Članak 3. prijedloga ZEM-a

Komentar HND-a: U ovaj članak treba vratiti pojam "neprofitni proizvođači audiovizualnog i/li radijskog programa" koji  postoji u aktualnom Zakonu.

Prema Knjizi neprofitnih proizvođača audiovizualnih i/li radijskih programa Agencije za elektroničke medije, u Hrvatskoj trenutačno postoji 59 neprofitnih proizvođača koji su proteklih sedam godina proizveli brojne kvalitetne medijske sadržaje i time bitno pridonijeli medijskom pluralizmu. Njihovo "brisanje" iz ZEM-a značit će i brisanje vrijednih ljudskih i tehničkih resursa koje su neprofitni proizvođači razvili tijekom proteklih godina djelovanja. Ovo „brisanje“ značilo bi ujedno da neprofitni proizvođači audiovizualnog i/li radijskog programa više nemaju pravo prijave na natječaj za sredstva Fonda za pluralizam, što smatramo nedopustivom diskriminacijom ove skupine medijskih aktera, koji, kao što i praksa pokazuje, proizvode isključivo medijske sadržaje od javnog interesa. Stoga tražimo da se neprofitni proizvođači audiovizualnog i/li radijskog programa ponovno navedu i u članku 71. ovog Prijedloga Zakona kao mogući korisnici Fonda za pluralizam.

Članak 16. prijedloga ZEM-a

Komentar HND-a: Prvu opširniju reviziju ovog Zakona nakon 2009. godine trebalo bi iskoristiti da se preispitaju i, predlažemo, u potpunosti odbace ovakve odredbe. Budući da Zakon o medijima u članku 3. propisuje uvjete i okolnosti u kojima su moguća ograničenja, svako drugo ograničavanje predstavlja kršenje Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Slijedom toga, predlažemo i ukidanje prekršajnih odredaba povezanih s ovim člankom.

Iako je ovdje riječ o članku prema nekoj vrsti "defaulta" prenesenog iz prijašnjieg ZEM-a – koji je tu odredbu 2003. godine, zajedno s prerogativima dodjele koncesija za radijsko i televizijsko emitiranje, preuzeo iz Zakona o telekomunikacijama (Narodne novine 53/1994 i 76/1999) – odredba se ranije odnosila na koncesionare na radijskim i televizijskim frekvencijama, ali je kasnije, valjda tehničkim previdom, proširena na sve "audio i audiovizualne usluge" i "elektroničke publikacije".

Osim toga, ranije su iza ovoga članka neposredno slijedile odredbe sadašnjeg članka (o zabrani miješanja države i interesnih skupina) 33. i članka 4. (o tome da se nijedna odredba ovog Zakona ne može interpretirati kao legalizacija cenzure) pa je cijeli sklop izgledao naoko manje sporno.

Međutim, čak i ako bi se eventualno, kada je riječ o korisnicima ograničenog zajedničkog dobra radijskih i televizijskih frekvencija, kao i javnim medijima, moglo raspravljati o nekoj vrsti projektivne "nepristranosti", zaključak bi vjerojatno bio da se postojanje te ideje ne može sa sigurnošću utvrditi u stvarnosti, a (samo)obmana "nepristranosti" i "objektivnosti" najčešće je samo kulisa za monopol jednog dominantnog mišljenja.

U svakom slučaju, ekstrapolacija "vjernog prikazivanja" na sve medije pokazuje, bojimo se, nerazumijevanje osnovnih koncepata medija i novinarstva. Iako su prešućivanje, dekontekstualizacija, metodološka manipulacija ili uskrata resursa za provjeru, nažalost, dobro poznate metode "pristrane" upotrebe i samih činjenica, od medija bi se mogla zahtijevati informacijska vjerodostojnost.

Međutim, "primjerenu zastupljenost različitih pristupa i mišljenja" možemo očekivati tek na razini ukupnog medijskog sustava i to, kako praksa pokazuje, samo pod uvjetom da Vlada, umjesto, uvjereni smo, nenamjernog prepisivanja cenzorskih odredbi, započne voditi medijsku politiku u korist razvoja novinarstva. Posebno onoga koji nije po volji i ukusu Vlade.

Takva politika, među ostalim, podrazumijeva poboljšanje radnih uvjeta i plaća novinarki i novinara te uvođenje nadzora nad primjenom redakcijskih statuta koji im omogućuju i profesionalnu korektnost, i odvajanje vijesti i komentara, pa možda i uvažavanje različitih mišljenja „u svezi s trenutačnom javnom politikom“.

Zato predlažemo da se ova u mnogome sporna odredba briše, a umjesto nje uvrsti obaveza donošenja statuta koji će članovima redakcija jamčiti određenu autonomiju i utjecaj na izbor urednika.

Bez izgovora na postojanje (nešto boljeg, ali također zastarjelog) Zakona o medijima koji ne poznaje instituciju regulacijskog tijela nadležnog za provedbu, potrebno je definirati minimalne standarde tih prava i obavezu Vijeća, odnosno Agencije za elektroničke medije, da nadzire donošenje i primjenu redakcijskih statuta, reagirajući odgovarajućim sankcijama u slučaju njihova kršenja.

