Aktualno > Vijesti

Gorki kruh lokalnih novinara s tvrdom korom

03.05.2021.

Piše: Goran Gazdek, potpredsjednik Hrvatskog novinarskog društva

Koliko god im je teško, novinari nacionalnih medija u većim gradovima ipak se mogu izboriti za mrvicu slobode, lokalcima je i jedna jedina mrvica gotovo nedostižna. Tko pokuša dosegnuti demokratsku stečevinu objektivnog informiranja, brzo biva osujećen, a najveća tragedija su čipovi snažne autocenzure duboko ubrizgani u svih deset prstiju mlađih generacija novinara zaposlenih u javnim lokalnim medijima. Oni novinarstvo ne shvaćaju kao poziv, ne šire vidike, ne propitkuju, koriste samo osnovne novinske forme, poslušni su i ne žele u strukovnu udrugu. Čak i na kavama s kolegama prije ili nakon nekog događaja, ako za njih uopće pronađu vremena, ne razgovaraju o svom poslu. Mediji su ubijeni, novinarstvo je poraženo!

Ne treba se tome previše čuditi. Stasali su u režimima lokalnih šerifa; odrastali u okružju sveopćega kiča, poremećenih moralnih vrijednosti i medijima koji igraju na kartu razonode i zabave; u obitelji, školi i crkvi učili su ih da je bolje šutjeti i pognuti glavu nego se suprotstaviti i glasno kazati svoje mišljenje; pravosuđe im je na koncu slalo poruke da kritičkim promišljanjem mogu biti osuđeni…

Javni mediji na gradskim i županijskim razinama podvrgnuti su izravnom utjecaju onih koji vladaju gradom i županijom, bez obzira na stranačke predznake protagonista, s tim da HDZ to radi sirovije i u kontinuitetu: u Orahovici su dva puta bez suvislog obrazloženja u šest godina dali otkaz novinaru, urednika i direktoru tamošnjeg radija; u Virovitici četiri godine u program nisu zvali vijećnike oporbenih stranaka. Ali, iste probleme imaju i lokalni novinari u Istri, primjerice, gdje novinare guše IDS-ovci.

Nešto je bolje u medijima koji ne ovise isključivo o lokalnim proračunima, ali njihovim vlasnicima informiranje je nužno zlo, tek da se zadovolji zakonska forma. Oni su to zbog kruha, igara, seksa i skandala pa im ozbiljni novinari ne trebaju.

Malena mjesta imaju svoje prednosti – sve ti je nadohvat ruke, ne moraš se gurati u tramvajima, zapeti u prometnom krkljancu, na posao ili kakvu drugu obavezu kretati sat ili dva ranije da bi stigao na vrijeme. Život je mirniji, i ako nemaš velikih ambicija zaista je svejedno liječio ljude u Zagrebu ili Virovitici, prodavao peciva u Dubravi ili Bjelovaru, učio djecu na Savici ili Imotskom. Kod novinarstva je to znatno drugačije – novinarski kruh u Virovitici, Bjelovaru ili Imotskom, ako ćeš svoj posao raditi objektivno, beskompromisno i odgovorno prema javnosti, gorči je od onog u metropoli i ima dvostruko više kora.

Lokalni diktatori će ti, ako ne pušeš u isti rog, prvo zatvoriti izvore ili ti makar otežati prikupljanje informacija čak i ako prvi dođeš do neke priče. Ako dođe do neke napete situacije ili do granice netrpeljivosti između izvora i novinara, velike redakcije u velikim gradovima uvijek mogu poslati drugog kolegu; mi smo ovdje osuđeni jedni na druge.

Lokalni novinar svakodnevno u trgovini, pošti, banci, frizerskom salonu, kafiću, restoranu ili na ulici i tržnici sreće protagoniste svojih priča o kojima je možda kritički pisao – gradonačelnika i njegovu svitu, gradske vijećnike, glumce, liječnike, nogometaše, pjevače, utajivače poreza, tajkune, švercere, lopove, obiteljske nasilnike, pedofile pa i okrutne višestruke ubojice kada izađu iz zatvora. U malom gradu te svi znaju pa ako si dirnuo nekog njegovog zakomplicirat će ti život kad god im se prohtije. Mogu to učiniti bez većih problema jer su raspoređeni na strateškim mjestima – od momka koji kontrolira parkirne karte do predsjednice Općinskog suda.

