Poštovane dame i gospodo, cijenjene kolege,

okupili ste se večeras na dodjeli godišnje nagrade „Guillermo Cano“ za slobodu novinarstva. Ako mi dopustite, odala bih počast gospodinu Cani i posvetila mu minutu-dvije, jer nagrada govori mnogo o njemu, o njegovoj osobi koliko i o slobodi medija.

Guillermo Cano je ubijen 17. prosinca 1986. ispred ureda svojih novina. Čitavim svojim radom je naglašavao pitanje pravde odbijajući kompromise .

Kao dobitnica nagrade za 2016. želim iskoristiti priliku i predstaviti vam karijeru i dostignuća gospodina Cana ne zato da bismo ih slavili, već da nas ona pozovu na akciju. Njegova baština ostaje nepotpuna i nedovršena. Za sve nas ovdje prisutne ima još mnogo posla koji treba obaviti.

Da objasnim. Jeste li čuli za Elmara Husseynova? On je azerbajdžanski Guillermo Cano i smatram da večeras moramo odati počast i njemu i njegovom radu. Elmar je bio urednik neovisnog magazina za ljudska prava Monitor, jedinstvenog u svojoj jednostavnoj novinarskoj misiji da kaže istinu o situaciji u Azerbajdžanu.

Ubijen je metkom ispred svog stana 2. ožujka 2005. Kad su hici ispaljeni, u kući je bila njegova supruga i dijete; istraga o tom ubojstvu nije provedena, nije bilo optužnice, nikakvog znaka krivnje. Njegovo je ubojstvo jedno od bezbrojnih zločina protiv novinara koji u Azerbajdžanu nisu kažnjeni. Kao što se prisjećamo Guillerma Cana, moramo se sjetiti i Elmara Husseynova i njihove zajedničke težnje u službi istine – to ne smije ostati uzaludno.

A sad o meni. Kao što znate, obraćam vam se iz svoje zatvorske ćelije povodom nagrade koju ne mogu preuzeti. Koji je moj zločin? Istraživačko novinarstvo – iznošenje korupcije povezane s azerbajdžanskim predsjednikom Ilhamom Aliyevom i njegovom obitelji. Moja presuda? Sedam i pol godina zatvora kao rezultat sudskog procesa u kojem nije bilo inkriminirajućih dokaza ni jednog jedinog svjedoka koji bi svjedočio protiv mene. Za razliku od svog kolege i prijatelja Elmara, ostala sam živa da bih se borila za pravdu. No to je zadatak koji ne mogu obaviti sama.

To me vodi do vas. Humanost strada kad su novinari ušutkani. Upravo su zato neki uvjereni da napad na novinara treba smatrati zločinom protiv humanosti, čovječanstva. Molim vas da večeras ovdje ne slavite moj rad ili moju hrabrost, već da se posvetite poslu koji svatko od vas može raditi u ime novinarske slobode i pravde.

U Guillermu Canu, Elmaru Husseynovu i meni imate primjere. Mi smo uništeni i dehumanizirani napadom na naša temeljna prava, prezirom pravde, omalovažavanjem poštenja i nijekanjem istine. Mi, ovdje okupljeni da bismo slavili slobodu novinarstva, moramo se globalno obvezati da ćemo se za to boriti.

To je bitka u kojoj nas ujedinjuje UNESCO, zaštitnik civilizacije i ljudskih dostignuća. Što, dakle, uključuje večerašnji poziv na akciju? Svima nama – pojedincima, organizacijama i državama to znači:

– zauzeti se za istinu i usuditi se postavljati putanja, biti kritičan

– ne prihvatiti izgovore zbog političkog zatvaranja ljudi; društvo se ne može razvijati bez pomnog proučavanja i javne kritike; misliti drugačije nije razlog za zatvor

– boriti se protiv korupcije i zahtijevati poštenje i vladavinu prava od svojih vlada i saveznika; korupcija je zlo i duboko degenerativna; nemojte je ignorirati ili zaobilaziti

– ne očekujte sigurnost bez povjerenja ni smislenu strategijsku suradnju s partnerima koji preziru međunarodne standarde i predanost

– ne bojte se, ta se žrtva isplati!

Nagradu primam ponizno i na pameti imam rad koji je prethodio mome i onaj koji još treba obaviti. Borite se sa mnom za slobodu i istinu.

3. svibnja 2016., Helsinki

Izvor: EFJ

Pripremila: Vesna Arsovski