U pravu je bila psihologinja Mirjana Nazor kada je prošle subote novinarki Marini Borovac u Večernjaku rekla da se o pogrešno osumnjičenim osobama ne bi pisalo ni sada da se nije dogodio slučaj Boška Picule, brata poznatijeg Tonina.

Ružica Cigler

Sjećate se? On se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme pa je pretučen, a te su batine bile namijenjene nekom drugom. Mlađi Picula proveo je, nasreću, samo jedan dan u policiji, kojoj su, opet nasreću, nadzorne kamere pomogle da rekonstruira slučaj i ustanovi kako on nema veze s crnom pričom.
Da u novinama nije zabilježen slučaj Boška Picule, ne bi bilo prošlosubotnje teme o “uništenim životima zbog pogrešaka istražitelja ili tuđe obijesti”, a da nije bilo te teme, ne bi bilo ni ove kolumne o ponašanju medija u takvim slučajevima. Već dulje vrijeme čekam pravi trenutak i čuvam zabilješku o pozivu čitatelja iz Siska koji je bio osumnjičen za raspačavanje droge, no optužnica je odbačena pa je zatražio da se s Večernjakova portala izbrišu svi članci, jer ga, kako je rekao, stalno netko zapitkuje i proziva za nešto što nije učinio. Provjereno: članci su na Večernjakovu portalu izbrisani, ali svemoćni internet ne briše i sve tragove pa uporni lovci uvijek mogu doći do traženog štiva.
Večernji list u svom Etičkom kodeksu, u članku 24, ima zapisanu obvezu da izvijesti o obustavljanju nekog sudskog postupka ako je izvijestio da je on i pokrenut. Te obveze u Kodeksu časti HND-a nema, ali je ima u Zakonu o medijima, u članku 55. koji, među ostalim, kaže da svaka osoba u roku od tri mjeseca od odbacivanja kaznene prijave ili odbijanja istražnog zahtjeva, odnosno od obustave postupka ili pravomoćne oslobađajuće presude, ima pravo zahtijevati objavu informacije o tome. Svjetski su mediji tu obvezu ugradili u kodeks.
Istina je da su slučajevi s područja crne kronike o kojima se izvještava različite jakosti pa je različito i zanimanje javnosti za njih. Sve ovisi o težini kaznenog djela ili o njegovim počiniteljima. Veliki slučaj znači redovito praćenje, a praćenje manjih ovisi o zanimljivosti procesa. S vremenom neki događaji padnu u zaborav i novine ne vide osobit interes pisati o njima. Zato će objaviti da je Vojislav Blažević oslobođen optužbe za podmetanje eksploziva u Zagrebu, ali će “zaboraviti” objaviti da građanin XY iz Siska nije dilao drogu.
A stvar je jednostavna, kao što novinari neće nikoga tretirati kao kriminalca prije donošenja sudske presude koja to potvrđuje, kao što imaju obvezu ne donositi preuranjene sudove o krivnji optuženog, tako bi morali objaviti odbacivanje optužbe ili oslobađanje osoba o kojima su prije objavili da su optužene ili da je suđenje počelo.
Psihologinja Mirjana Nazor kaže još da nepravedno optuženi nikad nisu sigurni jesu li drugi vidjeli samo optužbe ili su vidjeli i demantije. Uzrečica kaže da se rasuto perje nikad ne može vratiti u jastuk, a novinarska praksa da učinak demantija nikad nema snagu učinka prve objavljene informacije. Stoga oslobođeni optužbi imaju razloga boriti se za svoj obraz, premda treba računati s tim da mnogi čitatelji neće promijeniti svoj prvi dojam ni nakon pročitanog demantija pa ni nakon što doznaju da je država platila stanovitu odštetu pogrešno optuženom.
Boško Picula spletom sretnih okolnosti brzo je dokazao istinu, štoviše, postao je žrtvom, a “sisački će diler” još ohoho
vremena dokazivati nedužnost.


Ružica Cigler