-Upravo zato što sam u mirovini, kao što je i primjereno, pišem u listu namijenjenom umirovljenicima, kaziva Tomašević i dodaje kako ga je očito odlazak u mirovinu motivirao da se bavim tom problematikom. - Tim više što su kod nas mirovine suviše niske, posebno za ovu našu novinarsku profesiju koja je dokazano među najtežima i najstresnijima.

Hrvatski umirovljenički list izdajemo u skromnim uvjetima, ali i tu postoje sjajni ljudi, kolege novinari-umirovljenici s kojima je zadovoljstvo raditi. Posebno sam ponosan što u listu stalnu kolumnu ima bard hrvatskog novinarstva i publicistike Ante Gavranović koji je u dva mandata bio i predsjednik Hrvatskog novinarskog društva-.

Kad danas gledate retrospektivno, čega se sve prisjećate, što vas je privuklo novinarstvu, kako ste se odlučili za to zvanje, gdje te učili zanat – tko vam je pomogao kad ste stupali na novinarsku pozornicu?

Prve korake u novinarskom poslu stekao sam u redakciji Borbe u Zagrebu, a prvi urednici su mi bili Antun Zibar i Uroš Kovačević.

Agencijsko novinarstvo sam učio u redakciji Tanjuga za SR Hrvatsku i to od vrsnih novinara među kojima je bio Antun Horvat, također nekadašnji predsjednik Društva novinara Hrvatske, zatim Jozo Petričević, Stjepan Pucak, Vlado Benedik, Viktor Knivald, Mirko Bolfek, Žarko Modrić, Mladen Mali, Vjekoslav Krsnik, a bilo je i mlađih kolega i kolegica koji su bili među najboljim agencijskim novinarima kod nas. Mnogi su nastavili raditi u Hini, među njima i Dubravka Dadić i Davorka Stanešić te tada najmlađi među nama Ante Drpić. Tu su bili još i Nikola Prskalo, Ognjen Alujević, Bosiljka Brajčić, Ana Todorić, kao i tajnice Danijela Posavec i Zorica Cerić.

Treba li za novinarski poziv talent ili se sve može naučiti?

Za novinarsko zanimanje svakako je potreban talent, ali jasno da je za taj posao potrebno široko znanje, a naročito dobro poznavanje tematike o kojoj autor piše. Ono u što sam se i osobno uvjerio svih ovih godina je da uz talent treba stalno obrazovanje, ali i puno praktičnog rada kako bi se dostigla razina potrebna za novinarski „zanat“. Novinari su se uglavnom specijalizirali za određena područja, iako postoje i „univerzalci“. U svakom slučaju, novinar mora vladati temom, naročito ako komentira i kritički je sagledava. Mnogi su u medije ušli bez temeljnih znanja za takav vrlo odgovoran, a ja bih posebno naglasio, i stručan posao. Novinarstvo je struka i to se ne bi smjelo dovoditi u pitanje. Baš to što se u novinarski posao uvuklo puno onih koji nemaju neophodna znanja o „zanatu“ pridonijelo je padu ugleda ne samo novinara nego i medija u kojima rade.

Vaš novinarski opus još nije završen. Sada radite više nego prije, zar ne?

S obzirom na to da sam nastavio pisati, mogu kazati da radim možda i više nego prije. U svakom slučaju, i godine čine svoje, pa je danas potrebno više vremena da napišem istu količinu teksta.

Ali je to druga vrsta posla. Jer prije je, dok sam radio u dnevnom novinarstvu, prioritet bila brzina pisanja i objavljivanja. Sada se radi mirnije i sporije, primjerenije godinama.

Svojevremeno sam uređivao, osim „Kraševog“, još nekoliko tvorničkih listova i to je bilo dragocjeno iskustvo, jer sam bio u neposrednijem kontaktu s čitateljima i povratna informacija je ubrzo stizala.

A u agencijskom radu je to bilo drugačije i stoga što je informacija morala biti prilagođena različitim medijima – kako listovima, tako i radiju i televiziji. Često su ista vijest ili izvještaj rađeni u više verzija.

Što biste iz dugogodišnjeg bavljenja novinarstvo voljeli ponoviti?