Članak 31. prijedloga ZEM-a

Komentar HND-a: Programske osnove televizijskih i radijskih nakladnika temelj su na kojem se dodjeljuje koncesija te je stoga potrebno odrediti nužne udjele programskih osnova koji će činiti sadržaji od javnog interesa.

Posebice je problematičan stavak 8., koji omogućava da nakladnici mijenjaju programsku osnovu svojeg programa čak do 9 posto, a da za to ne trebaju ishoditi suglasnost Vijeća za elektroničke medije.

Stavcima 6. i 8. dopušteno je da nakladnici u neograničenom omjeru  (što znači i do 100 posto) mijenjaju programsku osnovu i to već dvije godine nakon dobivanja koncesije.

Nužno je ograničiti koliki udjel programske osnove je dopušteno promijeniti tijekom trajanja dobivene koncesije te uvesti znatno dulje razdoblje tijekom kojeg se programska osnova ne može mijenjati - minimalno pet godina. 

Članak 39. prijedloga ZEM-a

Komentar HND-a: Dok se dio televizija s nacionalnim pokrivanjem barem donekle oporavlja od prošle ekonomske krize, čini se da nedostatak sredstava za proizvodnju programa trajno obilježava stanje u mnogim lokalnim medijima. Zbog toga svaki prihod, ma koliko, poput oglašavanja javnog sektora, bio nestalan, za lokalne medije predstavlja pitanje opstanka.

Međutim – kao što često ističu vlasnici lokalnih medija – ministri i menadžeri javnih poduzeća često ignoriraju njihove ponude za oglašavanje. Nerijetko, oni svoje projekte oglašavaju isključivo u medijima s nacionalnim pokrivanjem, ignorirajući odredbu stavka 1 ovoga članka koja propisuje da ministarstva i javna poduzeća poput HEP-a ili HŽ-a dio proračunskog i, općenito, javnog novca namijenjenog oglašavanju troše na oglašavanje na lokalnim radijima i televizijama te, zahvaljujući aktualnom prijedlogu, internetskim portalima.

Problem je, međutim, što se takve odluke donose diskrecijski, najčešće po nahođenju određenog političkog čelnika ili menadžera, bez ikakvog javnog natječaja. Da stvar bude gora, javnost nema nikakvog uvida u namjenu za koji se taj novac troši. Drugim riječima, s obzirom na to da ga prikazuju kao komercijalni prihod, vlasnici medija tim novcem – a riječ je, prema Izvješću Hrvatskom saboru o radu Vijeća i Agencije za elektroničke medije, o nekih 14,5 milijuna kuna u 2018. godini – mogu činiti što ih je volja. Zahvaljujući takvim je transakcijama svojedobno i nastala afera poznata pod nazivom Fimi-media, gdje su javna poduzeća i tijela državne uprave prebacivala lokalnim medijima na ime najčešće fiktivnog oglašavanja javni novac koji je kasnije korišten za predizborne kampanje HDZ-a ili privatnu potrošnju njegovih čelnika.

Na takve i slične relacije znanost o medijima odnedavno primjenjuje koncept „media capture“, prema kojem mediji, zarobljeni od nacionalne ili lokalne vlasti i drugih moćnih skupina ili pojedinaca, ne mogu autonomno obavljati svoju društvenu funkciju. Taj je koncept izvedenica od „state capture“, zarobljavanja države, s kojim često ide pod ruku, a Transparency International ga definira kao „situaciju u kojoj moćni pojedinci, institucije, kompanije ili grupe iz zemlje ili inozemstva koriste korupciju za oblikovanje nacionalnih politika, zakonodavstva ili ekonomije u korist svojih interesa“.

Umjesto toga, oglašavanje javnog sektora treba nazvati pravim imenom: riječ je o javnim potporama pa ih kao takve treba i razvijati. Umjesto da javni sektor podupire medije lokalnih zajednica s 15 milijuna kuna, on to treba činiti i sa 100 milijuna kuna godišnje, ali to treba činiti namjenski, za medijsku proizvodnju, kvalitetno novinarstvo i uvjeta novinarskog rada.

Novčane iznose koji se sada iza kulisa oglašivačkih transakcija prelijevaju iz javnih budžeta na račune medija treba dodjeljivati putem transparentnih i demokratski upravljanih javnih potpora s kojima se ne prenosi i politička kontrola, niti se stvara autocenzura.

