Kad me je urednik “Slobodne” zamolio da napišem nekoliko redaka o pariškoj katastrofi, makar mi je dao samo pola sata vremena, uzeo sam dobrih 15 minuta da se priberem.
Joško Marušić
Ne da bih
zbrojio misli ili definirao dramaturgiju komentara, nego da bih suspregnuo vlastitu ćud sklonu naglim izljevima emocija, ishitrene patetike, vrijeđanja, psovki i grubih riječi koje je nemoguće poslije “vratiti u bocu”. A opet, osjećam odgovornost jer čitatelj, osim na informaciju, ima pravo i na ozbiljan i odmjeren stav. Bez mistifikacija, politikantskih kompromisa i figa u džepovima.
Osim desetak meni nepoznatih (nevinih) ljudi, osim glavnog urednika, osim mojega kolege karikaturista Jeana Cabuta Cabua, prve vijesti donijele su za mene osobno još jednu šokantnu vijest: ubijen je i Georges Wolinski! Za one koji imalo prate i vole strip i karikaturu, to je baš “onaj” glasoviti Wolinski čije smo stripove gutali kao studenti, čija su djetinja subverzivnost i fantastičan humor bili poticaj duhovitim i slobodoumnim ljudima da i s drugima podijele tu vrstu životne magije. Napunio je 80...
Ne želim vas ovdje zamarati pričama u kojima sam stručnjak. Naime, o povijesti i o socijalno-komunikacijskim refleksima djelovanja satiričnog lista “Charlie Hebdo” mogao bih vam pričati do ujutro... Ali znam da vi očekujete “ono drugo”!
Kad je prije koju godinu zbog istih razloga (karikatura u kojoj je lik prorok Muhamed) nasred ulice u Belgiji priklan jedan moj drugi kolega, zvali su me s HRT-a u gledanu emisiju “U živo”. Bio sam sučeljen sa ni krivim ni dužnim ljudima okupljenima oko zagrebačke džamije i poslije su mi mnogi mudrijaši zamjerali što sam ih nazvao “časnim” ljudima.
I ovom prilikom treba jasno (tko to može, ali to bih vam od srca svima preporučio) odijeliti razne inačice “vjerskih ratova”, “ratova civilizacija”, “džihada” i sličnih globalizacijskih kataklizmi od prava na vlastito tumačenje religijske koncepcije vječnosti, nade, prekoživotne utjehe i suzbijanja ništavila. Držim da je vjera jedna od najsofisticiranijih inačica ljudskog razuma i nikako se (pametni) ljudi ne bi smjeli uvući u rat oko toga kako (jedan) Bog izgleda!
Jer, kvragu, ako je jedan, onda je zajednički! Ali treba hrabro postaviti nekoliko sljedećih pitanja:
1. Mogu li pripadnici određene religije uvjetovati u drugoj urbanoj civilizaciji ono što uvjetuju svojim religijskim članovima (zabranu figurativnog prikaza božanstva i njegova proroka)?
2. Zašto se islamske razvijene civilizacije (na primjer u Dohi ili Abu Dhabiju) s pravom hvale svojom raskoši, bogatstvom, pritom ne grade samo velebne hotele i marine, nego i organiziraju svjetska sportska prvenstva..., ali u tim je gradovima znanstvena fantastika (i to vrlo opasna) uopće pomisliti na to da se izgradi kakva i najmanja katolička kapelica? O tome kakvo su primjereno gostoprimstvo dobili na Zapadu, uza sve proturječnosti toga Zapada kojih smo i sami svjesni, da i ne govorimo.
3. Na žalost, ovo je nastavak gornje misli: imigrantske “politike” tog Zapada (a pogotovo Francuske) katastrofalne su, kontraproduktivne i licemjerne. To je hrpa laži između ekstrema fikcija o “multikulturnom” raju do najobičnije demografske i socijalne eksploatacije bijednih živih bića koja bježe od užasa gladi i barbarizma. Pa kad se utople, umjesto da se asimiliraju, oni – udri po svojim ciničnim i, u pravilu, ignorantskim “dobročiniteljima”.
Može li ovaj žalostan događaj dovesti do dijaloga između pametnih ljudi “s obje strane”, ili nas se gura u još jednu varijantu “do istrage vaše ili naše...”?
Joško Marušić