Teško je kazati što bih volio ponoviti, ali mogu izraziti zadovoljstvo što sam odabrao novinarsko zanimanje. Svaka faza u tom razvoju je imala svoje vrijednosti. Posebno je zadovoljstvo bilo raditi s mnogim ljudima i s ponosom mogu kazati da su to pretežno bili novinari koji su voljeli svoj posao i da smo jedni prema drugim imali razumijevanja zbog težine posla i stresa koji izaziva, naročito kada treba brzo reagirati, doći do informacije i brzo je plasirati. Bilo je nepisano pravilo da agencija mora biti prva kad je riječ o objavljivanju vijesti i izvještaja.

A što biste voljeli zaboraviti?

Teško je nešto zaboraviti čak i kad bi nam to bila namjera. Naravno da je bilo lijepih trenutaka u novinarskom poslu, ali je bilo i teških. Sve je to sastavni dio posla u kojem dijelimo radost kad pišemo vedre vijesti, ali i tugu kada se moraju objaviti i žalosne. Sve to novinari ipak proživljavaju na svojevrstan način i to na njima ostavlja tragove.

Kao agencijski novinar pratili ste godinama …?

Da, godinama sam radio kao agencijski novinar i mogu kazati da je to specifičan novinarski stil i oblik pisanja. Agencije u svijetu su gotovo do savršenstva dovele prvenstveno dva temeljna novinarska izraza – vijest i izvještaj. U svoje su vrijeme, kada su bile na vrhuncu razvoja, agencije nametnule medijima jednu od najznačajnijih i nezaobilaznih vrijednosti – brzinu izvještavanja o nekom događaju. Radi se prije svega o jezgrovitom i sažetom stilu, kratkim i jasnim rečenicama. Time su dale najveći doprinos prevladavanju preopširnog, verbalističkog stila koji se nije puno razlikovao od ostalih oblika izražavanja, a bio je najbliži političkom. Agencije su dovele do toga da vijest postane osnovni novinarski žanr. Tim načinom došlo se do poznate formule za vijest od pet pitanja (five W): tko, što, kada, gdje i zašto.

Ako vijest ne odgovara na tih pet pitanja potpuno jasno, onda ona i nije vijest, onda joj nedostaju osnovni elementi da bi bila potpuno razumljiva. To je samo primjer nekog elementarnog znanja koji bi svaki novinar morao imati.

Jesu li novinari danas odgovorni? Poštuje li se istina i istinito informiranje?

Svaka informacija, da bi bila univerzalno vrijedna i prihvatljiva, morala bi biti objektivna i nepristrana. Komercijalizacija medija, i unatoč deklarativnog opredjeljenja o „objektivnosti“ pokazala je u brojnim primjerima da gubi vjerodostojnost.

Najveća slabost svakog pisanja su brojni primjeri „navijačkog“ pristupa informaciji, a to znači da se umanjuje ili predimenzionira značaj nekog događaja, da se prešućuju ili eliminiraju neke bitne činjenice, a što je najžalosnije, i dodaju neke koje to nisu.

Ne može se generalizirati ocjena svih novinara i svih medija na taj način. Postoje i vrlo odgovorni i savjesni novinari, znalci i profesionalci kojima se vjeruje. Mediji i novinari doživljavaju u ovom vremenu nezapamćeno velike pritiske. Novinarstvo je u krizi zbog niza razloga. Novinarima je danas izuzetno teško – rade pod stresom, odgovorni su javnosti i redakcijama, ali i vlasnicima medija, a egzistencija im je nesigurna.

Treba ipak priznati da su novinari dali velik doprinos demokratizaciji društva. Mnogi su u svom istraživačkom poslu pokrenuli brojna pitanja i razotkrili nemali broj negativnosti u društvu, ali i afirmirali podosta onog što je pozitivno. Naravno da bi osnovno pravilo moralo biti da se u javnost plasira istinita i provjerena informacija.

Da li ste za represiju prema onim kolegicama i kolegama koji lažu, iznose lažne podatke?

Novinari rade najkontroliraniji posao, jer svaki uradak novinara podliježe sudu javnosti i oni koji plasiraju neistine jesu, a i moraju biti, izloženi najširoj kritici.

