Njegova malenkost Igor Mandić nema mobitel, automobil ni kompjutor, ali na policama radne sobe ima knjige, stotine i stotine knjiga, među njima i 30-ak koje je sam napisao. Pročitao ih je, pak, na tisuće. “Dobro, ali ne pročitaš svaku knjigu temeljito. Mnoge imaš, a da ih nisi nikad otvorio, mnoge imaš, a da si ih samo prelistao, mnoge imaš, a da si od njih malo upio, a imaš i mnoge koje su ti se zalijepile za um, pamet i prste i ne puštaju te na miru. Knjige sam svojedobno držao i u zahodu, sve dok se nisam posramio i od toga odustao”, istresao je za zagrijavanje, mazeći kućnog ljubimca mačka Pepija, u uvertiri višesatnog razgovora koji je vođen vrelog ljetnog dana u stanu na vrhu nebodera u širem zagrebačkom središtu.

Kada skrene pogled s obrisa katedrale koja se jasno nazire kroz prozor, gostu s druge strane radnog stola nasuprot Mandiću pažnju će, među brojnim memorabilijama na zidu, zaokupiti i uokviren počasni doktorat riječkog Sveučilišta koji mu je uručen prošle godine kada je, njegovim riječima, akademska zajednica prvi put opazila nekoga izvan svoga bedema. A koga nego njega, koji je u 80 godina života i šest desetljeća karijere pisca, književnog kritičara, esejista, polemičara, kolumnista, novinara i urednika, izniknuo u intelektualnu figuru par excellence što podiže buru svakom svojom napisanom ili izrečenom rečenicom.

Cijeli intervju možete pročitati na vecernji.hr.