Primajući nagradu za životno djelo kazali ste da niste novinarka bili biste pilotkinja. Naizgled nema veze, ali Vi ste pojasnili da ipak ima. Kako to?

Zvuči kao dosjetka, ali nije, pilotiranje mi se nekako čini jednako uzbudljivim kao novinarstvo. A meni valjda treba takvo zanimanje koje te stalno drži na žici, na oprezu, u oblacima i baca te u različite perspektive. Zato sam odabrala ovo i opet bih da je na lageru još koji život.

Impresivno zvuči podatak o četrdeset godina rada u novinarstvu. Kako se to čini sada kada je to iza Vas?

Pa nema tu ništa tako impresivno, niti je to neko herojsko djelo. Radni vijek zdravog čovjeka je 40 godina, istina, kod nas su se stvari na puno razina poremetile pa imamo samo 15 posto ljudi koji su toliko i odradili i zato je u mirovinskom fondu tolika rupa. Ali nećemo ovdje o svim tim uzrocima i posljedicama. Meni je to brzo prošlo iako brojka 40 zvuči zastrašujuće kad se sjetiš koliko ti je godina.

Što biste istaknuli kao najvažnije u vašoj dugoj novinarskoj karijeri?

Pa svašta bi se tu moglo naredati, ali mislim nekako da je generalno najbolja stvar što sam to izgurala i ostala na nogama u dobrom raspoloženju i što nisam postala ni apatična ni cinična usprkos okolnostima u kojima se radi novinarstvo u Hrvatskoj.

Hrvatski novinari i novinarstvo nikada nisu egzistirali i radili u stabilnom i uređenom medijskom prostoru.  Uvijek je bilo problema, a ima ih i sada. Zašto je to tako?

Naravno da svakoga najviše muči njegova muka, ali nije ni drugdje bajno. Nedavno sam se našla s kolegama s kojima sam svojedobno bila ne jednoj uglednoj američkoj stipendiji, svi su Amerikanci, iz najboljih tamošnjih medija, puni nagrada i s fantastičnim novinarskim biografijama. I sada su skoro svi izvan stroja, neki su se sklonili na fakultete, neki na poslove koji nemaju veze s ovom branšom. To me zaprepastilo. A točno to imamo i kod nas. Nekad, ako kao novinar nisi mogao naći posao, onda, ruku na srce, nisi previše ni valjao. Danas je gomila fantastičnih autora bez angažmana ili na nekim lošim rezervnim položajima.

Ali novinarstvo zapravo nikad nije miran posao, nikad nije bilo niti će biti, uvijek cirkusi, pritisci, krize, lomovi u uređivačkim politikama, takav je taj DNK. A sada je još k tome nastupilo i doba velikih pomjeranja i rasjeda na kompletnom terenu medija,  pa i to donosi dodatne probleme za sve nas koji ovo radimo. Dakle, mira nikad nema. Ali to je trajno stanje za ovo zanimanje za koje će svaka politika reći da je strašno važno i nezamjenjivo za zdravlje društva, ali će ga onda minirati svaki put kad ugrozi njihove gramzive interese, pozicije moći, kriminal, korupciju itd. A kako je upravo to ono što mi radimo, i s tim se mora računati pa se protiv toga stalno i boriti.  

Mnogi će kazati da je danas teže nego ikada, a već odavno smo u EU… No novinare se tuži, prijeti im se, egzistencija im je ugrožena, plaće, ako ih ima su male, puno ih radi za minimalac, a veliki je broj novinara na burzi bez posla i bez izgleda za posao u struci….

Ne bih rekla da je teže, nego je drugačije. S jedne strane, recesija je u Hrvatskoj jako pogodila medije pa su redakcije morale otpuštati novinare, tovariti onima koji su ostali duplo više posla i smanjivati plaće. Tako je stradala kvaliteta, a s tim padom onda opet i prodaja i zarada. S druge strane, prilagodba tehnološkim promjenama u medijskoj industriji ovdje nije bila uspješna. Potrebno je puno znanja i novih ideja za tu reformu koja se izbjeći ne može, a čini se da u vodstvima medija nema dovoljno kadra koji bi tome bio dorastao. To su glavni razlozi naših nevolja. Ali nitko ih neće riješti ako to ova industrija ne učini sama. 