Pod pretpostavkom da se značajno unaprijede, takve bi mogle biti potpore Fonda za pluralizam prema odgovarajućim člancima ovoga Zakona. Mediji koji primaju takve javne potpore ili koriste bilo kakve javne resurse (frekvenciju za emitiranje, poreznu olakšicu ili poslovni prostor…) bili bi dužni besplatno ustupiti razumno mali opseg oglasnog prostora/vremena za javne edukacijske kampanje poput zdravstvene prevencije, opasnosti od požara, sigurnosti u prometu i slično, a sve drugo plaćeno oglašavanje države, regionalne i lokalne samouprave te poduzeća pod njihovom kontrolom bilo bi odgovarajućim propisom zabranjeno. Jedini izuzetak mogla bi predstavljati ona javna poduzeća koja većinu svojih prihoda ostvaruju u maloprodaji pa eventualno, prema procjeni mjerodavnog tijela, trebaju zadržati mogućnost zakupa oglasa.

Da bi se, međutim, izbjegla sumnja za političko-financijske aranžmane s medijima, takav zakup onda ne smije biti u ingerenciji političara i od njih imenovanih menadžera javnih poduzeća, nego ga u potpunosti treba prepustiti mehanizmima transparentne javne nabave, koji podrazumijevaju više medija ponuđača, uvid u doseg i vrstu publika kojima ti mediji plasiraju oglase… a svi mediji, neizbježno, trebaju na vidljivome mjestu (u svom impressumu, zaglavlju svakog priloga na internetu, odjavnoj špici…) objavljivati jasnu napomenu o primanju i iznosu financijskih sredstava iz javnih izvora, što je sve potrebno detaljno propisati.

Članak 40. prijedloga ZEM-a

Komentar HND-a: Umjesto sredstava koja su namjenski planirana za „proizvodnju i objavljivanje regionalnih i lokalnih nakladnika (…)“ potrebno je, kako bi se izbjegle različite interpretacije, odrediti da „sva sredstva“ ili „bilo koja sredstva“ koja se medijima dodjeljuju iz javnih proračuna i resursa javnih poduzeća podliježu proceduri javnih poziva i objavljenih kriterija.

Članak 43. prijedloga ZEM-a

Komentar HND-a: Ovim Prijedlogom Zakona predviđeno smanjenje obveze objavljivanja vijesti i obavijesti s područja koncesije – s dosadašnjih 10 posto na svega 4, 5 ili 7 posto (stavak 5., 6. i 7.) – nanijet će golemu štetu građanima koji žive na tim područjima i kojima su lokalni mediji glavni izvor informiranja u njihovoj zajednici. Osim što će se ovim drastičnim smanjivanjem unazaditi informativna kvaliteta lokalnih i regionalnih medija, ono će dovesti i do dodatnoga gubitka radnih mjesta novinara i ostalih medijskih radnika u lokalnim sredinama.

Ovaj članak određuje i obaveznu količinu objavljivanja informativnog programa za televizijske i radijske nakladnike na državnoj i regionalnoj razini (stavak 8. i 9.). Ona iznosi (svega) 30 minuta na dan. Osim što je ova zakonska obveza premala da se nakladnike obveže na sveobuhvatno i relevantno informiranje građana o zbivanjima na području koje pokriva koncesija, u praksi se pokazalo da je problematičan i sam termin „informativni program“ (što je neprecizan prijevod  engleskog news and current affairs). Dok engleska verzija termina jasno ograničava vrstu vijesti koje ulaze u ovaj tip programa (hard news nasuprot soft news), u hrvatskoj varijanti, kako se vidi iz prakse primjene ove odredbe od Vijeća za elektroničke medije, u informativni program računaju se i vijesti iz svijeta show businessa i druge vrste infotainmenta. Stoga bi se u ovoj odredbi trebalo jasno definirati što su informativni sadržaji kojima se ostvaruje javni interes i interes Republike Hrvatske.

Članak 44. prijedloga ZEM-a

Komentar HND-a: Definicija vlastite proizvodnje ostala je ista kao u dosadašnjem Zakonu, iako se pokazalo i ukazivalo na njezinu nedostatnost, koja štetno utječe na proizvodnju i objavljivanje hrvatskih audiovizualnih medijskih sadržaja te na rad medijskih kreativnih radnika – novinara, snimatelja, redatelja… Postojeće odredbe o vlastitoj proizvodnji, naime, ne obavezuje nakladnike na to da proizvode na hrvatskom jeziku ni u Hrvatskoj. Na temelju ovakve manjkave odredbe nakladnici u vlastitu proizvodnju mogu uračunati programe koji su u cijelosti realizirani izvan Hrvatske, na stranom jeziku, što međunarodne televizijske kuće često i čine.

Članci 63. i 64. prijedloga ZEM-a

Komentar HND-a: Smatramo da bi glavni kriterij za ocjenu predstavlja li neka medijska konvergencija prijetnju medijskom pluralizmu trebalo biti očuvanje redakcija, produkcijskih pogona, odnosno radnih mjesta novinara i medijskih radnika. Ako postoji opravdana bojazan da bi spajanje nekih medija u bliskoj ili daljoj budućnosti moglo dovesti do postupnog ili potpunog zatvaranja određenih poslova ili cijelih redakcija, onda bi to nadležno regulacijsko tijelo trebalo spriječiti. Ocjenjivanje dopuštenosti medijske koncentracije trebalo bi se voditi načelom „jedan vlasnik - jedna redakcija”, a objavljuje li ona sadržaje samo u npr. radijskoj, ili također i u, recimo, pisanoj formi „elektroničke“ publikacije, s više ili manje dodanog „videa na zahtjev“ - od sekundarne je važnosti.

