Tko bi prije koju godinu mogao pomisliti da će se u 2017. naveliko po medijima morati dijeliti lekcije o provjeri činjenica? Danas se mulja kako bi se stvorila lažna slika svijeta i osnažile predrasude. Mediji su izgubili kontrolu nad lažima, ako su je ikad i imali, ali to ih ne oslobađa odgovornosti.

Stručnjaci koji stoje iza američkog i engleskog izdanja 'Oxfordskog rječnika' kao riječ 2016. godine proglasili su zastrašujuću kovanicu – 'post truth' ili, u slobodnom prijevodu, postčinjenično. Kako tumači rječnik, kovanica obilježava okolnosti u kojima objektivne činjenice manje utječu na javno mnijenje od apeliranja na emocije i osobna uvjerenja. Nažalost, povoda za proglašavanje baš te kovanice riječju godine nalazimo 'preko bare' (Donald Trump i njegove 'alternativne činjenice'), na području EU (posebno Brexit), ali i na domaćem terenu gdje medijski eter preplavljuje diskurs koji počiva na žestokim, pa čak i huškačkim emocijama i teorijama zavjere koje imaju malo veze sa stvarnim stanjem stvari. Ugledni časopis The Economist otišao je korak dalje i najavio dolazak vrlo opasne postčinjenične ere (opasne jer nalikuje na distopijsku fikciju) za koju krivi političku elitu i medije, posebno digitalne. Naravno, političari ni ranije nisu govorili istinu i samo istinu, ali su tadašnje alternativne činjenice išle u smjeru prokazivanja i ocrnjivanja političkih protivnika. Danas se mulja kako bi se stvorila lažna slika svijeta i osnažile predrasude. Politička elita ne vodi bitku protiv svojih protivnika već čitavo glasačko tijelo okreće protiv neistomišljenika, osnažuje netrpeljivost, širi mržnju, paranoju i svijet pretvara u vrlo neprijateljski nastrojeno mjesto. 'Zavadi pa vladaj' njezin je modus operandi. No za tu 'oluju laži', kako je fenomen nazvao The Economist, jednako su tako krivi i mediji, posebno digitalni na čelu s najvećom medijskom kućom koja to nije – Facebookom. E sad, postavlja se pitanje je li postčinjenično doba zaista naša sudba? Postoji li ikakav način da se huškačke poluistine zamijene golim činjenicama? I na kome je da povuče prvi potez – vlastima ili medijima? 

Neprijateljsko okružje

Recimo, čelni čovjek njemačke demokratske strane Thomas Oppermann smatra da bi se pod hitno trebao donijeti zakon koji financijski kažnjava kompanije poput Facebooka ako sa svojih stranica ne uklone govor mržnje ili neistinit sadržaj. Facebook se, naravno, brani tezom da nije medijska kompanija pa tako ni ne može snositi potpunu odgovornost za objavljeni sadržaj. Također, tvrdi da Trumpove laži nisu utjecale na pobjedničke rezultate premda su u to vrijeme čitanije bile lažne, kontroverzne vijesti nego najčitaniji sadržaji legitimnih, mainstream medijskih izvora. Kako navodi Saša Leković, predsjednik Hrvatskoga novinarskog društva, suvremeni se mediji općenito važnim temama bave suviše senzacionalistički, površno, bez dubljeg istraživanja i stavljanja u ispravan kontekst. Iako je to odraz cjelokupne društvene stvarnosti, ne oslobađa medije odgovornosti. No ako novinar/medij kreira informacije koje nisu točne ili su klevetničke, pitanje je na koji način kontrolirati i sankcionirati objavljeni sadržaj. I je li to uopće moguće? Leković smatra da to nije nimalo jednostavno, jer sve i kada bi države imale instrumente za kontrolu i sankcioniranje laži, pitanje je kako utvrditi gdje je granica iza koje ili ispod koje se neka informacija može proglasiti lažnom te ne bi li država zadirala u slobodu izražavanja.

– Zanimljiv je pokus napravio francuski Le Monde svojim projektom 'Decodex'. To je projekt koji na temelju razrađene metodologije ukazuje na to koliko je neka web-stranica pouzdana, odnosno koliko lažnih vijesti objavljuje. Postoji već popis od 600-tinjak web-stranica koje se ocjenjuju, a moguće je prijaviti nove koje onda podliježu provjeri. Decodex će sredinom ožujka biti predstavljen u Novinarskom domu – nastavlja Leković i dodaje da od 2015. u Hrvatskoj postoji web-stranica Faktograf, zajednički projekt HND-a i Gonga, koja se bavi provjerom konkretnih izjava i poteza političara klasičnom metodom provjere činjenica (fast checking).

Krivnja vlastodržaca

Direktor Styrije za Hrvatsku Boris Trupčević smatra da, iako postoje mehanizmi javne regulacije, medijski je sadržaj danas nemoguće kontrolirati. 

– Živimo u globaliziranom svijetu koji ne poznaje granice. Zabranite danas nešto, to isto će sutra niknuti s nedostupne adrese s drugoga kraja svijeta. Kod kontrole je također uvijek pitanje tko će imati ovlast kontrolirati i, možda, sankcionirati. A potom i tko će kontrolirati one koji su zaduženi za kontrolu. Ne mislim da od kontrole treba odustati, ali ponavljam da je jedini lijek raditi na razvoju pojedinaca i društva putem obrazovanja – smatra Trupčević.

Dodaje da se od političara često čuje da se žale premda su dio uzroka spomenutih problema.

– Oni drže zakonodavne poluge i imaju mogućnost regulirati tržište. No to im nije u interesu jer i sami netransparentno troše novac na društvenim mrežama i globalnim oglasnim platformama. Tom novcu nitko ne može ući u trag. Pametnome dosta – navodi Trupčević.