Ne mogu zamisliti da onaj tko se ozbiljno bavi novinarstvom može svjesno i namjerno iznositi laži i prešućivati činjenice. Zato i postoje profesionalna etička načela kojih se kolege novinaru moraju pridržavati. Novinari su, po svojim etičkim načelima, dužni osigurati javnosti točnu, potpunu i pravovremenu informaciju, te se zalagati za slobodu mišljenja i izražavanja. Samo na taj način čuvaju i svoj ugled i dostojanstvo svoje profesije.

Naravno da novinari prije svega za svoj rad snose odgovornost pred javnošću, ali i, kao i drugi građani, pred zakonom. Ako se i dogodi da novinar objavio netočnu informaciju, postoji mogućnost, a ja bih rekao i obveza, ispravka. I to je po meni „kazna“ za one koji objavljuju netočnu i neistinitu informaciju. Zato institut ispravka treba dosljedno primjenjivati, a i zakonski je definiran.

Žute štampe na kioscima je sve više. Je li ona doista tako žuta kao što se kaže?

Da, žutog tiska je sve više, a u njemu se upravo i događa „novinarstvo“ rađeno na manje stručan i manje etičan način. Posebno je pri tome istaknuto korištenje lažnih podataka, dramatiziranje i preuveličavanje, a osobito se nude zavaravajući naslovi i najave. Ono što je opasnost žutog tiska je širenje negativnih i moralno vrlo upitnih društvenih vrijednosti.

Žuti tisak najčešće i u svojem najočitijem i prizemnom obliku pojavljuje se i kao, narodski rečeno, trač, a to znači lažno i neprovjereno pisanje uz korištenje glasina.

Mislim da se takav tip tiska prvenstveno orijentira na senzacionalizam i odmicanje od objektivnog i odgovornog novinarstva. Žao mi je kad vidim da se malo „žutila“ pojavljuje i u nekim ozbiljnijim medijima. Međutim, u tome moraju, a vidim da neki i pokušavaju, naći mjeru kako bi sačuvali ozbiljnu publiku.

Što vas ljuti u našem novinarstvu?

Pa upravo oprema teksta u kojoj se nerijetko nude bombastični naslovi i najave, a onda se u informaciji i prilogu od toga malo ili ništa ne nađe. U obradi informacija se rade razne kombinacije tako da se i vijest koja se radi po određenim novinarskim pravilima komentira ili miješa s drugim žanrovima. Često se ne zna je li riječ o vijesti, izvještaju, komentaru, čak do te mjere da se ponekad ne zna je li riječ o ozbiljnom ili šaljivom pristupu.

Naslov je taj koji treba privlačiti, ali on je prije svega tema koja se izvlači iz teksta. U svojem novinarskom radu i iskustvu naslov sam doživljavao, gotovo bi se moglo reći, kao flash vijest koja proizlazi iz teksta ispod njega. Kad pročita naslov i podnaslov, čitatelj već ima temeljnu informaciju.

Jesu li naši mediji podložni utjecajima sa strane?

Mislim da jesu, s više pozicija. S jedne strane kapitala, a još više politike. Vlasnički odnosi su drugačiji, a osobito pisani mediji u velikoj mjeri ovise o oglašivačima.

Način pisanja nekada i danas - povucite paralelu.

Naravno da je informiranje i komuniciranje napredovalo, naročito u tehničko-tehnološkom smislu. Danas je konkurencija znatno veća, a novinare posebno pritišću društvene mreže koje se munjevito šire. Držim da je prije bilo manje senzacionalizma i žutila, a više profesionalizma.

Postoji li tekst iz vašega višegodišnjeg djelovanja kojeg biste se danas htjeli odreći? Biste li i danas potpisali sve što ste u novinarstvu napravili?

Da, apsolutno bih potpisao sve tekstove koje sam objavio. Nastojao sam se držati novinarske etike, obrazovao sam se za novinarsko zanimanje, uvijek sam nastojao s malo riječi puno kazati. Držao sam se one čuvene Andrićeve misli: „Piši tako da je riječima tijesno, a mislima široko“.