Odredbe ovoga članka, većim dijelom stare kao i sam Zakon o elektroničkim medijima, treba prilagoditi suvremenoj tehnološkoj strukturi medijskog sustava. Ta nova i stalno mijenjajuća struktura ne ogleda se samo u, danas više i ne toliko novim, formatima i načinima distribucije medijskog sadržaja dodanim u stavku 4. (putem satelita, interneta, kabla i drugih dopuštenih oblika prijenosa, na zahtjev, putem platformi za razmjenu videozapisa te informativnih internetskih portala odnosno „elektroničkih publikacija“), nego i u promijenjenom odnosu medijske forme i sadržaja. Iako neizbježno supostoje i “stari” i “novi” procesi proizvodnje, promjene se mogu predočiti u tome što je tradicionalno medijska proizvodnja najčešće unaprijed određena formom i distribucijskim kanalom: radi se ili o proizvodnji novina, ili radijskog programa, ili npr. linearne televizije, dok se danas, i sve učestalije, naglasak stavlja na medijski sadržaj, koji onda u sljedećim koracima “pronalazi” svoju formu i način distribucije (ili više njih). Smatramo da u određenoj situaciji mogućnost da, na primjer, određeni lokalni radio započne objavljivati dio svojih sadržaja i u pisanoj formi, putem svoje “elektroničke publikacije”, ne mora biti sporna niti štetna po medijski pluralizam - spektar medijskih formi, a vjerojatno i broj novinarskih radnih mjesta, time se povećao. Nasuprot tome, da vlasnik medija s jednom velikom npr. televizijskom redakcijom kupi medij s drugom redakcijom, može dovesti do redukcije broja novinara, sadržaja, a time i različitih mišljenja, odnosno perspektiva. Imajući sve to u vidu, fokus na koncentraciju medijskog vlasništva potrebno je proširiti na koncentraciju medijskog utjecaja kako više ne bi bilo moguće npr. da iste vijesti prenosi četrdesetak radio-stanica. 

Oblik nedopuštene koncentracije, koji također nije spomenut u ovom članku, a izuzetno je važno spriječiti ga, je istodobna kontrola pristupa internetu i proizvodnje medijskih sadržaja. Kao što je poznato, kapacitet internetskih veza je u najboljem slučaju optimiziran za neki očekivani uobičajeni promet. U situacijama povećanog podatkovnog prometa telekomunikacijske kompanije usporavaju određene vrste podataka prema određenim, često netransparentnim kriterijima, o čemu postoje različite rasprave, regulacijske strategije i prakse, ali može li itko povjerovati da će telekomunikacijske kompanije usporiti ili onemogućiti promet vlastitih sadržaja, ako ih posjeduju, da bi podaci drugih medijskih proizvođača neometano stigli do njihovih korisnika? Uglavnom, kako bi se izbjegle takve situacije, a telekomunikacijski ISP-ovi (pružatelji usluga pristupa internetu) oslobodili takve „moralne kušnje“, potrebno je ovim Zakonom onemogućiti da budu vlasnici medija. Takvo razdvajanje proizvodnje i distribucije medijskih sadržaja kako bi se izbjegli negativni efekti daljnjeg jačanja telekomunikacijskog kartela naziva se „net neutrality“, mrežna neutralnost, koja je afirmirana i odgovarajućom preporukom Vijeća Europe.

Članak 70. prijedloga ZEM-a

Komentar HND-a: Članak 70., stavak 2 Izvor financijskih sredstava Fonda su sredstva osigurana odredbama ovoga Zakona, Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji i 3 posto ukupnih prihoda koje u fiskalnoj godini na hrvatskom tržištu ostvare pružatelji usluga oglašavanja na digitalnim sučeljima prema odredbama posebnog zakona.

Obrazloženje: S obzirom na udvostručenje broja korisnika Fonda, predviđeno ovim Prijedlogom Zakona, nužno je predvidjeti dodatne izvore njegova financiranja. U suprotnome, potpore kvalitetnim medijskim sadržajima bit će toliko usitnjene da se neće moći realizirati svrha Fonda – proizvodnja kvalitetnih medijskih sadržaja od javnog interesa. Istodobno, preliminarne su procjene da je za financiranje novinarstva i medijske proizvodnje potrebno 110 do 120 milijuna kuna. No, socijalni troškovi gubitka istraživačkog novinarstva i drugih funkcija zdravog medijskog sustava su mnogo veći. Kako bi se osigurala potrebna sredstva, nužno je diversificirati izvore financiranja medijske proizvodnje i novinarskog rada. Mogući izvori financiranja su sljedeći: - udjel u bruto prihodima digitalnih kompanija (po uzoru na prijedlog Europske komisije i 2019. godine doneseni francuski Zakon) - dio prihoda od igara na sreću - dio koncesijska naknada medija - simboličan porez na oglašavanje (uz uvođenje amortizacije za oglašavanje robnih marki), elektroničke uređaje široke potrošnje, prihode od naplate pristupa internetu te korištenja i aukcija radiofrekvencijskog spektra - državni proračun. Za raspodjelu tako prikupljenih sredstva novog medijskog fonda bit će potrebno osmisliti i nove mehanizme raspodjele kako bi se pravedno javno financiranje medija osiguralo od sukoba interesa i političkog pritiska.

