Ne tako davno tepali su nam da smo sedma sila ili četvrta grana vlasti, a danas ih je sve više što nad novinarima zdvajaju, postavljajući uvijek jedno te isto pitanje: "Što je ostalo od novinarstva?" A, kad netko "novinari", piše, stvara, već dva i pol desetljeća, mjerodavan je dati odgovor na to "pitanje svih pitanja".

Struka je, što se njenog rada tiče, već rekla svoje, proglasivši je novinarkom 2015. godine u izboru "Slobodne Dalmacije", pa ćemo te, čitatelju, cijenjena kolegica Eda Vujević i moja sićušnost prošetati od predinternetskih vremena do danas, da bi sam zaključio vlada li ovdje sloboda tiska ili nas se, zapravo, sve više, i više - stiska.

Eda, ti si došla u \'Slobodnu\' početkom devedesetih, je li tako?

- Krajem osamdesetih.

Je li bilo više slobode za novinare onda ili danas?

- Teško je to kazati. Kao prvo, ja sam ušla u novinarstvo mlada i zelena, kao što svi ulaze mladi i zeleni, tako da je doživljaj te moje slobode manjkav, možda nije realan, ali ja bih rekla da je bilo više slobode za sve jer je jedan režim umirao, a drugi još nije došao. Neću nikada zaboraviti kako su u vrijeme osnivanja prvih stranaka njihovi predsjednici pokorno stajali na porti "Slobodne Dalmacije" ne bi li ih primio koji urednik.

Znači, i ti se slažeš s onom da je novinarstvo cvalo dok nije "uzjašio Murta"?

- To se vidi po svemu. Za mene je pitanje slobode pitanje odgovornosti, a čini mi se da je nekad bilo više i odgovornosti. To i objektivne analize potvrđuju, a i moj subjektivni osjećaj, koji, kažem, može biti manjkav. Naprosto, to je bilo razdoblje u kojem prestaje vladati Partija i jedna država, a neovisna Hrvatska i Franjo Tuđman još "nisu sjeli", a nije ni rata još bilo.

Na početku karijere, vrlo ozbiljno si pisala o problemima ovisnosti. Bilo je to vrijeme "sektorskog novinarstva", a ti si se još uz to i društveno angažirala po pitanju suzbijanja ovisnosti?

- Tada je jedini način da se uđe u novinarstvo bio sektorska raspodjela. Ja i danas mislim da je to najbolji način ulaska u novinarstvo, jer se mladi ljudi moraju rotirati s teme na temu. Mene je zapala ta tema. Moj tadašnji urednik Tonči Bonaći je muku mučio ne bi li našao nekoga tko bi se uopće tome posvetio. U to vrijeme se o narkomaniji znalo samo načelno, globalno, općenito, ništa životno, a novinarski pogotovo. Nije tu bilo nijednih vrata na koja se može pokucati i reći: "Ja sam Eda Vujević iz Slobodne Dalmacije, šta imate za mene?" Tek je Bernardica Juretić 1990. počela osnivati komune...

Činjenica jest da je kad si ti ozbiljno novinarski prišla problemu ovisnosti u Splitu, pa do trenutka kada si se rastala s tim temama, narkomanija u Splitu svedena, recimo to tako, u normalne okvire?

- To je s tim samo koincidiralo. Bila je to široka duštvena kampanja. Početkom devedesetih se osvijestilo društvo na način da je postalo svima jasno da je ovisnost o ilegalnim drogama došla svakome do kućnoga praga. I, zapravo, stjecajem okolnosti ili nečijom voljom, stvorio se jedan društveni pokret, odnosno nekoliko središta određene moći su se bila odlučila upustiti u pokušaj rješavanja toga problema.

S jedne strane je to bio Centar za socijalnu skrb i udruge koje su se tek počele osnivati, Prekršajni sud u Splitu, grad Split te Policijska uprava Splitsko-dalmatinska i "Slobodna" kao vodeći medij u ovom dijelu svijeta, i mislim da je to bio sretan spoj različitih društvenih utjecaja koji su se našli na istom problemu. Djelomice i zato je problem heroinske ovisnosti donekle stavljen pod kontrolu.

To razdoblje tvoje karijere zatvorio bih pitanjem: Gdje je Split danas što se tiče problema ovisnosti i preventive, borbe protiv tog zla?

- Što se tiče brojki, a duže vrijeme temu novinarski ne pratim, ali pratim barem izvješća Ureda za droge, Split je daleko od prvoga mjesta po broju registriranih ovisnika na tisuću stanovnika. Mislim da je na šestom ili sedmome mjestu, a da su Zadar i Pula preuzeli mračno prvo mjesto.