 

Piše: Goran Gazdek, potpredsjednik Hrvatskog novinarskog društva

Koliko god im je teško, novinari nacionalnih medija u većim gradovima ipak se mogu izboriti za mrvicu slobode, lokalcima je i jedna jedina mrvica gotovo nedostižna. Tko pokuša dosegnuti demokratsku stečevinu objektivnog informiranja, brzo biva osujećen, a najveća tragedija su čipovi snažne autocenzure duboko ubrizgani u svih deset prstiju mlađih generacija novinara zaposlenih u javnim lokalnim medijima. Oni novinarstvo ne shvaćaju kao poziv, ne šire vidike, ne propitkuju, koriste samo osnovne novinske forme, poslušni su i ne žele u strukovnu udrugu. Čak i na kavama s kolegama prije ili nakon nekog događaja, ako za njih uopće pronađu vremena, ne razgovaraju o svom poslu. Mediji su ubijeni, novinarstvo je poraženo!

Ne treba se tome previše čuditi. Stasali su u režimima lokalnih šerifa; odrastali u okružju sveopćega kiča, poremećenih moralnih vrijednosti i medijima koji igraju na kartu razonode i zabave; u obitelji, školi i crkvi učili su ih da je bolje šutjeti i pognuti glavu nego se suprotstaviti i glasno kazati svoje mišljenje; pravosuđe im je na koncu slalo poruke da kritičkim promišljanjem mogu biti osuđeni…

Javni mediji na gradskim i županijskim razinama podvrgnuti su izravnom utjecaju onih koji vladaju gradom i županijom, bez obzira na stranačke predznake protagonista, s tim da HDZ to radi sirovije i u kontinuitetu: u Orahovici su dva puta bez suvislog obrazloženja u šest godina dali otkaz novinaru, urednika i direktoru tamošnjeg radija; u Virovitici četiri godine u program nisu zvali vijećnike oporbenih stranaka. Ali, iste probleme imaju i lokalni novinari u Istri, primjerice, gdje novinare guše IDS-ovci.

Nešto je bolje u medijima koji ne ovise isključivo o lokalnim proračunima, ali njihovim vlasnicima informiranje je nužno zlo, tek da se zadovolji zakonska forma. Oni su to zbog kruha, igara, seksa i skandala pa im ozbiljni novinari ne trebaju.

Malena mjesta imaju svoje prednosti – sve ti je nadohvat ruke, ne moraš se gurati u tramvajima, zapeti u prometnom krkljancu, na posao ili kakvu drugu obavezu kretati sat ili dva ranije da bi stigao na vrijeme. Život je mirniji, i ako nemaš velikih ambicija zaista je svejedno liječio ljude u Zagrebu ili Virovitici, prodavao peciva u Dubravi ili Bjelovaru, učio djecu na Savici ili Imotskom. Kod novinarstva je to znatno drugačije – novinarski kruh u Virovitici, Bjelovaru ili Imotskom, ako ćeš svoj posao raditi objektivno, beskompromisno i odgovorno prema javnosti, gorči je od onog u metropoli i ima dvostruko više kora.

Lokalni diktatori će ti, ako ne pušeš u isti rog, prvo zatvoriti izvore ili ti makar otežati prikupljanje informacija čak i ako prvi dođeš do neke priče. Ako dođe do neke napete situacije ili do granice netrpeljivosti između izvora i novinara, velike redakcije u velikim gradovima uvijek mogu poslati drugog kolegu; mi smo ovdje osuđeni jedni na druge.

Lokalni novinar svakodnevno u trgovini, pošti, banci, frizerskom salonu, kafiću, restoranu ili na ulici i tržnici sreće protagoniste svojih priča o kojima je možda kritički pisao – gradonačelnika i njegovu svitu, gradske vijećnike, glumce, liječnike, nogometaše, pjevače, utajivače poreza, tajkune, švercere, lopove, obiteljske nasilnike, pedofile pa i okrutne višestruke ubojice kada izađu iz zatvora. U malom gradu te svi znaju pa ako si dirnuo nekog njegovog zakomplicirat će ti život kad god im se prohtije. Mogu to učiniti bez većih problema jer su raspoređeni na strateškim mjestima – od momka koji kontrolira parkirne karte do predsjednice Općinskog suda.