Članak 71. prijedloga ZEM-a

Komentar HND-a:

Članak 71., stavak 1

Sredstvima Fonda poticat će se proizvodnja i objavljivanje (produkcija, pretprodukcija i distribucija – sukladno Uredbi o općem skupnom izuzeću) sadržaja koji su u javnom interesu, odnosno od interesa za Republiku Hrvatsku, kako je definirano u članku 11. ovog Zakona, te zapošljavanje novinara i drugih medijskih djelatnika koji su izravno povezani s proizvodnjom takvih sadržaja u lokalnim i regionalnim elektroničkih medijima, registriranim kao trgovačka društva sa 50 posto ukupnih sredstava Fonda, te neprofitnim elektroničkim medijima, registriranim kao neprofitne organizacije, sa 50 posto ukupnih sredstava Fonda.

Obrazloženje: Distribucija Fonda za pluralizam i raznovrsnost mora se temeljiti na činjenici da je riječ o sredstvima koja predstavljaju jedinu javnu potporu medijima, novinarstvu i novinarima u Hrvatskoj te da se ona stoga trebaju ponajprije usmjeriti prema medijima koji su, kako definira i prijedlog ZEM-a koji Ministarstvo upravo predlaže, „posvećeni zadovoljavanju informativnih, obrazovnih, znanstvenih, stručnih, umjetničkih, kulturnih… potreba javnosti“ (članak 55. prijedloga ZEM-a) –neprofitnim medijima. U proteklih 15 godina iz Fonda za pluralizam komercijalnim elektroničkim medijima dodijeljeno je oko 500 milijuna kuna (pola milijarde kuna), a kvaliteta medija u Hrvatskoj nije poboljšana; dapače, prema mnogim ocjenama je nezadovoljavajuća. HND, imajući na umu upravu tu činjenicu da komercijalni, tržišno i profitno orijentirani mediji, čak ni uz državne/ javne potpore nisu uspjeli održati zadovoljavajuću kvalitetu medijskih sadržaja i javnog informiranja, traži da se 50 posto sredstava Fonda namijeni onim medijima koji su, u skladu sa svojom svrhom i zakonskim utemeljenima, orijentirani isključivo na ispunjavanje javnog interesa i izvršavanje demokratske funkcije medija i novinarstva. Uvođenjem novih korisnika Fonda – komercijalnih pružatelja elektroničkih publikacija te komercijalnih pružatelja medijskih usluga na zahtjev i komercijalnih pružatelja koji imaju dopuštenje za satelitski, internetski i kabelski prijenos – ukupan broj potencijalnih korisnika Fonda se udvostručuje – s dosadašnjih dvjestotinjak na četiri stotine- a istodobno se ne povećava iznos ukupnih sredstava Fonda (3 posto HRT-ove pristojbe, što je oko 35 milijuna kuna na godinu). To će rezultirati drastičnim smanjenjem iznosa potpora pojedinim korisnicima te će se time onemogućiti proizvodnja kvalitetnih medijskih sadržaja od javnog interesa, plaćanje profesionalnog rada medijskih kreativaca – novinara, snimatelja, redatelja, scenarista… U mnogim slučajevima to će značiti i gubitak radnih mjesta novinara i ostalih medijskih radnika. Ovakva politika posebno je destruktivna prema neprofitnim medijima, koji proizvode isključivo sadržaje od javnog interesa, a koji ne ostvaruju komercijalne prihode i kojima su sredstva Fonda, nakon ukidanja potpora od prihoda igara na sreću, jedini izvor financiranja rada i osiguravanja plaća za profesionalne novinare. Isto tako, nije potrebno ponovno, i to na drugačiji način, definirati programske sadržaje od javnog interesa jer su oni već definirani u članku 11. ovog prijedloga zakona.