Nema više sektorskog novinarstva, ali ni bilješke kao forme, a ja sam tvoje bilješke čitao s guštom. Zašto u novinama nema više bilješki?

- To je pitanje za urednike, a ne za mene. Čini mi se da je cijela novinarska scena u formama osiromašena. Ostalo je samo nešto bazičnih formi: vijest, izvještaj, komentar, s tim što su komentatori, odnosno kolumnisti, predominantni, daje im se previše na važnosti. Srednji \'ešalon\' je, nažalost, pometen, pa je i osnova za komentiranje postala problematična.

A, zašto je do toga došlo?

- Ne znam, nekome tako valjda odgovara.

Diktira li internet nove načine medijskog izražavanja. Je li mreža svih mreža progutala tu kratku bilješku, reportažu...?

- Ne znam, ja mislim da se novinarstvo mora vratiti tamo gdje mu je i mjesto. U službu ljudima. I internet netko mora puniti, ali uvijek u osnovi priče stoji novinar pisac. On mora producirati sadržaj, na njemu je sve. Bez novinara koji donosi sadržaje, bio on tipa reportaža, bilješka, doskočica, pa čak i legenda, nema ništa... Ja sam jednom dobila najvišu novinarsku ocjenu za legendu od desetak redaka.

A, što se interneta tiče, meni se čini da ga mi precjenjujemo. Svaka čast kolegama s portala, to je značajno sve ubrzalo procese, pa i nas iz pisanih medija natjeralo da budemo brži i domišljatiji, ali i produciralo copy paste novinarstvo koje je tužno-šaljivo. Pogledam sve portale ujutro i zapamtim svega tri informacije, ostale odmah zaboravim.

Novinari su prije trideset godina pisali lijepo, pazili na stil, a danas nije tako. Je li to zbog te brzine koju je donio internet, ili je jednostavno na djelu neka manje talentirana generacija?

- Bilo je uvijek svega. Ali, čini mi se da se novinari više ne odgajaju. Kad sam došla u "Slobodnu", dodijelili su mi mentoricu, ona možda nije imala taj status, ali je zapravo to bila. To je bila draga kolegica Snježana Gazde, a urednik je kazao: "Imaš pomoći ovoj maloj." I onda je ova mala svaki svoj tekst prve godine u "Slobodnoj Dalmaciji" nosila prvo njoj. Mene je, dakle, netko pratio, nekome je bilo stalo do toga da dadem najbolje što imam dati. Imala sam sreću učiti od najboljih. Novinarstvo me je odgojilo na neki način...

Danas nema stroge selekcije, i to se odnosi na cijelu medijsku scenu: dođu iz vrtića pred kameru, pa ne znaju ni govoriti. S njima se ne radi... Meni se čini da i danas postoji puno pametnih i talentiranih mladih ljudi, ali je pitanje – što se od njih uopće traži? Ako se od njih traže \'guzice i sise\', onda će oni to i dati. I daju.

Tko je novinarima najveći naprijatelj? Jesu li to političari, predstavnici krupnog kapitala ili novinar samom sebi?

- Ja mislim da sloboda nije nešto što možeš osvojiti i kazati: "Ja sam sada slobodan!" Slobodu stalno treba osvajati. Uvijek će postojati oni koji će slobodu novinara nastojati ograničiti: bio to urednik, vlasnik ili centri političke moći...

... bilo neka privatna veza?

- Je, ali; ili si novinar ili nisi! Ako si novinar, budi novinar, a ne trgovac.

Budi novinar i trpi.

- Nije to trpljenje, to je naprosto takav posao. Ja ne vidim da mi trpimo više nego, ne znam, liječnici u splitskoj bolnici.

Kad smo kod toga "trpljenja", jedno vrijeme se govorilo da novinari moraju dobiti beneficirani radni staž. Možemo li mi novinari biti u istom rangu s balerinama ili ratnim veteranima?

- Ne bih se uspoređivala s njima. Nisam ja ratni veteran, a bogami ni primabalerina. Treba pošteno vidjeti što novinare iscrpljuje u toj mjeri da bi trebali imati beneficirani radni staž. Mislim da to bez ozbiljne društvene rasprave ne bi išlo, a ja ne mogu reći ni da ni ne jer nemam parametre prema kojima bih mogla izreći sud na tu temu. Iz solidarnosti prema struci i kolegama, naravno da bih rado bila za to, ali... Što bih ja sa 45 ili 50 godina u mirovini? U tim godinama novinari su najproduktivniji.

Zahvaljujući internetu danas svatko može objaviti što ga volja, ali isto tako može i ocjenjivati tuđi rad. Treba li komentare ispod tekstova cenzurirati?