No, najvažnije je da sam se nastojao uvijek držati činjenica. Iako sada u umirovljeničkim godinama više komentiram i analiziram, prijašnjih godina sam više pisao vijesti, izvještaje i reportaže. Mislim da sam uspio iznositi točne i provjerene informacije i, što je najvažnije, nisam nikad objavio ispravak. Ne zato što nisam htio, nego zato što nitko nije dovodio u pitanje činjenice i podatke koje sam iznosio.

Jeste li ikada u životu pisali po narudžbi s nečasnim namjerama?

Mislim da si to ne bi smio dopustiti nijedan novinar, posebno kada je riječ o „nečasnim namjerama“. Gotovo da ne mogu vjerovati kako bi netko od kolega novinara mogao pristati pisati s nečasnim namjerama. Iako, sudeći po svemu što se zbiva u vremenu medijskog meteža, to nije isključeno.

Da li se danas puno ili nimalo radi s mladim novinarima kad dođu u naše redakcije?

U medijima se vidi da se s mladim novinarima ne radi dovoljno i da se ne koriste iskustva starijih kolega. Zato i ima niz primjera u kojima se pišu i objavljuju prilozi koji nisu rađeni u skladu s novinarskim zanatom.

Nema, kažu, onih slavnih mentora uz koje su mladi više naučili nego tijekom školovanja na fakultetu.

Ne bih se složio da mentora nema na fakultetu. Međutim, to su ljudi koji se trude dati relevantna teorijska znanja. U redakcijama, koje više nisu onako kompaktne kao nekad, kompjuterizacija je odvojila ljude, ali bi profesionalna suradnja morala postojati.

I ja sam kao mlad novinar upijao znanja starijih kolega i tako sam najviše naučio kako se u praksi nositi s konkretnim problemima.

Mnogi su skloni uspoređivati novinarstvo danas i jučer. Neki tvrde da ozbiljno nazaduje u tom pogledu, a drugi opet da je novinarstvo snažno napredovalo. Što Vi osobno mislite?

Bitno su promijenjeni uvjeti u kojima novinarstvo djeluje. Pritisak novih medija, promjena vlasničkih odnosa u medijima. Privatizacija je, kao i cijelom društvu, i medijima nanijela ozbiljne posljedice zbog načina na koji je izvedena. I u medijima je, naravno, bilo otimačine i divljeg prisvajanja vrijednosti.

Tako nije došlo do zdrave konkurencije, nego do nazadovanja u kvaliteti. Sama činjenica da su novinari izloženi silnim pritiscima dovoljno govori u kakvoj smo situaciji. Uostalom, i ocjene medijskih sloboda kod nas koje dolaze izvana govore dovoljno. Osobno mislim da je novinarstvo bilo odgovornije i profesionalnije nego što je danas.

Kolike su promjene, po Vašem mišljenju, na medijsku pozornicu unijele društvene mreže? Kakve su Vaše ocjene? Je li to unijelo više demokratičnosti u izboru tema, proširilo sadržaje medija i omogućilo širem krugu uključivanje u proces informiranja javnosti ili je stvorilo kaos bez odgovornosti?

Moglo bi se reći da u ovom pitanju ima i dobar dio odgovora. Naravno da su društvene mreže unijele bitne promjene na medijskoj pozornici. Ono što se dogodilo proteklih godina je, moglo bi se kazati, revolucionaran skok u razvoju komunikacija. Na tradicionalne medije – novine, radio i televiziju – nadograđene su društvene mreže koje su preplavile svijet. To je izazvalo teške posljedice za mnoge medije i kod nas i u svijetu, a posebno za novinare čija profesija postaje ugrožena.

Tako nagli razvoj društvenih mreža je brži od regulatornih mjera, pa se može reći da se to pomalo i stihijski razvija. Na društvenim mrežama se mogu pročitati mnoge stvari koje su u klasičnim medijima zabranjene. Zato se može upotrijebiti i riječ kaos, koji je i u Vašem pitanju. Međutim, protiv toga kaosa se moramo boriti jer može dostići prevelik, vrlo negativan utjecaj.

Prvi put u novijoj povijesti imamo na burzi rada blizu 1000 novinara. Što se to događa? Kako to tumačite?

