U Hrvatskoj 2019. godine cenzura je življa no ikad, novinarstvo nije slobodno, postoji sloboda mišljenja, ali se ona rijetko može nekažnjeno slobodno izražavati, piše u komentaru za DW Helena Puljiz. Kad je propala Jugoslavija, a Hrvatska donijela prvi Ustav, sloboda mišljenja i izražavanja misli, zabrana cenzure i slobodno novinarstvo bili su neki od najviših proklamiranih društvenih ideala. Gotovo 30 godina kasnije, ti su ideali i dalje upisani u Ustav, ali Hrvatska se ne uspijeva oteti iz čeličnog zagrljaja (post)totalitarnih umova.

Kad je Andrej Plenković, prije dvije i pol godine preuzimao HDZ i vladu (tad poznat javnosti isključivo kao umjereni, demokratski nastrojen HDZ-ov „briselski igrač"), očekivalo se kako će Hrvatsku s revizionističkih stranputica Tomislava Karamarka, vratiti na europski put. Plenković je bio „dečko koji obećava", za kojeg se smatralo da je istinski demokrat, da razumije što znači politička odgovornost i koliko su partitokracija, korupcija i klijentelizam razarajući za Hrvatsku; da razumije ljudska/građanska prava i slobode; važnost ekonomskih sloboda; da je vjeran antifašističkoj Europi i da će, naravno, sve to primjenjivati u praksi.

Bilo je dovoljno da se dočepa vlasti pa da se pokaže kako su sve te pretpostavke, nažalost, bile pogrešne, pa umjesto da se danas govori o zemlji u kojoj se demokracija, ekonomija i građanske slobode razvijaju i rastu, svi govore samo o 'orbanizaciji' Hrvatske. Kad je riječ o Plenkovićevom odnosu prema slobodi novinara i medijskim slobodama, puno govori činjenica da je bivši obavještajac, Robert Kopal, istovremeno premijerov specijalni savjetnik za nacionalnu sigurnost i šef stranačkog Odbora za medije i informiranje. U društvima kojima vladaju totalitarni umovi informiranje i tajne službe vezani su pupčanom vrpcom.

Stanje novinarskih i medijskih sloboda doslovno svakim danom biva sve gorim. Cenzura, prijetnje, zastrašivanja, tužbe i otkazi su svakodnevnica. Plenković uporno tvrdi kako je to smiješno.

Cijeli tekst možete pročitati  ovdje.