Također, dokle god vlastodršci podcjenjuju i iskorištavaju novinarsku struku i medije, ne mogu ni očekivati da će oni biti čuvari društvenih vrijednosti, profesionalni i etični. Recimo, prije koji tjedan Ured predsjednice organizirao je konferenciju za novinare na koju su pozvani samo odabrani novinari, što je HND, na čelu s Lekovićem, proglasio skandaloznim.

– HND redovito upozorava političare da nemaju pravo ignorirati novinare i selektivno ih zvati na konferencije za medije, zabranjivati pitanja na njima te birati na koja će odgovarati. Reagirali smo i na posljednji skandalozni slučaj kada su iz Ureda predsjednice Republike telefonom zvali samo odabrane na konferenciju za novinare u povodu obilježavanja dvije godine njezina mandata. No jednako tako pozivamo novinare da ne pristaju na ponižavanje sebe i novinarske struke. Jednako je skandalozno i to što su neki novinari prihvatili poziv na tu konferenciju, a njihovi su se mediji ponašali kao da je to u redu. Nitko od prisutnih novinara čak nije ni pitao Predsjednicu zbog čega je njezin ured odlučio koji će novinari biti pozvani, nedopustivo se tako miješajući u redakcijske ovlasti – objasnio je Leković.

Korektivi nezavisnih medija

Nadalje, nitko od vlastodržaca nije reagirao na govor mržnje iz tabora Željke Markić, koja se nedavno obrušila na nezavisne novine Novosti. Kako je njihov urednik Nikola Bajt objasnio novinarima H-Altera, transformiran je HRT, koji je daleko najveći pogon u zemlji i u kojem radi približno svaki drugi novinar.

– Ukinuli su Zarez, sada gase Le Monde diplomatique, ukinuli su financiranje neprofitnih medija protiv kojih je kampanju pokrenula upravo Željka Markić, a zatim su na red došle i Novosti – komentirao je Bajt novinaru portala H-Alter. Naravno, vlasti će takve optužbe proglasiti lažima, ali činjenica je da je broj neprofitnih medija sve manji, a javna televizija sve pristranija vladajućoj ideologiji. Kako navodi Trupčević, mediji naprosto moraju raditi svoj posao – objavljivati i stvarati pritisak. Jednako tako i civilno društvo mora stati uz njih, čuvajući status medija u demokratskom društvu.

– Ne zato što bi mediji trebali imati neki poseban ili privilegiran status, čak ni zato što su sami po sebi dobri, nego zato što ipak igraju vrlo važnu ulogu u demokratskom društvu. Da nema slobodnih medija politička moć ne bi bila pod kontrolom javnosti. Posljedice izostanka slobodnih medija su poznate. Podjednako je važna i ideja pluralizma medija, gdje se često pogrešno jedino ističe važnost zastupljenosti različitih mišljenja u javnosti. Sučeljavanje različitih mišljenja je naravno važno, ali još je važnija raspodjela i fragmentacija moći – kazuje Trupčević.

Kontraproduktivne navlakuše

Direktorica najgledanijeg Informativnog programa, onog Nove TV, Ksenija Kardum nešto je optimističnija kad je riječ o kontroli medijskog sadržaja, odnosno objavljenih (ne)istina. Citira istraživanje Brand pulsa prema kojem je prije pet godina 32 posto ispitanika odgovorilo da ne vjeruje nijednom mediju, a lani njih 27 posto.

– Dakle, povjerenje u medije raste, a korisnici mnogo lakše kontroliraju je li neka informacija točna i ne informiraju se samo kod jednoga izvora. Ako ne objavljujete izmišljotine ili poluinformacije, ako ne objavljujete 'navlakuše' koje su tu da bi samo primamile publiku iako priča nije onakva kakva je predstavljena u najavi, ako ne trčite za senzacijom dugoročno ćete vezati publiku uza sebe. Radite li sve suprotno, profitirat ćete kratkoročno. No čim shvate da ste ih prevarili jednom, dvaput, triput, gledatelji, odnosno čitatelji će otići – smatra Kardum i priznaje da su lažne, senzacionalističke vijesti ogroman problem posebno u vremenima napetih političkih situacija, podijeljenosti i netolerancije. 

– No mnogo više od lažnih vijesti mene je ovih dana šokirala jedna prava. Napadači iz Slovenije koji su nasmrt prebili mladića, a sve prenosili uživo na Facebooku. Facebooku je trebalo 13 sati da ukloni snimku koju je do tog trenutka pogledalo 250 tisuća ljudi. Da ne kažem da je gotovo polovica kliknula 'like'. Možemo li očekivati da se Facebook sam od sebe bavi uklanjanjem lažnih vijesti ako u pola dana nije u stanju skinuti snimku nasilja? – pita se Kardum.

Svoja glava

I ako vam domaća slika stvarnosti izgleda zastrašujuće neka vas utješe riječi Borisa Trupčevića, koji smatra da kod nas stvari uopće nisu tako loše kada ih se usporedi s trendovima na Zapadu.

– Tamo se javlja ozbiljna bojazan zbog pojave izrazito manipulativnih medija, promoviranja laži i tzv. alternativnih činjenica, negiranja znanstvenih spoznaja i novog zamaha raznih novih oblika propagande. Vjerujem da nismo još vidjeli vrhunac te krize, koja je u srži kriza vrijednosti – zaključuje Trupčević.

S obzirom na to da su centri političke i društvene moći zajedno s medijima prezauzeti međusobnim optuživanjem tko je taj koji širi laži, iz postčinjeničnog doba može nas izvući samo publika koja zna misliti svojom glavom. Imamo li je dovoljno?

Autorica: Sandra Babić