Činjenica da je toliki broj novinara na burzi jasno potvrđuje tezu da se novinarstvo kao profesija ne poštuje dovoljno. Nije teško primijetiti da se na novinarska radna mjesta primaju osobe koje nemaju novinarska znanja. Taj neprofesionalizam se u medijima primijeti.

S druge strane, mnogi mediji su pod pritiscima posustali, pa su ugašeni i nestali sa scene. Uzmimo primjer Vjesnika koji je, bez sumnje, bio novinarski brend u Hrvatskoj, s dugom tradicijom i sjajnom plejadom vrhunskih novinarskih pera koja su prošla kroz taj list.

Nažalost, on je žrtva politike. Nestao je s medijske scene, iako je sigurno bilo mogućnosti da se spasi i da se za njega nađe rješenje na tržištu. Njegova je sudbina zapečaćena, a da mu nije omogućena ni adekvatna šansa. Tako je, na primjer, tadašnji potpredsjednik vlade Slavko Linić, još prije bilo kakvog nuđenja rješenja za list na tržištu ili nekom transformacijom, izjavio da je „Vjesnik mrtvac kojeg treba sahraniti“. Naravno da nakon takve izjave iz vrha vlade više nije bilo nikakve mogućnosti da se nađe adekvatno tržišno rješenje, odnosno da ga netko kupi.

Primjera kao Vjesnik kod nas ima podosta. Žao mi je što se to dogodilo i zbog medija i zbog novinara koji su, nakon dugogodišnjeg rada, završili na ulici.

Govorimo često i otvoreno o svim boljkama u novinarstvu, o prikrivenoj ili otvorenoj korupciji koja vlada i u novinarstvu, o sve jeftinijem, marginalnijem novinarstvu, o površnim, pojedinim jednostranim i huškačkim informacijama, tekstovima i prilozima. Govorimo i o tome kako su dugotrajne, a često neuspješne istrage o prijetnjama i napadima na novinare. Kako Vi na to gledate?

U našem društvu je korupcija nesumnjivo dostigla prevelike razmjere. Uostalom, svjedoci smo kako nas i u svijetu prate i upravo korupciju navode kao ozbiljnu prepreku razvoju demokracije i funkcioniranja državnih i drugih institucija.

S obzirom na to da su mediji sastavni dio društva, ne mogu se potpuno odvojiti od te pojave. Uostalom, zbivanja na medijskoj sceni to potvrđuju. Iako moramo priznati da su mediji dali i značajan doprinos u borbi protiv korupcije. Sjetimo se nekoliko afera vezanih uz korupciju koje su dostigle ogromne razmjere, a koje su otkrili istraživački novinari.

No baš zato su prijetnje novinarima i napadi na novinare sve veći i žešći; neki su novinari postali i žrtve. Sjetimo se samo kako smo se okupljali i tražili da se pronađu i kazne napadači na kolegu Dušana Miljuša, a napada je bilo i na brojne druge kolegice i kolege.

Mi bismo kao društvo morali čuvati i razvijati slobodu riječi i osigurati prostor za istinitu i točnu informaciju. To ja važan čimbenik demokratskog ustroja države i društva. Zato novinari moraju biti zaštićeniji i biti sigurni da neće zbog istine doživljavati prijetnje ni napade.

Odnedavno ste se ponovo aktivirali. Sada ste trenutačno glavni  urednik Hrvatskog umirovljeničkog lista (HUL-a) itekako čitanog diljem zemlje. HUL je utemeljen sada već tako daleke 1946. godine i odigrao je nemalu ulogu u afirmaciji Matice umirovljenika i poboljšanju materijalnog položaja penzića?

Hrvatski umirovljenički list (HUL) je glasilo Matice umirovljenika Hrvatske koje izlazi već 71 godinu. Može se kazati da je to jedno od najstarijih glasila u Republici Hrvatskoj jer u kontinuitetu izlazi već više od sedam desetljeća. List je odlikovan Poveljom Republike Hrvatske za svoj doprinos u zalaganju za prava i bolji položaja umirovljenika i starijih osoba.

Ne prodaje se na kioscima, nego je samo u pretplati. Sve udruge umirovljenika Hrvatske, članice Matice umirovljenika Hrvatske, po Statutu su dužne biti pretplaćene na svoje glasilo, a mnogi umirovljenici se i osobno pretplaćuju.