Članak 72. prijedloga ZEM-a

Komentar HND-a: Tehnički, ovdje je barem potrebno dodati da se na pružatelje medijskih usluga, uz propise o zaštiti tržišnog natjecanja, primjenjuju i odredbe ovoga Zakona o zaštiti medijskog pluralizma i raznovrsnosti iz prethodnog poglavlja. Iz članka 62. proizlazi da se odluke o sprječavanju ili dopuštanju spajanja medija donose u nekoj vrsti koregulacijske suradnje između „tijela nadležnog za zaštitu tržišnog natjecanja“ i Agencije za elektroničke medije, nadležne za zaštitu medijskog pluralizma, pa odricanje od te dvostruke jurisdikcije u ovoj odredbi može dovesti do pravne nesigurnosti. U suštini, potrebno je odmaknuti se od pogrešne analogije između poduzetničkih i medijskih sloboda. Za razliku od Zakona o tržišnom natjecanju, koji služi onemogućavanju zloporabe tržišne snage, smisao odredbi Zakona o elektroničkim medijima koje se tiču vlasništva jest u zaštiti društvenih vrijednosti medijskog pluralizma i slobode izražavanja. Stoga uobičajeni argumenti u korist deregulacije tržišta na medijsko polje nisu primjenjivi. 

Članak 76. prijedloga ZEM-a

Komentar HND-a: Od sfere slobode izražavanja i akademske refleksije, do aktualnih izmjena Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama, bezbroj je primjera opravdanog zagovaranja potrebe veće neovisnosti članova medijskog regulatora o bilo kojem izvoru političke moći. Međutim, prema Zakonu o elektroničkim medijima, njih Hrvatski sabor (većinom nazočnih zastupnika) bira na prijedlog Vlade.

Dio svakog saziva Vijeća za elektroničke medije (VEM), od njegova utemeljenja, činilo je i nekoliko profesionalnih novinara. Ako poznavanje medijske prakse iznutra itko može pretvoriti u informiran regulacijski nadzor, onda su to profesionalne novinarke i novinari.

Zbog toga HND traži da dva člana Vijeća iz redova novinarskih profesionalaca, umjesto javnim pozivom Vlade, Hrvatski sabor bira na prijedlog Hrvatskog novinarskog društva, koje će prethodno provesti odgovarajući javni natječaj.

Predlažemo i sljedeće: Vijeće za elektroničke medije ima šest članica i predsjednika/cu čiji mandat traje sedam godina, a ne mogu biti ponovno birane. U Vijeće trebaju biti birane osobe koje su se istaknule poznavanjem medija, novinarstva, medijske tehnologije, medijske ekonomije, sociologije, medijske politike ili prava.

Članove Vijeća imenuje i razrješava Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih članova. Članove Vijeća predlaže Vlada Republike Hrvatske, i to na način da dvije osobe delegira Hrvatsko novinarsko društvo, provodeći prethodno javni natječaj, a četiri sama bira također provodeći javni natječaj.

Predsjednika/cu Vijeća, nakon provedenog javnog natječaja, naizmjence delegiraju Vlada i HND. Ako predloženi/a kandidat/kinja ne dobije potrebnu većinu, Vlada predlaže Saboru novu u roku 45 dana, raspisujući, u slučaju potrebe, i novi javni natječaj. Ako kandidat/kinja delegirana Vladi putem procedure u Hrvatskom novinarskom društvu ne dobije potrebnu većinu, Društvo delegira Vladi novu u roku 30 dana, raspisujući također, ako je potrebno, i novi javni natječaj. Mandat članica i predsjednice Vijeća produljuje se sve dok ne budu izabrane njihove zamjene.

[U prijelazne i završne odredbe dodati: Kako bi se osigurao kontinuitet u radu Vijeća, prilikom prvog imenovanja prema ovom Zakonu, tri članice odnosno člana vijeća bit će imenovani na mandat u trajanju četiri godine.]

Svakako bi trebalo odvojiti funkciju predsjednika/ice VEM-a i ravnatelja/ice Agencije za elektroničke medije (AEM), jer je riječ o sukobu interesa, odnosno nespojivim funkcijama, jer je VEM Upravno vijeće AEM-a te je ista osoba predsjednik/ca Upravnog vijeća i „izvršni/a direktor/ica“ ustanove.

Članak 81. prijedloga ZEM-a

Komentar HND-a:

Članak 81. stavak 1

Jedno od osnovnih zakonodavnih načela je da propisi budu jasni i jednaki za sve. Npr. građani imaju zakonsku obavezu plaćanja poreza na dohodak - ne na dohodak ostvaren obavljanjem ove ili one djelatnosti.

Budući da nije moguće sa sigurnošću utvrditi podrijetlo prihoda medija, koji mogu dolaziti od ovako ili onako shvaćene medijske djelatnosti, ali i drugih s njom povezanih ili nepovezanih poslova, iz ovog članka treba brisati riječi "medijskih usluga obavljanjem djelatnosti", tako da odredba propisuje jasnu i lako utvrdivu osnovu za plaćanje doprinosa namijenjenog financiranju rada Agencije.

Osim toga, predlaganju propisa trebala bi prethoditi analiza njegovih, među ostalim, financijskih učinaka. Pokaže li takva analiza da bi sredstva za rad Agencije prikupljena na osnovi doprinosa u visini od 0,5 % prihoda medija bila eventualno previsoka, pretpostavljamo da ne bi bilo teško propisati niži postotak kako se financijsko opterećenje za medije ne bi povećalo.