- Ja bih ih ukinula. Ne vidim razloga zašto bi itko anoniman, zaštićen nekakvim nickom, mogao komentirati moje tekstove preko ruba dobrog ukusa, a to je često. I preko ruba utuživosti. Ja sam preklani tadašnjem glavnom uredniku vrlo decidirano rekla da ću, ako ne skinu komentare ispod moje kolumne, tužiti "Slobodnu Dalmaciju". Razlog je bio što je jedna konkretna kolumna bila komentirana na način koji je mene sram i citirati. Bogami, neki se ljudi ne bi smjeli niti "uštekati" na internet.

Znači, nisi zato da urednici cenzuriraju one komentare čitatelja koji su utuživi?

- Ja sam za to da nam čitatelji pišu. Zašto bi troje ljudi lovilo gadljive komentare na internetu? Da im to bude posao?! Ispod svakog našeg potpisa, ja bih stavila e-mail adresu na koju nam se može pisati. Zašto nam ljudi ne bi pisali? Pa, oduvijek su nas zvali, oduvijek su nam se jadali, i to je konstruktivna komunikacija s čitateljstvom, a to da će neki samozvani Mubi, Vubi ili kako se već nazivaju, pisati svoje komentare... Nema nikakvog razloga da se čovjek ne potpiše svojim imenom i prezimenom, ako mi ima potrebu nešto kazati. Izvoli, kume, potpiši se...

Ispada da se i po broju komentara ispod teksta mjeri njegova zanimljivost?

- To je idiotski. Kako sam čula od kolega koji rade na našem portalu, to je uvijek istih dvadeset ili trideset čitatelja, koji se međusobno i dopisuju i jedno drugome prave šale, spačke, zafrkanciju: "evo sam doša, di si bija". I di je bija čiji dida 1941. Mo\'š mislit...

A koliko su zahvaljujući internetu mediji trivijalizirani: žuti, površni?

- Nije internet kriv ničemu, to je samo jedan novi korak u svladavanju medijskog prostora. Internet je veliki korak. Ali, on je samo alat.

A jesu li onda tome krivi vlasnici ili trendovi?

- Ja svakoga dana otvaram Guardian, Reuters, BBC, Washington Post...

Ali, postoji i jedan \'Daily Mail\'?

- Da, postoje oni koje otvaram jer im vjerujem, i oni koje neću otvarati. Ne zanimaju me. To je pitanje vjerodostojnosti. Meni je fascinantno kako neki strani portali naknadno dodaju na internetske tekstove napomenu... \'U prvom izdanju ovog teksta objavili smo pogrešnu informaciju...\' Pa ti biraj...

Svima na izbor.

- Da, internet je odličan alat. Internet je značajno pridonio mogućnosti bržeg svladavanja zanata. Nekada je trebalo otići u biblioteku da bih saznala što je, primjerice, Duško Kečkemet napisao o Robertu Adamu u Splitu, sjesti tamo s onom tetom u biblioteci...

... pa gubiti sate i sate...

...i dane, a danas su te informacije znatno dostupnije, tu su i kontakti preko Facebooka, jer je puno jednostavnije doći do ljudi, a nekada sam se morala mučiti da bih pronašla neki telefonski broj. Dakle, internet ima svojih nevjerojatno dobrih strana. Mi iz pisanih medija morali bismo to shvatiti ozbiljno.

No nije samo u Hrvatskoj internet izazov. Odgovore traže redakcije u cijelom svijetu: kako naplaćivati sadržaje, na koji se način odnositi prema autorskom djelu i autorskom pravu, kako izbjeći tužbe zbog sadržaja u komentarima... To su otvorene teme u novinskom prostoru.

Jesu li danas novinari financijski podcijenjeni?

- A teško je to reći načelno, ali evo moga osobnog primjera. Moj zadnji honorar 1990., nakon čega sam dobila ugovor o radu na neodređeno vrijeme; e, taj, honorar je bio 50 posto veći od plaće moga muža koji je tada bio znanstveni asistent s magisterijem na fakultetu. Danas je njegova plaća, doduše kao profesora, skoro dvostruko veća nego moja. Sve ti je iz toga jasno.

I pjesnikinja si. Kako je pisati poeziju u zemlji u kojoj se do knjige tako malo drži?

- Ja ne mislim da sam pjesnikinja. Objavila sam dvije knjige poezije i vjerojatno neću više nijednu. Sumnjam da ću više pisati poeziju.

Nikad ne reci nikad.