Objavljujemo sve relevantne informacije vezane za umirovljeničku populaciju, pišemo kritički i objektivno, nudimo rješenja i nastojimo konstruktivno djelovati.

U njemu su pisala i pišu brojna ugledna pera, a objavljivali smo intervjue s najvišim dužnosnicima u Republici Hrvatskoj, od predsjednika države, predsjednika vlade, saborskih zastupnika, brojnih ministara do uglednih znanstvenih i drugih stručnjaka.

Matica umirovljenika Hrvatske u brojkama – koliko ima članova, koliko udruga, koliko podružnica …?

Matica umirovljenika Hrvatske trenutno ima 279.000 članova i najveća je zajednica udruga civilnog društva u Republici Hrvatskoj. Ukupno okuplja oko 380 udruga umirovljenika iz cijele Hrvatske i ima oko 800 podružnica i klubova umirovljenika. Nema općine ili grada u Hrvatskoj u kojoj ne postoji udruga ili podružnica Matice umirovljenika Hrvatske, a postoje i županijske organizacije.

Na inicijativu Matice umirovljenika Hrvatske formirano je i Nacionalno vijeće za umirovljenike i starije osobe kao savjetodavno tijelo Vlade Republike Hrvatske. Početkom veljače predsjednik Matice umirovljenika Hrvatske Josip Kovačić i predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske Jasna Petrović potpisali su Sporazum zajedno s predsjednikom Vlade Andrejom Plenkovićem o formiranju Nacionalnog vijeća kojemu je osnovni zadatak da razmatra i daje svoje stavove o svim zakonima, propisima i odlukama koje donose Vlada i Sabor, a odnose se na umirovljenike i starije osobe. Predsjednik Nacionalnog vijeća je Ante Gavranović.

Jedna od najvažnijih obveza Vijeća je da se izbori za pravednije i bolje usklađivanje mirovina s rastom plaća i potrošačkih cijena. Ali i da se izbori za druga prava umirovljenika, osobito ona koja postoje u zemljama Europske unije.

Trenutno je u Hrvatskoj prosječna mirovina 2255 kuna, što je manje od 40 posto prosječne plaće. Time je Republika Hrvatska na samom dnu u Europi, a tendencija je da se i dalje nastavlja osiromašivanje umirovljenika bez ozbiljnijih zahvata za poboljšanje njihovog materijalnog položaja. Zato smo i zatražili promjenu formule za usklađivanje mirovina.

Zanimljivo je spomenuti da je Ogranak umirovljenih novinara Hrvatskog novinarskog društva s oko 400 članova 2011. godine postao pridruženi član Matice umirovljenika Hrvatske. Tadašnji predsjednik Ogranka Stanko Kučan bio je u Matici umirovljenika Hrvatske na dužnosti potpredsjednika Matice.

I umirovljeni novinari su tako mogli koristiti pogodnosti koje su osigurane brojnim ugovorima što ih je Matica potpisala s poslovnim partnerima. Na temelju jedinstvene članske iskaznice Matice umirovljenici mogu ostvariti popuste na cijene roba i usluga diljem Hrvatske, naročito u trgovačkim kućama, lječilištima, medicinskim ustanovama, prijevozničkim, turističkim, hotelsko-ugostiteljskim, kulturnim, sportskim i drugim ustanovama.

Republika Hrvatska godišnje odvaja za umirovljenike značajna sredstva?