Članak 81. stavak 2

Komentar HND-a: Među primjere svrhe utroška agencijskih viškova, treba dodati, u duhu odredbe  Zakona o medijima, da se takva sredstva mogu utrošiti i za pokretanje novih, osobito lokalnih i neprofitnih medija te poboljšanje uvjeta novinarskog rada.

Članak 85. prijedloga ZEM-a

Komentar HND-a: Budući da se sve više pokazuje kako kapaciteti domaćih oglašivača, posebno u vrijeme internetskog oglašavanja, nisu dovoljni za održivo financiranje medijske proizvodnje i novinarstva aktualnog broja radija na lokalnoj i regionalnoj razini, predlažemo da se kao cilj politike radiofrekvencijskog spektra odredi da trećina radijskih frekvencija budu na raspolaganju neprofitnim radijima.

Slična odredba je već postojala u Zakonu o telekomunikacijama iz 1994. i 1999. godine.

Zbog toga je potrebno predvidjeti da će neke frekvencije nakon isteka važećeg ugovora o koncesiji postati „neprofitne“, što vjerojatno podrazumijeva i razradu modela koji će sadašnjim koncesionarima - trgovačkim društvima omogućiti transformaciju, ako to žele, u neprofitne organizacije, tako da vrijeme na koje se potpisuju koncesijski ugovori ne bi trebalo produljivati.

Uz to, umjesto dodjele koncesija koje ponekad, zbog potreba „pokrivanja“, obuhvaćaju više frekvencija - iako koncesionari, kako bi uštedjeli, koriste samo jednu - potrebno je dodjeljivati koncesije za pojedinačne frekvencije, čime bi se barem mali broj frekvencija „oslobodio“ za radije npr. srednjih škola, umirovljeničkih društava, studentske radije…

Članak 93. prijedloga ZEM-a  

Komentar HND-a: Zakon bi trebao urediti samo Upisnik, a ne intervenirati u sadržaj.

U posljednjih dvadesetak godina, od donošenja većine postojećih propisa, opseg i kvaliteta internetske komunikacije su se drastično povećali i promijenili. Prema podacima Svjetske banke, dok je 2000. godine internet u Hrvatskoj koristilo 6,6 od 100 osoba, 2019. je taj broj narastao na 79. S interneta kao sredstva distribucije sadržaja, prešlo se na "web 2.0", na "internet usluge" i društvene medije, a sada se govori o sljedećem skoku: iz "interneta ljudi" u "internet stvari". Te promjene su bile praćene fundamentalnim potresima medijske ekonomije. U zlatnom dobu novina, radija i televizije ona je bila utemeljena na rastućim prihodima od oglašavanja. Međutim, otkad tzv. digitalni intermedijatori preuzimaju monopol na oglašavanje, ta ekonomija se urušila. Novinarstvo je ostalo bez izvora sredstava, a novinari bez zaposlenja ili s povećanim radnim opterećenjem i zahtjevima na poslu koji uključuju drastične oblike komercijalizma i napuštanja profesijskih standarda. HND zbog toga od Vlade traži da značajno poveća izvore javnog financiranja neovisnog profesionalnog novinarstva, kao što je Fond za pluralizam, uređen Zakonom o elektroničkim medijima, čije su izmjene trenutačno na dnevnom redu Hrvatskog sabora. Mnogima se isprva činilo da će dobici na strani direktne građanske participacije u internetskoj komunikaciji nadomjestiti gubitke na strani profesionalnog novinarstva, ali kada su fake news i diskriminatorni govor, umjesto informirane demokracije i ravnopravnosti, postali glavnim asocijacijama koje građani vežu uz internetsku komunikaciju, postalo je jasno da će se i u propisima koji je reguliraju morati napraviti neke promjene.

Tako je EU-direktiva o E-trgovini (Directive 2000/31/EC) trenutačno predmet revizije. Donošenje novog "Digital services acta" bi trebalo otkloniti razlike u zakonodavstvima i jurisprudenciji država članica te provjeriti u kolikoj je mjeri stari režim izuzeća internetskih intermedijatora od odgovornosti za tzv. user generated content i danas opravdan. Treba li “safe harbour” načelo i “notice and take down” regulaciju koja je u primjeni od 2000. godine ostaviti na snazi, ili na svjetske digitalne monopole, koji, “hostajući” usput i veliku većinu mrziteljskoga govora, povlače glavninu oglašivačkih prihoda, treba primijeniti drugačija pravila? Normativni odgovor na to pitanje ovisit će i o političko-trgovinskim relacijama SAD-a i Europske unije.

