o uvjetima u zatvoru. Jeste li sreli bilo kakvu vrstu nasilja, bilo prema vama ili drugima?

Khadija: Rekla sam sama sebi. Ja tu neću provesti život, tu služim kaznu. Dakle, neću tu ostarjeti – vrijeme koje tu provedem nije sav moj život. Takav sam imala stav, a stav je tu ključan.

Bilo je nekih manjih problema, ali sam odlučila da se zbog toga ne žalim jer ne bih željela da se ljudi plaše zatvora. A vlada upravo to želi – da se novinari, aktivisti, političari preplaše i prestanu kritizirati vlasti ... nema tamo ništa što se ne može podnijeti – kao što vidite, ja sam puna energije. Može se preživjeti – pa i više od toga.

OCCRP: Možete li potanko objasniti uvjete vašeg puštanja na slobodu? Shvatili smo da ne smijete napuštati zemlju, no smijete li uopće putovati' I smijete li nastaviti raditi? 

Khadija: To ću tek otkriti. Moram otići na policiju da bih saznala što to točno znači. Normalno to znači da u praksi ne smijem putovati izvan zemlje, da se moram javljati policiji svaki mjesec i dokazati da nisam počinila nikakav zločin. Rekli su da ne mogu biti ni na kakvoj javnoj funkciji – koju i tako nisam obnašala. Ostavljam sve te javne funkcije njima; neka samo zauzmu sve javne urede, ja ću raditi svoj posao. Kao prvo ću se javiti Europskom sudu za ljudska prava, jer se ne slažem s njihovom odlukom; želim puno oslobođenje. Očekujemo odluke ovih dana.

Dvije su optužbe odbačene, ali su još dvije ostale. One se odnose na nezakonito bavljenje poduzetništvom i utaju poreza, što je sve laž. Prvo moram uopće dobiti sudsku odluku da bih vidjela koji je dio optužnice po njima lažan, a koji stoji.

OCCRP: Jeste li u zatvoru sreli još neke novinare, aktiviste ili blogere?

Khadija: Komunikacija mi je bila ograničena. Mogla sam sretati samo zatvorenice, a u pritvoru nisam imala nikakve mogućnosti sresti Leylu Yunis, aktivisticu za ljudska prava koja je također bila u tom pritvoru. Onemogućili su nam kontakt.

U zatvoru je bilo nekoliko žena koje su tvrdile da su novinarke, ali ih ja ne znam. Nisam imala prilike pročitati ikakve njihove tekstove.

OCCRP: Jeste li čuli da je dvoje ljudi uhapšeno istovremeno kad ste vi pušteni?

Khadija: Jesam i poznam jednog od njih - Elnura Mukhtarova. On je fotoreporter i novinar, a ima i fotoblog. U Azerbajdžanu politički zatvori kao da imaju rotirajuća vrata. Puste dvoje, uhite više. Puste jednog, uhite dvoje. Tako to rade.

Amid (Seleymanov) je bloger. Nisam čitala njegove priče za profesionalne medije, ali bloger jest.

OCCRP: Kako vas je zatvorsko iskustvo promijenilo?

Khadija: Neke stvari više nikad neće biti kao što su bile jer postanete iskusniji u definiranju istine i laži, iskusniji u tome da vas vlast osporava, da vas osporavaju zakonodavne vlasti, da postanete iskusniji u prepoznavanju ovisnika o drogi i preprodavača.

Prije hapšenja sam, vidjevši u tramvaju ženu natečenih ruku, prvo pomislila da je to od teškog rada. Kad sad vidim natečene ruke, prvo pomislim da je to od ovisnosti.

U Azerbejdžanu se ovisnici uhićuju i ako imaju više droge od dopuštenog.

U tom bih smislu voljela da nemam ta iskustva. No ovisnici nisu opasni – vidite mnogo boli, mnogo velikih tragedija. Dotad nisam nikad s njima razgovarala. A tu sam čula puno tragičnih priča. Tu ima i preprodavača, onih koji su uhapšeni zbog prevara – i počneš se pitati zašto su postali kriminalci. Zapravo u većini priča koje čujete se radi o tome da su ti ljudi zakinuti za mogućnosti, gotovo svi – i da je kriminal bila njihova jedina opcija.

Počinjete razmišljati o tome zašto žena iz dobre obitelji – obitelji koja nije nikad bila upletena ni u kakav kriminal – počne prodavati drogu.

OCCRP: Što planirate prvo učiniti u pogledu svog posla?

Khadija: OCCRP upravo izdaje drugi dio zlatne priče, drugi dio istraživanja People of Azerbaijan Bail out Failed Aliyev Mining Empire. Sretna sam što sam se vratila Radio Libertyju i što OCCRP nastavlja istraživanje. I sama imam neke priče koje nisu dovršene; morat ću obnoviti sve informacije i početi raditi. Nestrpljiva sam da dođem do Panama Papersa. (Upravo istovremeno kad je slavljeno puštanje Khadije iz zatvora predsjednik države je tiho naložio vlastima da otkupe propalu investiciju u rudnik njegove kćeri. OCCRP je o tome objavio istraživanje prvog dana njenog oslobođenja.)

OCCRP: kako ste u zatvoru saznali za Panama Papers?

Khadija: Vladine novine su objavile dokumente Panama Papers o dužnosnicima drugih zemalja, ali ne i o azerbajdžanskim. No ja sam pretplaćena na Azadliq, jedine kritičke novine u Azerbajdžanu, pa sam čitala sve o istraživanju CCRP-a i drugih, a to je bila velika vijest. Najbolje je u zatvoru saznati da se posao odvija i dalje i da ništa nije zaustavljeno – i da vlast nije postigla ništa, štogod to bilo, mojim hapšenjem. Kao rezultat se pojavilo samo još više istraživanja.

Izvor: occrp.org