Godišnje se za umirovljenike u Republici Hrvatskoj izdvaja oko 37 milijardi kuna. Od toga se iz doprinosa prikupi oko 20 milijardi, a iz Državnog proračuna oko 17 milijardi. Valja podsjetiti da je reforma, koja je počela funkcionirati stupanjem na snagu Zakona o mirovinskom osiguranju 1. siječnja 1999. godine, provedena pod snažnim pritiskom Svjetske banke. S njom je Hrvatska djelomično privatizirala mirovinski sustav i pokušala zaustaviti priljev novih umirovljenika, u čemu nije uspjela iako je povećala za pet godina dobnu granicu za odlazak u mirovinu. Uz ostalo, uspostavljen je model obveznog mirovinskog osiguranja kroz dva stupa – međugeneracijsku solidarnost (I. stup) i individualnu kapitaliziranu štednju (II. stup). Usto je uvedena i mogućnost dobrovoljne štednje za starost (III. stup). Za javni mirovinski sustav (I. stup) izdvaja se 15 posto, a za obaveznu kapitaliziranu štednju (II. stup) 5 posto doprinosa. Dakle, iz sustava generacijske solidarnosti iz koje svi umirovljenici sada primaju mirovine uzeto je 5 posto doprinosa i prebačeno u individualnu kapitaliziranu štednju. Da bude jasnije, tako je četvrtina od ukupnih sredstava, odnosno oko pet milijardi godišnje, prelivena iz generacijske solidarnosti u privatne financijske institucije koje nemaju socijalne osjetljivosti. Već se do sada tako nakupilo oko 80 milijardi kuna u II. stupu, a većina je pretvorena u državne obveznice, pa tako privatni kapital dobiva od države kamate na ta sredstva. Država istovremena to nadoknađuje iz proračuna, što baš nema nekog ozbiljnog, ekonomski opravdanog rezona. Već smo upozoravali da su neke zemlje odustale od II. stupa (Mađarska i Poljska), a neke su odlučno i odmah odbile taj sustav (Slovenija, Češka). A zemlje zapadne Europe nemaju takav oblik mirovinskog osiguranja s obveznom kapitaliziranom štednjom. Tamo uglavnom postoji javni, socijalno osjetljiv mirovinski sustav i dobrovoljna štednja. Stoga hrvatski mirovinski sustav jasno odudara od europskoga socijalnog modela i Matica je zatražila zamrzavanje ili ukidanje II. stupa. Od njega sadašnji umirovljenici nemaju nikakve koristi, a upitno je hoće li je imati i budući.

Pratite li naš staleški list Novinar? Sviđa li Vam se ili ga, kad ga dobijete poštom doma, bacite u kantu za papir? 

Dugi niz godina dobivam i čitam Novinar. Taj naš list čitam s posebnim interesom jer jedino u njemu nalazim prave teme vezane za novinarstvo i medije. Osobito se iznose konkretni problemi i primjeri teškoća i nevolja s kojima se suočavamo, a drago mi je da naše Hrvatsko novinarsko društvo stalno upozorava i javno djeluje kako bi se stanje promijenilo na bolje. Novinar upravo prenosi i te stavove i aktivnosti Hrvatskog novinarskog društva koje, unatoč svim problemima i pritiscima, djeluje i pomaže koliko je to u ovim okolnostima moguće.

Biografija

Savan Tomašević rođen je 1950. godine, a cijelo djetinjstvo, školovanje i radni vijek proveo je u Zagrebu na Peščenici, gdje i sada stanuje. Pohađao je Osnovnu školu „Marko Orešković“, (sada „Fran Krsto Frankopan“) u Ivanićgradskoj ulici. Poslije je upisao Prirodoslovno matematičku gimnaziju u Kušlanovoj ulici. Upravo ta III. realna mješovita gimnazija je imala presudan utjecaj na zanimanje za koje će se opredijeliti. Škola je izdavala svoj list Mi mladi, u kojem je počeo surađivati. Kasnije upisuje studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, gdje se ozbiljnije počinje baviti novinarstvom, a počeci su vezani za rad u gradskoj rubrici latiničnog izdanja Borbe u Zagrebu, kamo je došao natječajem. Nakon toga radio je u tvornici „Josip Kraš“, gdje je uređivao list Tribinu, a nakon toga od 1977. godine prešao je u Redakciju Tanjuga za SR Hrvatsku. Godine 1984. godine dobio je i najviše priznanje Društva novinara Hrvatske „Zlatno pero godine“. Nakon što je devedesetih godina ugašeno dopisništvo Tanjuga nastavio je raditi kao slobodni novinar za više medija, a jedno vrijeme zarađivao je privatnim ulaganjem i izvan novinarstva. Surađivao je u Glasu antifašista, a od prije sedam godina piše u Hrvatskom umirovljeničkom listu, glasilu Matice umirovljenika Hrvatske, gdje je nekoliko godina bio pomoćnik, a od prije tri godine i glavni urednik lista.