Boris Mutić je u svojoj bogatoj karijeri izvještavao sa 16 olimpijskih igara i 42 svjetska prvenstva, komentirao je čak 22 sporta. Prvi put je prenosio utakmicu Dinamo-Vardar davne 1967. godine, da bi u kasnijoj karijeri imao više od 1200 izravnih prijenosa. Bio je sjajan poznavatelj i skijanja, klizanja i košarke, a suvereno je prenosio utakmice sa šest svjetskih nogometnih prvenstava. šezdesetih godina na tadašnjem Fakultetu za fizičku kulturu, današnjem Kineziološkom fakultetu, studirao je i diplomirao u prvoj generaciji zajedno s Antom Kostelićem, s kojim će dijeliti strast prema skijanju cijeli život.
Kao novinar i komentator Borisa Mutića cijenili su brojni sportaši, treneri i dužnosnici koji su poštovali njegovu stručnost, ali i ljudskost koju je pokazivao kroz svoj odličan smisao za humor s dozom cinizma.
Nažalost, u njegovoj bogatoj karijeri bilo je i teških trenutaka, a naročito početkom devedesetih kada su na HRT-u prebrojavana krvna zrnca, pa su ga vratili iz Barcelone u predvečerje Olimpijskih igara. Na sreću, tada je cijela tadašnja sportska redakcija HRT-a stala iza njega i nije dopustila da sitne šovinističke duše uklone jednu legendu.
U svom posljednjem intervju danom tjedniku Nacional Mutić je kazao kako mu je najdraža sportska generacija ona Dinamova koja je osvojila Kup velesajamskih gradova, a bio je i dio tog velikog sportskog uspjeha prenoseći polufinale kad je Dinamo pregazio Einracht s 4:0. Za Nacional Mutić je živopisno govorio i o svojim najdražim doživljajima tijekom karijere: „Igre i prvenstva koja su organizirane sa strašću najdojmljivija su, kako za sportaše, gledatelje, pa tako i za komentatore. Tamo se stvara najbolje ozračje. Poput, recimo, Lillehamera, gdje je na skijaško trčanje došlo nekoliko desetaka tisuća ljudi. Pamtim Svjetsko nogometno prvenstvo u Argentini. Tih mjesec dana inflacija pesosa je bila 69 posto. Siromaštvo je bilo na vrhuncu. No unatoč svemu to su bili iskreni ljudi. Svjetsko su prvenstvo upravo oni učinili fantastičnim, jer su živjeli nogomet tijekom tog razdoblja. To se, na primjer, ne može reći za Moskvu, jer je tamošnja vlast iz grada potjerala starce i malu djecu da bi se pripremili za Olimpijske igre. Prema tome, što su ta mjesta narativnija i prirodnija, poput Južne Amerike, to su sjećanja pozitivnija i dugoročnija. Dobro, Seul je već drugačiji. No, to je do mene. Da živim 300 godina, teško da bih proniknuo u azijatsku kulturu. No, ni tamo Olimpijske igre nisu bile loše. Za razliku od toga Olimpijade u Atlanti i Ateni, koje su organizirane iz razloga da se zaradi: ni po čemu mi nisu ostale u sjećanju. Torino je pak najgora Olimpijska priredba koju sam ikad vidio. Primarna stvar organizatora očigledno je bila zarada novaca preko sponzora. Bez imalo emocija.“
Boris Mutić rođen je 31. listopada 1939. godine u Karlovcu. Završio je Učiteljsku školu u Zagrebu te diplomirao na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, u prvoj generaciji studenata tadašnjeg Fakulteta za fizičku kulturu. Novinarstvom se počeo baviti na posljednjoj godini studija, 1964., nakon susreta s tadašnjim glavnim urednikom Televizije Zagreb Markom Vojkovićem i poziva da upotpuni sastav sportske redakcije. Od 1966. profesionalni je novinar, a od 1976. do 1986. i urednik sportske redakcije. U mirovinu je otišao 2004. godine, ali nije prestao biti aktivan, te se posvetio pisanju kolumni surađujući sa sportskim časopisom 90 minuta. Autor je i dviju knjiga: „Uspomene“ i „Hrvatski sportaši na zimskim olimpijskim igrama“. Tijekom svoje duge karijere, uz druge dvije novinarske legende Žarka Susića i Mladena Delića, izvještavao je s najviše sportskih događanja. Umro je 16. ožujka 2009. godine.
Autor: Ivica Buljan