Primjer prvi: Bernie Sanders, američki demokratski predsjednički kandidat, s govornice se obraćao svojim pristašama kad je odjednom uz “O, moj Bože” sišao s govornice i uputio se k čovjeku koji je pao na pod

Primjer prvi: Bernie Sanders, američki demokratski predsjednički kandidat, s govornice se obraćao svojim pristašama kad je odjednom uz “O, moj Bože” sišao s govornice i uputio se k čovjeku koji je pao na pod. Zaboravio je Senders na govornicu i slušatelje, promatrao je liječnike koji su pomagali nesretniku. Tek kad se uvjerio da je sve u redu, vratio se za govornicu. Primjer drugi: Justin Trudeau, kanadski premijer, na konferenciji za novinare u Montrealu prekinuo je novinara u postavljanju pitanja i održao bukvicu nekome iz svoje pratnje jer je brbljao dok je novinar govorio.

“Hej! Hej! U ovoj se zemlji novinari poštuju”, povikao je Trudeau i dodao: “Oni postavljaju ozbiljna pitanja. OK?” Nastao je muk, a Trudeau je svu pažnju posvetio novinaru i odgovoru na pitanje.

Primjer treći: novinar Jorge Ramos postavio je Donaldu Trumpu, republikanskom predsjedničkom kandidatu, neugodno pitanje o imigrantima. Trump je ljutit zatražio da zaštitari izbace novinara s novinske konferencije. Tada su reagirali prisutni novinari i Jorge Ramos vratio se na presicu. Događaj je odjeknuo Amerikom pa je, među ostalima, i Jeb Bush, također predsjednički kandidat, rekao: “Mislim da s ljudima iz medija treba postupati s malo više poštovanja i dostojanstva.”

Stara je novinarska izreka: “Jedan je događaj primjer, dva su slučajno podudaranje, a tri su trend”. U razvijenim demokracijama trend je da političari posjeduju empatiju i pokazuju razumijevanje za odgovoran novinarski posao.

U nas je trend posve suprotan. Posljednji događaj zabilježen kamerom HTV-a i opisan u svim medijima ponašanje je ministra Zlatka Hasanbegovića kad je pred njim na pločnik pao snimatelj RTL televizije Predrag Vekić. Prije toga novinari su odslušali ministrovu izjavu bez mogućnosti da pitaju pa su bili prisiljeni trčati za njim po Markovu trgu ne bi li dobili kakav odgovor. Novinari za njim, a snimatelji pred njim. Žureći se unatrag s petnaestak kilograma teškom televizijskom kamerom, RTL-ov se snimatelj spotaknuo o rub pločnika, pao i za koji centimetar promašio glavom prometni znak. Ministar je bacio pogled, prošao pokraj Vekića i nastavio svojim putem. Kolege novinari priskočili su Vekiću i ostali bez izjave. Ništa zato.

Ignoriranje, vrijeđanje i prozivanje novinara koji samo rade svoj posao – misija svakog novinara je otkrivanje istine – postali su omiljeni sport naših političara. Omiljen njima, ali i mnogim građanima. Javila se u Poligraf, popularnu radioemisiju HRT-a (tema: ideološki sukobi), učiteljica iz Siska: “Ne zaboravite, gospodo novinari, trebate se baviti svojim poslom... Gospodo, odgovarat ćete za hrvatske majke... Sijete strah, svojom neprofesionalnošću, svojim podvalama, pokvarenošću, stavljajući se na stranu komunista.”

Kad će napokon novinari shvatiti da je njihovo zanimanje izuzetno važno i da zavređuju poštovanje? Kad će postati dovoljno ogorčeni i pravom mjerom odgovoriti na nasilništvo i uvrede? Predlažem ignoriranje nasilnih te argumentiran i uljuđen dijalog s onima koji su ga spremni čuti. 

Ružica Cigler