U sada već permanentnoj krizi najviše su pogođeni tiskani mediji u kojima ste proveli svoj radni vijek… Tiraže konstantno padaju, gase se tjednici, pa je evo i Globus prešao na dvotjedni ciklus, što je put u nepovrat. Može li se pomoći tiskanim medijima i mogu li oni prevladati ovu situaciju ili će s godinama doći do njihove potpune marginalizacije i nestanka? 

Možemo plakati nad novinama koliko god hoćemo, ali tisak jest na izdisaju jer stvar preuzimaju druge platforme. Čak i televizija bi već trebala biti zabrinuta. Vremena se jednostavno mijenjaju i tko se ne podesi, propast će. To ne znači i propast novinarstva, ali ono ide na druge lansirne rampe. Neka ugledna vanjska izdanja našla su formule u kojojima tiskana izdanja mogu opstati, a one se baziraju na "dubokom novinarstvu", onome koje buši daleko, analizira i traži odgovore. Kod nas to slabo ide, radi se još na stari način, a to neće ići. Neke razvijene države pomažu medijima jer smatraju da je kvalitetno novinarstvo javno dobro i bitan agens funkcionalne demokracije. Nadam se da će ta pamet stići i k nama. Ali to zajednički moraju gurati mediji i medijska udruženja, a ovdje se u branši još ne sagledava koliko je taj interes zajednički. 

Što preporučujete mladim novinarima. Kako da postignu afirmaciju i postanu profesionalci sa čvrstim stavom i bore se za javnost i demokratičnost?

Ah, čujte, te su istine stare i u osnovi nepromijenjene. Obrazovanje novinara mora se jako poboljšati na način da se mlade ljude ne podučava samo o zanatu, nego i o poštenju, etici, osjećaju za javni interes i integritetu. To su za nas najvažnije stvari, sve se drugo stigne ako se taj temelj izgradi.

Što biste preporučili nama koji smo ostarjeli i kojima ste bili urednica i mentor. Je li ima nade ili je na nama da se za nadu izborimo ili će nas, odnosno generacije iza nas, zamijeniti roboti?

Novinarstvo je nemoguće bez optimizma, odnosno bez uvjerenja da se stvari mogu mijenjati i da se oko toga isplati pomučiti. To se, rekla bih, odnosi i na svakoga od nas pojedinačno. Ako budemo povjerovali da je sve crno zauvijek, onda će tako i biti.

Tko je na profesionalnom, ali i životnom putu na Vas najviše utjecao?

Svakako najviše kolege koje sam kao vidjela kao svoje uzore, a i mnogi današnji od kojih i sada učim jer su tako dobri u ovom našem poslu. To su oni koji te znaju obasjati i učiniti te ponosnim pripadnikom svoga zanimanja.

HND (imamo i SNH) je ostao glavno i gotovo jedino stvarno uporište zaštite novinara i profesionalnih standarda. U vaših četrdeset godina novinarstva skupilo se puno iskustva i znanja i na tom polju pa što biste preporučili kolegama koji vode našu udrugu?

Voljela bih da se okupljamo oko stvari koje su nam važne, da diskutiramo i zajedno tražimo rješenja za ono što ne valja i solucije za nužne promjene.

Nagrade za Vas nisu novost. U karijeri ste bili dobitnica više nagrada HND-a, a koliko Vam znači ova za životno djelo?

Pa ova je kao neko pravilno zatvaranje kruga. Zahvalna sam mojoj struci što mi je njome poručila da sam kvalitetno i pošteno radila. To mi je važno.

Pred odlaskom ste u mirovinu, ali u onu stvarnu, nedjelatnu, nadamo se da nećete otići. Nastavit ćete i dalje pisati?

Hoću. Nikad ništa drugo nisam ni imala u planu. Ne mogu ja bez ovoga.