U međuvremenu je Europskisud za ljudska prava 2015. godine presudio da je estonski komercijalni news-portal Delfi ispravno sankcioniran (kaznom od 320 eura) jer su neki od komentara čitatelja na jedan njegov članak sadržavali mržnju i poziv na nasilje prema određenoj fizičkoj osobi, iako je portal nakon upozorenja sporne komentare uklonio. Iz te presude bi moglo slijediti da je odredba članka 93. Prijedloga zakona o elektroničkim medijima, prema kojoj je bilo koji portal “odgovoran za cjelokupni sadržaj (...), uključujući i sadržaj koji generiraju korisnici”, sasvim u skladu s mjerodavnim pozicijama Europskog suda za ljudska prava. Iako bez jasnih sankcija, možda je ta odredba u skladu i s novim standardima odgovornosti digitalnih intermedijatora koje novi Digital services act tek treba utvrditi, a svakako je u skladu s odredbom članka 325. Kaznenog zakona: „Tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina“ (...) odnosno „tko javno odobrava, poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina, usmjereno prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla ili boje kože, na način koji je prikladan potaknuti nasilje ili mržnju protiv takve skupine ili pripadnika te skupine“ (...) „kaznit će se kaznom zatvora do tri godine“ (Narodne novine 125/2011: 325).

Međutim, Sud je zauzeo drugačiji stav oslobađajući mađarske portale MTE i Index.hu odgovornosti za uvredljive komentare čitatelja. Ta je presuda interpretirana kao odmak od stava iskazanog u slučaju „Delfi“, barem uzimajući u obzir razlike između ta dva slučaja. Dok su se komentari na Delfiju mogli kvalificirati kao govor mržnje koji potiče na nasilje, sporni user generated content u mađarskom slučaju nije bio tako težak oblik mrziteljskog govora. Dodatno, Sud je uzeo u obzir da je Delfi veliki komercijalni news-portal koji nudi platformu za komentare kao dio svojih komercijalnih (oglašivačkih) aktivnosti, dok MTE nema takvih interesa. Prema tome, nije sasvim sigurno, a u svakom je slučaju prerano, da bi stav Europskog suda za ljudska prava mogao poslužiti kao pokriće za zakonodavno „vježbanje strogosti“ prema (svim) hrvatskim portalima iskazano u članku 93. Prijedloga ZEM-a.

Umjesto toga, bilo bi bolje da je zakonodavac predvidio odgovornost portala za komentare čitatelja u slučaju da ih propusti registrirati, odnosno identificirati, što bi, vjerujemo, dovelo do značajnog smanjenja neželjenoga govora mržnje. Ako bi se na tim portalima – putem dodjele javnih sredstava – dodatno stimulirao uređivački rad, moguće je da bi problem bio riješen bez imalo negativnih utjecaja na slobodu govora.

Usmjeravajući svu zakonodavnu strogost prema nekolicini hrvatskih medija, rješenje iz članka 93. ostavlja po strani Facebook, Tik-tok i slične platforme, na kojima se odvija glavnina neželjene mrziteljske komunikacije. Da je, međutim, zakonodavac uvažio prijedloge HND-a te barem simbolično oporezovao prihode tih intermedijatora, usmjeravajući sredstva u medije i novinarstvo u službi informiranja, socijalnog uključivanja i osnaživanja ranjivih skupina koje su najčešće izložene govoru mržnje, dobrobit bi bila kudikamo veća od štete. Ne kaže se uzalud da je — dođe li do napada na ljudska prava kakav predstavljaju mrziteljski komentari — uvijek bolje rješenje više, a ne manje govora.

Nije nepoznato da stimuliranje ili barem prešutno toleriranje komentara koji krše ljudska prava predstavlja „prljavu tajnu“ nekoliko internetskih medija. Na stranu suspektni stavovi o ljudskim pravima, njihovi vlasnici to čine jer tako povećavaju broj „klikova“, koji zauzvrat, prema „cjeniku“ digitalnih monopola, povisuju cijenu oglasnog prostora i njihove prihode, što predstavlja praksu koju, kao što pučka pravobraniteljica upozorava već niz godina, treba izmijeniti. Međutim, je li se Ministarstvo kulture i medija zapitalo koliko će novinara ostati bez posla kada se prihodi tih medija smanje? Koliko će onima preostalima biti snižene plaće, ionako devastirane dugom ekonomskom i aktualnom korona-krizom, a koliko im povećano radno opterećenje i neplaćeni prekovremeni sati, ubuduće posvećeni vjerojatno i moderiranju ekstremističkih vulgarnosti u komentarima (uz nezaobilazan, kao što pokazuju aktualna novinarska istraživanja, rizik za psihološko zdravlje)?

Da je zakonodavac predvidio, kao što je HND više puta argumentirano tražio, značajno povećanje sredstava za javno sufinanciranje medija bez ikakvog utjecaja na uređivačku politiku, onda ni ovaj potencijalni udar na njihove komercijalne prihode – posebno kada su zarađeni na štetu socijalno slabijih – ne bi bio sporan. Uz nejasnu zakonodavnu izvedbu i provedbu, ovako ostaje gorak dojam da Vlada opći nedostatak medijske politike koja bi razvijala kvalitetno novinarstvo pokušava prikriti simboličnom gestom. Motivirana navodnom zaštitom ljudskih prava, ta gesta bi mogla nanijetu dodatnu štetu novinarstvu, a tako i ljudskim pravima uopće.