- Mislim da sam taj materijal potrošila. Dobro, objavila sam šest knjiga, među njima i dva romana, ali ne znam... Valjda ljudi nemaju potrebe za kupovanjem knjiga, a osim toga, mi smo mala nacija, mali jezik. U uvjetima društvene krize ljudi se prvo rješavaju "luksuza" zvanog lirska poezija.

A, razmišljaš li o svemu tome prije negoli počneš pisati? Sputava li te to? Razmišljaš li pa za koga ja ovo ovdje uopće radim?! Naklade su tako male...

- Ne, ne, ne pišem zato što to hoću, nego zato što moram. Jednom davno rekao mi je jedan kolega, koji je stjecajem okolnosti saznao da pišem i poeziju: "Ti nemaš pravo to zadržati za sebe. To je dar koji si dobila, i nemaš ga pravo zadržati za sebe i ne podijeliti s drugima. Ako bude samo dvadeset ljudi koji će to pročitati, pa neka ih bude dvadeset."

Čovjek ima nešto u sebi što mora reći. Kad bih razmišljala koliko ću zaraditi na knjizi, koliko ću, uostalom, zaraditi pišući kolumnu i pitala se čemu sve to, mogla bih raditi nešto drugo. Ali na kraju krajeva, to je moj izbor, ja sebe definiram kao pisca, bilo pisca novinskih članaka, bilo knjiga.

Je li te vuklo da pišeš scenarije, radiš za kazalište? Okušala si se u dosta novinarskih žanrova.

- Pa, jesam. Nikad ne reci nikad. Nikad naprosto nisam bila u prilici da tako nešto radim. Čini mi se da, što se scenarija tiče, tu vladaju neki klanovi, a baš nisam sigurna da im želim pripadati.

Urednički poslovi? Bi li pisanje opet zamijenila uređivanjem?

- Ne. Ne razmišljam o tome. Prije dvije godine sam, nakon četiri godine tog posla, dala ostavku na mjesto urednice kulture premda je to bilo vrlo vrijedno iskustvo.

Lijepo je zamijeniti uloge?

- Ne samo to, tada sam prvi put uopće postala dio miljea novinara u kulturi.

A, čini se kao da si tamo od prvog dana. Očito ti leže te teme?

- Ali pravila su ista. To sam pokušavala reći kolegama kad sam došla na mjesto urednice kulture. Novinarstvo je novinarstvo, ma kako se rubrika zvala. Pravila su ista, forme su manje-više iste, a to što je sadržaj drukčiji, to uopće nije bitno. Novinarski su alati isti.

Kao što policija javi da se dogodilo ubojstvo ili prometna nesreća, pa novinar uzme notes pod ruku i trči, tako isto i u kulturi imaš dnevno pokrivanje vrlo slične vrste, ali s drukčijim sadržajem. Za važne, ozbiljne teme treba se malo oznojiti, ali svuda se treba oznojiti da bi se napravio ozbiljan posao.

Je li ti ikada bilo žao što si umjesto prava, jer diplomirana si pravnica, izabrala novinarski kruh, i da si mogla krenuti nekim drugim putem?

- Još uvijek mogu krenuti nekim drugim putem, ali mislim da je novinarstvo najbolji posao za mene. Ne mogu zamisliti da radim neki drugi posao. Naravno, svi smo mi sujetni, volimo pohvale, nagrade, volimo da nas prepoznaju i da nam pišu...

I to je normalno, ljudski.

- Ali samo zadovoljstvo izražavanja u novinarstvu meni je nemjerljivo. Rado sam studirala i diplomirala pravo, ali ne znam što bi bilo da sam otišla tim smjerom...

Pravnici su dobri u novinarstvu, pravo daje širinu.

- Daje osjećaj za pravdu, a ja smatram da pravdu mogu dosegnuti prije kroz novinarstvo nego kroz pravo, i to je ono što me i dalje drži zaljubljenom u ovaj posao.

Pišeš "Tjeralicu", a crna kronika, na kojoj se tvoja kolumna bazira - nestala je iz novina, a taman smo se na nju bili naviknuli?

- Da, vjerojatno sam jedina novinarka u nas koja je bila urednica i kulture i crne kronike. Ta nesretna crna kronika je kao ponornica, jer postoje razdoblja kad je prenaglešena, pa je onda odjedanput nema. Crna kronika je zapravo izvanredna društvena kronika. Pogledaj tko je sve \'zvijezda\' u crnoj kronici: od bivšeg premijera do nogometnih moćnika, gradonačelnika velikih gradova...

Materijala za pisanje koliko te volja.

- Crna kronika je bolja društvena kronika od svih ostalih.

Autor: Saša Ljubičić 

Izvor: Slobodna Dalmacija